Cool, shit i papige

Cool, shit i papige

Žalovanke o položaju hrvatskoga jezika traju, tako reći, gotovo od samih početaka hrvatske književnosti. Još je Petar Zoranić 1536. u Planinama zavapio: »Ah, nepomnjo i nehaju jazika hrvatskoga!«. Njegova vila Hrvatica žali se da se Hrvati nje, odnosno sebe »sramuju i stide«, a Štoosova »tužna bogica, horvacke zemlje stara kraljica« veli u »Kipu domovine...« 1831. da se njezin narod nje »sramuje« te očajnički ustvrđuje da »vre i svoj jezik zabit Horvati hote, ter drugi narod postati«. O problematici »nepomnje i nehaja« prema materinskom hrvatskom jeziku te o jezičnoj tuđinštini u hrvatskoj javnosti pisali su u prošlim stoljećima Starčević, Šulek, Jorgovanić, Stanislav Šimić, Nazor, Goran Kovačić i brojni drugi. Nazor je 1939. ustanovio da »naša štokavština postaje sve manje hrvatska«, a Goran Kovačić je iste godine napisao da »mnoge riječi i fraze« starijih hrvatskih pisaca (op. D. H.) »dobivaju danas žig hereze«. Doista, poneke riječi, koje su zabilježili stari hrvatski jezikoslovci od Stullia do Parčića, i danas u hrvatskoj javnosti nose »žig hereze«, te ih se proglašuje »ustaškima« ili, u najblažu ruku, »jezičnim čudaštvom«, kako je hrvatski jezik prošle godine nazvao jedan novinar »Globusa«, zalažući se za, kako on veli, »tzv. srbizme«. pa i Hrvatski helsinški odbor, koji se pretežito bavi zaštitom srpskih agresora i njihovih pomagača, shodno toj svojoj djelatnosti, napao je 1996. nepostojeću hrvatsku jezičnu politiku zbog navodno »radikalno je očišćen jezik«. Kakvo je to »čišćenje«, kada hrvatski jezik upravo vrvi srborusizmima i angloamerikanizmima? U to se, na žalost, lako uvjeriti, slušajući izjave i govore današnjih vlastodržaca, prateći sredstva javnoga priopćavanja, čitajući natpise u našim gradovima i selima, od stranih, uglavnom engleskih naziva gostionica, kavanica, trgovina itd. do besmislenih, neukusnih i agresivnih grafita, koji onečišćuju pročelja zgrada, slušajući u javnim prometalima primitivne razgovore dezorijentirane mladeži, u kojima su temeljne riječi »cool«, »shit« i sl. A da bi se dodvorili takvom svjetonazoru, rabe takav rječnik i vlastodršci i njihove papige u sredstvima javnoga priopćavanja. Oni ni ne pomišljaju na Zakon o jeziku, kakav imaju, primjerice, Francuska i Slovačka (a koje je »Hrvatsko slovo« objavilo 1996. i 1997), niti na uredbe poput one, koju je lani donio madžarski parlament, a po kojoj uza svaki engleski natpis, mora biti i natpis na madžarskom jeziku; ne oponašaju ono što je dobro i ćudoredno, nego ono što je nakaradno, od istospolnih brakova i uporabe droga do snobovske jezične tuđinštine.

Što se pak pravopisa tiče, on je i nakon dvanaest godina postojanja samostalne hrvatske države još uvijek vukovsko-novosadski, tj. velikim dijelom srpski. Primitivna fonetika sprječava čitatelja da uoči značenje riječi. Jednom sam proveo privatno ispitivanje o riječi »zadužbina«. Svi su tvrdili da joj je korijen u »dugu«, a da se riječ piše »zadušbina«, kako bi valjalo, bilo bi odmah bjelodano da se radi o zakladi za dušu.

Prenja i prijepori o nazivu hrvatskoga jezika započeli su pojavom Karadžićeva »Kovčežića...« 1849. Naziv jezika Hrvata uvijek je bio »hrvatski« (Marulić, Vetranović, Zlatanić itd.) uz istoznačnice »slovinski«, »ilirički«. Kada je u Hrvatskom saboru 1861. predložen naziv »hrvatskosrpski«, predložio je pak Ivan Vončina, posve ironijski, naziv »hrvatsko-slavonsko-dalmatinsko-primorski«. (U naše pak dane ministri kulture RH, Vitez i Vujić, navaljuju s jezikom »koji svi razumijemo«.) Besmisleni, u biti imperijalistički, naziv hrvatskosrpski izbrisan je, mislili smo zauvijek, godine 1990. No, kako vidimo, opet ga oživljuju jugoglobalisti iz Hrvatskoga društva pisaca. Pa zar onda nije vrijeme zaštititi hrvatski jezik Zakonom?

