Besprijekorno melankolično

Besprijekorno melankolično

Mlada žena i Mladi muškarac nemaju ni imena, ni snažnih osobnosti kojima bi se privlačili i odbijali, voljeli i mrzili kao u Strindberga, nego to čine na razini oskudnih mogućnosti nijeme patnje i brbljava očaja, okruženi gluhom prazninom i ravnodušnošću

Istoga dana kada u Hrvatskoj, odnosno u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, prvi norveški dramatik koji nakon Ibsena stječe svjetsku slavu, Jon Fosse (1959) predstavljen je u Sloveniji, u Drami Slovenskoga narodnog gledališča u Ljubljani. Ne na velikoj pozornici, gdje su ovoga mjeseca na rasporedu Moliere (Škola za žene i Škrtac), Shakespeare (Troilo i Kresida i Romeo i Julija), Brecht (Opera za tri groša), Beckett (U očekivanju Godota), Dostojevski (Idiot), Čehov (Galeb), Gerhardt Hauptmann (Pred zoru) i Janusz Glowacki (Četvrta sestra), nego u Maloj drami, na komornoj pozornici u društvu s Thomasom Bernhardtom, Yasminom Reza, Davidom Harrowerom, Sarom Kane, Caryl Churchill, Hanifom Kureishijem i drugim suvremenicima. Norveškoga autora prvi je na slovenskom režirao gost s Islanda, Hallmar Sigurřssom (1952), koji je u Ljubljani već poznat po svojim gostovanjima na radiju i u Mestnom gledališču.

Muško pismo

Jedna od prvih pomisli pri gledanju njegove predstave, koja vjerno slijedi tekst Fosseove drame Noć pjeva svoje pjesme (prevela ju je Maria Zlatnar Moe) može biti i: ako se već toliko udomaćio naziv žensko pismo, zašto se ne bi moglo rabiti i (opet tzv.) muško pismo? U odnosu prema ženi Fosse je mnogo bliži Strindbergu nego Ibsenu, s tim da njegova Mlada žena i Mladi muškarac nemaju ni imena, ni snažnih osobnosti kojima bi se privlačili i odbijali, voljeli i mrzili kao u Strindberga, nego to čine na razini oskudnih mogućnosti nijeme patnje i brbljava očaja, okruženi gluhom prazninom i ravnodušnošću, koje se možda najbolje može izraziti vrhunskim scenskim minimalizmom. Prije nego što se na nagovor norveških kazalištaraca odlučio pisati za scenu, Jon Fosse, koji je sebe nazivao mrziteljem kazališta (prije svega norveškoga, koje je najbolje poznavao) bio je priznat kao autor tridesetak proznih djela (romana, novela, eseja). Nakon prvih iskustava u kazalištu, u kojem otkriva jedinstevni oblik uzajamnosti, Jon Fosse u novije vrijeme piše isključivo drame.

Prihvaćanje potpune samoće zapravo je navikavanje na smrt. U drami Noć pjeva svoje pjesme, koja se u punom jedinstvu vremena i prostora odvija od rana poslijepodneva do zore u rafinirano osvijetljenu sumračno sivu prostoru minimalistički opremljena modernog stana, sve se odvija u tom smjeru. Nitko ni sa kim nema pravoga dodira, osim možda želje za tim ili osjećaja kako mu taj dodir nedostaje. On je neuspješan pisac, ni manje ni više nesretan od većine ljudi, sasvim zatvoren u sebe i svoja četiri zida, na svoj način zaljubljen u Mladu ženu, kojoj se podređuje i želi njezinu pažnju. Ona je mlada majka na porodiljnom, puna uznemirene dinamike, a muža uvijek iznova pita dokle misli tako sa svojim odbijenim rukopisima, ako nema izdavača, neka se prihvati drugoga posla, jer na njoj su svi tereti, ona izlazi i vraća se, jedina je u vezi s izvanjskim svijetom. Stalno prisutan treći muško je dojenče u pokrajnjoj sobi, koje stalno upozorava na sebe jedinim portretom, fotografijom na zidu.

