Čarobni let krijesova

Čarobni let krijesova

Vraćanje ritualima koji objedinjuju iskonske ljudske, arhetipske potrebe, sve je češći postupak Sanje Sašo, kiparice i slikarice, koja je još prošle godine na istom brdu fascinirala brojnu publiku jednim drugim obrednim spektaklom. Vezanost uz prirodu nastavlja nakon svoje slavne izložbe Polje života koja je postavljena 1993. i koja je potom obišla svijet. Sanja Sašo inati se svemu što je urbano, zamagljeno, bešćutno, obnavljajući rusoovski povratak prirodi, u kojoj može najbolje iskristalizirati i izvorno predstaviti svoju ideju

Zarana nas svijet bajki, ma kako bio slikovit i dražestan, jasno podučava da zlo treba svladati, a dobro nagraditi. Moralno načelo bajki, koje su naizgled dobrohotne, nije sladunjav oprost, nego, naprotiv, starozavjetna odmazda. Da bi duh, u težnji za pravdom, doživio katarzu, okrutne vještice moraju se na kraju otkotrljati u zatvorenim bačvama, zli vukovi moraju pasti u bunare, a zle maćehe moraju sramotno izgubiti bitku sa siromašnim i lijepim kraljevnama.

U duhu bajke mogao se doživjeti i spektakularni happening ugledne umjetnice Sanje Sašo — Zmajev krijes koji je izveden u srijedu, 23. travnja, na brdu Talaščak kod Hruščevca Pučanskog. Iako je obredno spaljivanje velikoga zmaja višeznačan, slikovit i bogatom imaginacijom ispunjen događaj, ipak je čin paljenja označio i bijes u kojem se mogu odgonetati ne samo esetski zanosi nego i neka duboka moralna htijenja. Zmaj može simbolizirati snagu, no shvatimo li ga kao iskonsko zlo koje obredno treba istrijebiti, taj ritual može dobiti, iza vizualne zaigranosti, i dubok duhovni smisao, može postati i kolektivnom katarzom.

Uništavanje zlog zmaja

Sve negativnosti, prijetnje, strahove, Sanja Sašo savijala je postupno u vrbino šiblje, da bi na kraju sve te emocije inkarnirala u golemoj, zastrašujućoj figuri zmaja na kojega treba baciti baklje, kako bi se pokazalo da čovjek zlo može stvoriti, ali i uništiti. Topovi, vriskovi, baklje žonglera bili su dekoracija negativnom, no još je dekorativnije bilo uništavanje negativnoga — izgaranje zmaja, čarobni let krijesova koje je ubrzao i vjetar i, na kraju, stišavanje vatre, kao znak konačnoga zmajeva poraza. Za obred nije mogla izabrati bolji ambijent — na brdu Talaščak, koje se uzdiže, poput promatračnice, nad zagorskim okolnim brežuljcima, puca pogled na beskraj zemlje i beskraj neba, a u tom prostranstvu i doživljaji se oslobađaju, lete u nebo.

Iako je čin spaljivanja agresivan, obred nije imao agresivne nego, dapače, tople ljudske poruke. Puštanje ptica iz kutija, dok je zmaj rigao prijeteću vatru, označilo je pobjedu slobode, mogućnost da se zlu i umakne. No da obred ne bi imao šablonsku poruku (pobjeda romantične dobrote nad okrutnim zlom), Sanja Sašo, kao pravi vizionarski umjetnik, mistificirala je svršetak. Zmajeva glava nije odmah izgorjela — ona se, unatoč plamenim jezicima, dugo uzdizala visoko u nebo, kao znak stalne prijetnje ljudima, kao stalni poziv na oprez.

Vraćanje arhetipovima

Vraćanje ritualima koji objedinjuju iskonske ljudske, arhetipske potrebe, sve je češći postupak Sanje Sašo, kiparice i slikarice, koja je još prošle godine na istom brdu fascinirala brojnu publiku jednim drugim obrednim spektaklom. Vezanost uz prirodu nastavlja nakon svoje slavne izložbe Polje života koja je postavljena 1993. i koja je potom obišla svijet. Sanja Sašo inati se svemu što je urbano, zamagljeno, bešćutno, obnavljajući rusoovski povratak prirodi, u kojoj može najbolje iskristalizirati i izvorno predstaviti svoju ideju.

U urbanom ambijentu, u kojem stalno prijete politika, mediji, zločini, zmaj bi izgledao moćno, no u prirodnom, pitomom okružju, on se doima osamljeno, nemoćno, kao zalutali, gotovo nestvaran lik. Tako osamljen, lako se može fiksirati, osuditi, pobijediti. Zmaj je divljaštvo, no i čovjek u prirodi oslobađa svoje divljaštvo, ratobornost. Čovjek je pobijedio zmaja, malo je pobijedilo veliko, a pobjedu je označila i dugotrajna vatra koja je, simbolično, slala poruke svima, možda kao glas pravde, možda kao glas savjesti.

Obred, koji je doista zanio brojne posjetitelje, glazbeno, plesno i vizualno ukrasili su Joža fa i prijatelji, KUD Hruščevec Kupljenski, Zoran Vukić i žonglerska grupa Vrtileti«.

Sanja Sašo opet je pokazala da umjetnost nastaje iz duše, da ne postoji staromodno i suvremeno, nego samo stvaralačko. Eto, na osamljenom, dalekom, a bogme i teško dostupnom brdu, ta je darovita umjetnica uspjela okupiti više ljudi nego što ih se može vidjeti u razvikanim urbanim prostorima.

Lada Žigo