August Kovačec, jezikoslovac

Jezična mora

Svojoj pastvi, koja se prema vjerskim načelima odnosila sad krajnje zadrto sad pak posve neobavezno, kako je već komu i kada odgovaralo, neki se župnik obratio riječima: »Dragi vjernici, vjera je prelijepa stvar, ali samo kada je s mjerom«. Župnik iz anegdote jako bi dobro došao u hrvatskoj jezičnoj mori, samo je veliko pitanje ima li u Hrvatskoj uopće koga tko je voljan poslušati glas razbora i mjere, i to na žalost ne samo u jezičnim pitanjima. Naime, za razliku od »odraslih« i zrelih društava, u kojima jezik služi ponajprije za sporazumijevanje među ljudima (»za razmjenu misli, prenošenje smislenih poruka«, iako, dakako, ne samo za to), u Hrvatskoj je funkcija jezika prečesto svedena na funkciju vrpce oko šešira, značke u zapučku, vitlanja barjakom na utakmici itd.: reci mi koje riječi u govoru rabiš i kakvim se gramatičkim strukturama služiš pa ću ti reći kojoj političkoj stranci pripadaš, koja ti je ideološka klika najbliža, u kakvu se društvenom klanu najradije krećeš i najbolje snalaziš, mogu štoviše pogoditi i tvoje imovno stanje.

Preziranje normi

Ako slušate javne istupe naših djelatnika na privremenom radu u politici, ne morate čuti koju stranku sada zastupaju ni kakva im je bila politička prošlost, ni koje mjesto zauzimaju na ljestvici političke i društvene moći, jer ćete sve to gotovo nepogrješivo moći očitati otuda što se oni služe ili ne služe određenim riječima, što rado rabe ili pak nikako ne mogu preko usta prevaliti ovaj ili onaj tip izraza i konstrukcija, a pogotovu ćete sve to moći očitati iz stupnja njihova prijezira prema elementarnim pravilima jezične norme koja vrijede za većinu običnog i pismenog svijeta. Bila bi podjednaka laž tvrditi da su nam »političari« neobrazovani i da su »nepismeni« (mnogi su među njima i vrlo izobraženi i vrlo pismeni), ali je među njima prevelik broj onih koji su izvrsno shvatili da je jezik jedno od najsavršenijih sredstava za manipulaciju drugima (naš župnik iz anegdote rekao bi »bližnjima«). Iako ne u tolikoj mjeri kao kod nas, to čine političari pomalo u svim društvima.

Hrvatska je ipak jedinstven primjer zemlje (slobodne, neovisne, međunarodno priznate itd.) u kojoj se njezine vodeće političke strukture upravo takmiče kako što manje učiniti da jezik te zemlje funkcionira kao što funkcioniraju jezici civiliziranih zemalja. Bez obzira na to na kojem dijelu tijela (ili u kojem dijelu odjeće) držale šaku desnicu dok se svira državna himna, ni jedna se politička garnitura do sada nije udostojala čak ni odrediti ministarstvo koje će se brinuti o njegovanju hrvatskoga jezika i njegovih »normi«, a kamo li da bi neko ministarstvo naznačilo instituciju ili krug institucija koje bi osigurale to da javna briga o jeziku bude stručno i znanstveno utemeljena (a bez toga se i katedrama, i institutima, i znanstvenim udrugama lako osporava pravo ne samo na znanstveno arbitriranje nego i na savjetodavnu djelatnost). Koliko je samo bilo jalovih riječi o reformiranju hrvatskoga školstva (koje i dalje gubi korak s vremenom), ali pritom gotovo ništa bitno novo o nastavi hrvatskoga jezika i o mjestu hrvatskoga jezika u školi općenito: a škola je ključ za djelotvornu jezičnu politiku. Političkim se garniturama, odreda, mora priznati dosljednost u nebrizi prema hrvatskomu jeziku i dosljednost u prijeziru prema jezičnoj kulturi. Šešir treba skinuti Slovencima koji su već davno shvatili da je stalna i znalačka briga o jeziku siguran ulog u očuvanje identiteta; a naši su susjedi i veći Europejci od nas po tome što u obećanoj Europi žele zaštititi svaki dio svojega identiteta, pa i jezičnoga.

