Bezgranično povjerenje

Bezgranično povjerenje

Rijetko se na našim pozornicama može vidjeti da publika s izvođačima surađuje do te mjere da za vrijeme koncerta dijeli s njima sendviče, jabuke ili čak stolce te tako nesvjesno postaje integralnim dijelom projekta

U okviru 22. muzičkog biennala Zagreb predstavile su se i dvije hrvatske plesačice i koreografkinje, Ana-Maria Bogdanović i Katarina Đ urđević, inače pokretačice Udruge profesionalnih plesnih umjetnika Puls. Suradnja dvije plesne umjetnice s francuskim saksofonistom Claudeom Delangleom rezultirala je zanimljivim koncertom u Kulturnom centru Centra Kaptol 11. travnja.

Claude Delangle poznati je predstavnik francuske škole saksofona u klasičnoj i suvremenoj glazbi. Od kraja sedamdesetih započeo je inozemnu karijeru kao solist, koncertirajući s poznatim svjetskim orkestrima. Od 1988. profesor je na Conservatoire National Supérieur de Musique de Paris, a predsjednik je i međunarodnog udruženja saksofonista. Zajedno s hrvatskim plesačicama, na Biennalu se predstavio izvodeći Bresnicka, Babboni-Schilingia, Reicha, Jodlowskog, Naóna, Beria i Veldhuisa.

S tim povodom razgovarala sam s plesačicama.

Kako je došlo do suradnje?

— Claude Delangle održavao je slične koncerte s plesačima u svijetu pa je, dogovorivši nastup na ovogodišnjem Biennalu, tražio hrvatske plesače koji bi se mogli uklopiti u njegovu viziju koncerta. Na nas ga je uputio umjetnički direktor Biennala, Berislav Šipuš, koji je otprije pratio naš rad. Od toga smo trenutka s njim intenzivno komunicirale, od snimki koreografija koje smo postavili pa do koreografskih rješenja do kojih smo došli. Nakon što nam je poslao repertoar mi smo nekoliko tjedana intenzivno radile na koreografijama, a konačan je oblik projekt dobio tek dva dana prije izvedbe.

Glazba na koju ste plesali u Delangleovoj izvedbi sastoji se dijelom od improvizacija, zbog čega je nužna i improvizacija u plesu. Što se događa u tom spoju, odnosno, koje su bile smjernice za nastajanje plesnog materijala?

— Prvi put preslušavši CD sa skladbama, shvatili smo da ovisimo o vlastitim sposobnostima improvizacije, kao i o Delangleovu nadahnuću. No on je iznimno pripremljen na prisutnost plesača na sceni. Kada smo saznali kako je u djelu Grab it Jakoba ter Veldhuisa riječ zapravo o sudbini osuđenika na smrt u američkim zatvorima, bilo nas je pomalo strah prikazati takvu situaciju ironizirajući je plesnim pokretom. Ipak, kada je Delangle vidio koreografiju, bio je oduševljen jer je i on upravo na isti način doživio to djelo.

Ovakav spoj može dopustiti glazbeniku i plesaču potpunu neovisnost. U kojoj je mjeri glazba utjecala na ples?

— Plesna improvizacija pratila je strukturu glazbe i iskoristila specifičnosti prostora gdje se koncert odvijao. Kada smo govorile o osmišljavanju koncepta, razmišljale smo o njemu kao o cjelini, a ne o isplesavanju svakoga pojedinog broja. Kako je koncert sastavljen od kompozicija sedam različitih autora, svaka zasebno zahtijevala je koreografski različitu dramatizaciju, čineći ipak smislenu cjelinu. Delangle nam je prepustio osmišljavanje koncepta cijeloga koncerta poput mjesta na pozornici s kojeg će izvoditi pojedino djelo. Iznenađujuće lako prihvatio je i sam izvesti neke dijelove scenskog pokreta koji smo mu predložili.

Kako su, s obzirom na odvojenost, izgledale zajedničke probe kada ste se konačno susreli?

— Probe su bile silno iskustvo za nas dvije, jer je riječ o umjetniku koji je potpuno predan radu. Za naše uvjete zvuči možda i nevjerojatno da smo dva dana prije nastupa radili od 13 do 23 sata s deset minuta stanke. Kada biste takav rad i ritam predložili našim plesačima, većina bi vas vjerojatno proglasila diktatorom. Fascinantno je kako vas Delangle mirno i skromnom samouvjerenošću natjera da iz sebe izvučete više snage nego što ste ikada pomislili da je imate.

Još je jedan aspekt improvizacije i interakcija s publikom...

— Interakcija s publikom nije bila cilj, ali je imala vrlo važno mjesto u našoj viziji koncerta. Reakcije publike bile su bolje nego što smo očekivali, a mnogi su priznali kako su doživjeli posve novu dimenziju suvremenoga glazbenog djela. Rijetko se na našim pozornicama može vidjeti da publika s izvođačima surađuje do te mjere da za vrijeme koncerta dijeli s njima sendviče, jabuke ili čak stolce te tako nesvjesno postaje integralnim dijelom projekta.

U ovogodišnji Biennale uvrštene su četiri plesne predstave. Svaka od njih pokazuje drukčiju suradnju glazbe s (plesnim) tijelom. Što je, po vašem mišljenju, Delnagleova izvedba dobila s vašom plesnom prisutnošću?

— Suradnja na ovakvu projektu zahtijeva od plesača da u improvizaciji prodiše zajedno sa glazbenikom i njegovom interpretacijom. Mora postojati bezgranično povjerenje, prijenos energije, misli, osjećaja. Na sreću sve smo to doživjeli pri prvom susretu, što je kulminiralo na samom koncertu.

Razgovarala Jelena Mihelčić