Slutnja smrti

Ne zna se zašto, no tek što je poslije duge uvodne stanke pred otvorenom scenom, pa tihe pripremne glazbe i polagana hoda Mladoga muškarca prema, uza zid prislonjenim, cipelama koje on neće obuti, nego će se s knjigom u ruci ispružiti na kauč, njezina dolaska u kratkoj suknjici s lijepim nogama koje zna pokazati i zvonkim govorenjem koje iritira razbijanjem tišine svojevrsnom lažnom živahnošću — odmah se daje naslutiti kako će prije kraja drame netko pasti mrtav. Vjerojatno zbog obrijane glave, bespomoćna držanja i bolne iskrenosti u glasu Borisa Mihalja, koji kao gost (iz Nove Gorice) igra ulogu Mladoga muškarca, sasvim uronjena u tišinu, troma i zakočena u govoru, te njezine izazovne ljepote i želje za kretanjem među ljudima — prvo se budi asocijacija na Woyzecka.

Drama, međutim, ne ide u tom smjeru, kroz pritvoreno okno pogled neće doprijeti do zvijezda, nikakvo pitanje neće biti upućeno svijetu. Samo će tako reći na dlaku isti stariji par, muževi roditelji, Mati na svoj način još vrlo lijepa, dinamična i puna prijezira prema Njemu, poslušnom i nepokretnom, kojemu sigurno ne nože biti sličan prelijepi unuk, kojega se djed jedva odlučuje ići pogledati, svjestan da djetetov dolazak najavljuje vrijeme njegova odlaska. Fosse vjeruje da u kazalištu ima trenutka u kojima pozornicom preleti anđeo. U režiji gosta s Islanda takav trenutak dogodio se u prizoru sa ta dva bračna para u konvencionalnom razgovoru u kojem se ništa izravno ne kaže (osim da autobusi kasne i sl.), a ispod njega protječu, kada to ne bi zvučalo odveć banalno, moglo bi se reći uzalud izgubljeni životi.

Ritam poezije

Fosse piše kratke replike. Dijalog je u njega ritmiziran poput poezije. Unutrašnji ritam ističe se i kao odlika svih njegovih djela, bez obzira na žanr. Njegov pristup kazalištu obilježen je najvišom ambicijom: »Zgoda koju ću napisati mora biti tako intenzivna, da će ljudi koji je budu gledali približno jedan sat, doživjeti sat intenzivna iskustva, koji će na stanovit način promijeniti njihov odnos prema životu.« Rado citira Hegela: »Istina je uvijek konkretna«, nastavljajući. »I kazalište je vrlo konkretno, u njemu autor ne može varati, mora dati nešto stvarno, ne može se skrivati iza ove ili one apstrakcije.«

Glumcima Maši Derganc (Mlada žena), Borisu Mihalju (Mladi muškarac), Marku Okornu (Otac), Alenki Vipotnik (Mati), koji su blistavo jasno i slojevito intenzivnom scenskom nazočnošću i — za drame J. Fossea posebno važnom —izražajnošću zgusnutih stanki među škrtim riječima — ostvarili predstavu, njezin je rasplet na neki način izmaknuo iz ruku. Nakon večernjeg izlaska Mlade žene s prijateljicom, kasnoga povratka i prepirke oko pitanja gdje je bila, pojavljuje se ljubavnik, kojega je pozvala da joj pomogne pri selidbi. On jedini u drami ima ime, Baste, ali je još bezličniji od drugih.

Za razliku od zatvorenoga kvarteta koji suptilnim sredstvima postiže vrhunsku scensku izražajnost, Zvoni Hribaru u ulozi Bastea kao da je sugeriran posve privatan ton, koji je ispod razine predstave, zbunjujuće prazan i površan. Svojom pojavom Hribar je pomogao drami dati željeni neodređen ishod turobne izgubljenosti, ali svoje uloge nije ostvario. Nije u pravu jedan od komentara u popratnoj kazališnoj knjižici, koji kaže kako je Mladi muškarac Mladoj ženi prepustio odluku otići ili ne, jer u predstavi nikakve odluke nema. Dok se Mlada žena premišlja, iz druge sobe odjekne hitac, i Baste ide pogledati što se dogodilo, da bi zatim pobjegao s mjesta nesreće glavom bez obzira, a ona za njim, dozivajući ga, vjerojatno opet uzalud...

Scenografkinja i kostimografkinja Sanja Jurca Arci precizno je uskladila svoj rad s redateljem Halmarom Sigurřssonom, koji je izabrao i vrlo diskretnu glazbu za ovu gotovo besprijekornu, melankoličnu predstavu, koja je osim možda u nijemoj igri Oca (Marka Okorna) protekla bez tračka humora što bi je mogao približiti sunčanijem podneblju.

Marija Grgičević