Pod opsadom okolnosti

U takvim okolnostima gotovo je bespredmetno raspravljati o stanju jezika u medijima: ono je onakvo kakvo nameću opće okolnosti, ili onakvo kakvo smo zaslužili. Mnogo je bitnije osupnuti čitateljstvo senzacijom, makar izmišljenom i neuredno izloženom, nego točno informirati brižno sastavljenim tekstom. Nisu izumrli vrhunski novinari (kakvima je hrvatska obilovala), ali poslodavci više vole poslušne i prilagodljive pehlivane nego uporne i sustavne analitičare. A poslodavci (nerijetko stranci) dopuštaju sebi u Hrvatskoj voditi u novinama jezičnu politiku na kakvu u njihovoj zemlji ni jedan stranac ne bi mogao ni pomišljati. I danas u hrvatskim novinama ima briljantnih tekstova, pisanih s dubokim poznavanjem teme i stilom koji vodi računa o čitateljstvu, o poštivanju njegova ljudskog i intelektualnog dostojanstva, ima novinara koji raspolažu zavidnom naobrazbom i istančanim poznavanjem (dobra) jezika.

No od toga nema koristi dok god upravo takvi novinari ostaju u drugom planu, a u prvim su redovima oni drugi (lako je moguće da bi danas jedan Frane Barbieri u hrvatskom novinarstvu morao ostati bez posla). Kamo su nestali voditelji i spikeri s radija i televizije koji izvrsno vladaju jezikom, pa i njegovim vrlo složenim akcenatskim sustavom? Zacijelo i dalje rade u tim institucijama, ali izravan dodir sa slušateljstvom imaju samo oni koji su podložni sindromu opica (kako je to u pretprošlom broju »Vijenca« dijagnosticirao književnik N. Petrak), koji samodopadno brste jeftine vanjske efekte CNN-a, a hrvatski im jezik nije osobita briga.

Čuvari prihvatljive norme

U takvu općem stanju jedva se mogu zamisliti javna glasila i izdavaštvo bez »lektora«, čuvara kakve takve opće prihvatljive norme, koliko god ona bila fluidna, a s obzirom na narav posla koji obavljaju lektore bi možda bilo bolje imenovati jezičnim redaktorima. Samo se po sebi razumije da nema nikakva smisla »lektorirati« tekst umjetniku piscu ili vrhunskomu novinaru, da je problematična jezična lektura, primjerice, teksta književnoga kritičara. No nema nikakve dvojbe da se svi školski udžbenici i priručnici moraju pomno (jezično) lektorirati, kako se to čini u svim kulturnim zemljama, da se moraju lektorirati (tj. jezično i terminološki ujednačiti) leksikografska i enciklopedijska izdanja i izdanja u kojima su tekstovi iz većeg broja struka itd. Ako nema potrebe (ili bi barem bilo normalno da potrebe nema) za lekturom, recimo, kulturnoga podlistka u dnevnim novinama, s obzirom na hrvatske kulturne okolnosti još je uvijek u novinama nužno lektorirati političke vijesti i vijesti gradske rubrike, bankovna izvješća, oglase i sl. Da bismo se riješili institucije lektora i lekture, škola bi morala dati bitno drugačije mjesto nastavi hrvatskoga jezika, a država (Država), i sve njezine institucije, morala bi voditi stalnu i stvarnu brigu o hrvatskom jeziku (ta je njezina obveza implicitno sadržana i u Ustavu), kako u zemlji tako i u svijetu. Pritom bi, napokon, jezik valjalo do kraja depolitizirati, onemogućiti da se bessadržajni tekstovi upotrebljavaju prvenstveno kao ovi ili oni ideološki i politički simboli bez stvarne komunikacijske nakane. No za to je nužna visoka kulturna razina i razvijena građanska svijest onih koji nam se nude kao politički vođe.

Branko Erdeljac, lektor

Komu trebaju lektori?

Osmoga travnja 2003. održano je u Zagrebačkom lingvističkom krugu predavanje »Što je to lektor?«. Prije izlaganja kolega K. Lewis podijelio nam je teze Stjepana Babića (navodim skraćeno):

1. Ime lektora na nečijem djelu javna je svjedodžba da je autor nepismen.

2. Profesori hrvatskog jezika, književnici, prevoditelji, magistri i doktori znanosti, novinari i publicisti ne smiju imati lektora.

Svojedobno je pisalo da su lektori spasili hrvatski jezik. Evo im hvale za to u njihovoj hrvatskoj državi.

Zbog ograničena prostora navest ću samo nekoliko primjera.

U jednom tekstu lingvist je napisao da se glagoli sklanjaju (trebalo je pisati sprežu). Dakako, lapsus calami! Upozorio sam ga na pogrešku i bio je veoma zahvalan. Da tekst nije bio lektoriran, možda bi autora napao baš netko tko misli da tekstove lingvista ne treba lektorirati.

Književnici? Najveći hrvatski pisac bio je okružen cijelim stožerom suradnika koji su nadgledali objavljivanje njegovih tekstova. Zašto ga nisu upozorili na ovu rečenicu: »Na tavanu uredio sam neku vrstu kemijskog laboratorija i tu sam (...) rastavljao vodu na kisik i dušik.«?

Prevoditelji? Mogao bih navesti mnogo primjera, ali evo samo nekoliko:

Kosidba sijena

»Da odrasla zebra udari krokodila u glavu, mogao bi od ozljeda umrijeti.« »Treba pokositi sijeno.« »Prije 2000 godina Ameriku i Aziju dijelila je samo Beringova ulica.«

Magistri i doktori znanosti? Prije negoli to postanu, prolaze mučan postupak pisanja i dorade tekstova. Mnogi su mi rekli da više i ne vide što piše u tekstu i da su im dobrodošli savjeti nekoga sa strane.

Novinari? Jedna novinarka piše da su bikovi u Pamploni kopitima zgazili sedam osoba, a druga da je cjelokupna proizvodnja čavala karlovačke tvornice prodana u Maroko jer se kopita deva brzo troše na pustinjskom pijesku pa deve treba potkivati.

Dodajmo tomu neka područja koja se obilno služe jezikom, ali su se potpuno otela kontroli. Koliko ste stotina puta čuli stih »Kad zaspu anđeli« (kao da je riječ o zasipanju) umjesto zaspe prema zaspati? Popularna pjevačica pjeva »Obući ću cipele« (umjesto obut ću). Pa »Zovem prijatelje moje« (umjesto svoje).

Najgora je situacija u propagandi. U bivšoj državi svi su skočili kad je u reklami rečeno: »Štedite da bi mogli trošiti« (što znači: vi štedite da bi oni mogli trošiti). Danas takve stvari prolaze nezamijećeno. Ljepotica na golemim plakatima poručuje: »Idem da bi došla« (što znači: ja idem da bi ti ili ona došla!).

Angažiraju se popularni glumci da bi neka promidžbena akcija uspjela, ali o jeziku nitko ne vodi računa. Tako na plakatu piše: »Ne biste nosili vašeg psa« (umjesto svog).

Dodajte još i izvjestitelje sa sportskih natjecanja (gol kojeg je dao, ugovor kojeg je potpisao, pismo kojeg je poslao). U prva dva primjera treba pisati koji, a u trećem koje. I još: vratar je izašao vani.

Zbrkani priručnici

Zbrku unose i jezični savjetnici i priručnici jer se rijetko slažu. Tako Brodnjak navodi da je hrvatski posthumno, a srpski postumno, a ispravno je postumno. Akademik Babić kaže da je 15% podataka u Brodnjaku netočno. Kojih 15%?

Pa i u Hrvatskom pravopisu ima grubih pogrešaka. Tako se Bosna i Hercegovina naziva Republikom iako te riječi u nazivu nema. Za HINU piše da je Hrvatska informativna novinska agencija, a treba pisati izvještajna! Uostalom, na to sam javno upozorio još 1995. godine!

Str. 144. flor, str. 224. fluor.

Str. 82. tako reći, str. 423. takoreći.

Rječnik na nekim mjestima nije složen po abecedi (i na to sam upozorio još 1995!).

Dakle, situacija je više nego loša. Ako ukinemo lektore, hoće li one novinarke razlikovati kopita i papke?

Na kraju predlažem jednostavno rješenje. Svi izdavači trebali bi imati pripremljenu izjavu u kojoj bi stajalo da je autor vidio sve lektorske intervencije i da ih djelomično ili potpuno prihvaća. Tako bi se izbjegli nesporazumi.

Josip Silić, jezikoslovac

Lektori u funkcijama

Gramatika) (Mnogo je toga što u današnjoj našoj jezičnoj pismenosti ne valja posljedica pogrešna poimanja gramatike. Gramatika je opis jezika kao sustava, a ne opis jezika kao uporabe. Oslobodimo se već jednom gramatičke fenomenologije. Odustanimo od opisa jezika koji imamo i krenimo na opis jezika koji bismo trebali imati. Okrenimo se jeziku kao sustavu. Obratimo se najprije moći jezika, pa tek onda moći čovjeka. Samo nas jezik (kao sustav) može učiniti jezično kompetentnima, pa onda i jezično kreativnima.

(Normativne knjige, pa onda i Pravopis) U skladu s time: Pisci normativnih knjiga moraju voditi računa o kompetencijama područja kojima se bave. Tako pisci pravopisa moraju strogo voditi računa o tome da odluke koje donose ne budu nauštrb zakonitosti jezika kao sustava. Jezična naime pravila ne izlaze iz pravopisnih pravila, nego pravopisna pravila iz jezičnih pravila. To načelo ne poštuju pisci pravopisa koji služeći se jezičnim pravilima u objašnjavanju pravila koja iz njih izvode navode, primjerice, »iznimke«. U jeziku kao pravilu (sustavu) nema nepravila, pa onda ni »iznimaka«. Ono što se shvaća kao iznimka nije iznimka, nego (ako za to postoje razlozi) drugo pravilo. Opasno je kad se pravopisnim pravilima krše jezična pravila. Nažalost, u našim se pravopisima to čini, i to ne tako rijetko (posebno u fonologiji i morfo(no)logiji).

Suvremena norma

Kad već govorimo o normi (hrvatskoga standardnog jezika), onda moramo znati da suvremena norma (standardnoga jezika) teži k tome da bude konjunktivna, a ne disjunktivna. Ona se prema pojavama tipa danju, obdan, preko dana, za dana, kroz dan, tijekom dana (...) odnosi konjunktivno (po načelu »i-i«), a ne disjunktivno (po načelu »ili-ili«). Prvi put (»i-i«) vodi do jezične moći (onih koji se služe jezikom), a drugi (»ili-ili«) do jezične nemoći (onih koji se služe jezikom). (Rekao sam to, dakako, načelno.) Danas se više ništa ne može događati, primjerice, (i) danju, (i) noću, (i) zimi, (i) ljeti (...), nego isključivo tijekom dana, tijekom noći, tijekom zime, tijekom ljeta (...), pa čak i tijekom prošle noći (!). Ne zabrinjava to što se to događa u administrativno-poslovnome stilu (kojemu je niveliranje jezične uporabe svojstveno). Zabrinjava to što se to događa i u drugim funkcionalnim stilovima (pogotovo što se to događa u znanstvenome stilu). Jesmo li svjesni toga da smo zaustavili uporabu priloga tipa ljeti i (usput) (jezikom predviđeno) popriloženje prijedložno-imeničnih ustrojstava tipa u jutro ’ ujutro?

U vezi s pravopisom još ovo: Mnogo se toga što smatramo problematičnim u pravopisu može razriješiti pravogovorom. Njime se međutim još nismo ni počeli baviti. Nije li to apsurdno?! Pravopisna nam je kultura kojekakva, a pravogovorna nikakva.

(Jesu li nam jezični lektori potrebni?) Jezični su lektori, a ponekad i jezični redaktori, posebno danas (u ovako anarhičnoj jezičnoj pismenosti) svakako potrebni. Dakako, jezični lektori koji hrvatski standardni jezik znaju u svim njegovim funkcijama, koji znaju da on u jednoj svojoj funkciji hoće jedno, a u drugoj drugo, koji, jednostavno rečeno, znaju što im je činiti. Nažalost, takvih ima malo.