Bande New Yorka (Gangs of New York), red. Martin Scorsese

Bande New Yorka (Gangs of New York), red. Martin Scorsese

Nečujna, nevidljiva, nenametljiva, nositeljica emocionalnog naboja — to su samo neki atributi kojima bi se mogla nazvati glazba Howarda Shorea za film Bande New Yorka Martina Scorsesea. S jedne strane, mogli bismo zaključiti da je Shore time ispunio sve zadane premise dobre filmske glazbe kako ih definiraju teoretičari. S druge strane, za film poput Bandi New Yorka mogli smo očekivati i nešto sasvim suprotno: glazbu koja tutnji iz svakoga zvučnika i koja, u skladu sa suvremenim trendovima, nije nečujna nego glasna te se izrazito nameće svakomu tko sjedi u publici. Dakako, oni koji poznaju glazbu Howarda Shorea neće biti iznenađeni njegovim skladateljskim stilom: kao i uvijek, njegova partitura samozatajno vodi radnju, puštajući gledatelju da prepozna orkestralnu temu, koja se osobito učestalo pojavljuje u prvoj polovici filma. Bilo bi sasvim pogrešno tražiti lajtmotivičku ulogu Shoreovih tema — one su tu doslovno kao nositeljice emocionalnoga naboja, prepuštajući većinom slici da ponudi bučni dramatski prinos filmu.

No priča vezana uz film i glazbu Bande New Yorka daleko je složenija. Naime, Scorsese je najprije unajmio svog uobičajenog skladatelja Elmera Bernsteina, ali je njegovu dovršenu partituru poslije odbacio. Rezultat je bio da je Shore, kao zamjenski skladatelj, u nedostatku vremena za pravo skladanje, redatelju ponudio dijelove svog još neizvedenog koncertnog djela Brooklyn Hights. Ulomci iz toga djela nenametljivo su profunkcionirali u filmu potvrđujući da se »uz filmsku sliku može staviti bilo koja glazba«, što je zorno objasnio Ron Sadoff, voditelj Odjela za filmsku glazbu na Sveučilištu u New Yorku.

Raznolikost Five Pointsa

Vjerojatno je odluka da odbaci Bernsteinovu partituru za Bande New Yorka ležala u Scorsesejevoj želji da glazbom odrazi raznolikost njujorškog Five Pointsa. Tako je u film ušao niz irskih narodnih pjesama (banda Mrtvi zečevi okuplja siromašne Irce), kao i različiti tipovi kineske glazbe (Billy the Butcher pokrovitelj je kineskog kazališta), među kojima dijelovi suite iz Pekinške opere Anxi Jiang. Prvu bitku bandi u kojoj stradava svećenik Vallon glazbeno najavljuje Shimmy She Wobbles Othara Turnera, pokazujući da glazbena podloga filma nije uvijek nastojala odgovarati razdoblju u koje je smještena filmska priča. To se, dakako, može reći i za Shoreovu popratnu glazbu, kao i za zaključnu pjesmu The Hands That Built America koju su izveli U2 (pjesma je nominirana za nagradu Oscar). No zbog redateljeva ustrajavanja da prizorna glazba bude što izvornija i raznolikija, vremensko udaljavanje popratne glazbe ne smeta. Dapače, ono pridonosi raznolikosti zvučne vrpce, koja je toliko dobro osmišljena da njezino podrijetlo i žanrovska pripadnost postaju sasvim nebitni. Zato se zvučna vrpca filma Bande New Yorka doživljava kao maštovita mješavina različitih glazbi, ali i kao filmska glazba koja je u stanju premostiti naizgled nepremostive žanrovske i vremenske prepreke te istodobno zadržati klasičnu nenametljivost, nečujnost, nevidljivost, ali i filmsku učinkovitost.

Odraz hladnoće

CD soundtrack: Oči širom zatvorene (Eyes Wide Shut), red. Stanley Kubrick

Od trenutka kada je odbacio partituru Alexa Northa za film 2001. Odiseja u svemiru, Stanley Kubrick stekao je status redatelja koji se gotovo isključivo koristi biranom (većinom klasičnom) glazbom. Na taj je način postao apsolutni autor — ne samo filmske slike i svega što stoji iza nje nego i filmske glazbe, kojom je majstorski manipulirao stvarajući dojam da je birana glazba skladana upravo za njegove filmove.

To je slučaj i s drugim stavkom Musica Ricercata Györgya Ligetija, koju je redatelj upotrijebio u svom posljednjem filmu Oči širom zatvorene. Ligetijev ricercar nema nikakve veze s ricercarom iz 16. stoljeća (osim što znači posvetu skladatelju Girolamu Frescobaldiju), a njegova igra tonskim visinama, koje se iz stavka u stavak dodaju početnom a dok se ne dobije cijeli dvanaesttonski niz, u Kubrickovu filmu doživljava se (za razliku do koncertnoga podija) planiranom (!).

Soundtrack Oči širom zatvorene započinje i završava tim uznemirujućim djelom za glasovir, otkrivajući brojne slojeve koji prate ne samo film nego i njegovu glazbu. Kubrickovo izvrsno poznavanje djela klasične glazbe i njihova podteksta izvire iz svakog odabranog klasičnog broja — drugog valcera štrausovskog tipa iz Jazz suite No 2 Dmitrija Šostakoviča i staračke ogoljelosti Sivih oblaka Franza Liszta — a oni se na čudnovat način uklapaju u ugođaj romantičnih evergrina poput When I Fall in Love, Strangers in the Night i If I Had You.

Meditativni ugođaj

Zapravo bi se soundtrack filma Oči širom zatvorene na prvi pogled mogao činiti eklektičnim, jer objadnjuje instrumentale starih poznatih pjesama, suvremeni popularnopjevani komentar Chrisa Isaaka Baby Did A Bad Bad Thing, navedene klasične glazbene brojeve i za film skladanu glazbu Jocelyn Pook. Međutim, svim tim raznorodnim glazbenim brojevima zajednički je opći meditativno-smireni ugođaj, koji samo povremeno (napose na početku i na kraju, zahvaljujući Ligetiju) sugerira snažno unutarnje gibanje koje iz nelagode vodi u strah, paniku i užas. Kubrick je točno znao što čini kada je birao glazbu i skladateljicu originalne glazbe (što je za njegove kasnije filmove rijetkost). Jocelyn Pook je, naime, napose u hipnotički zastrašujućim brojevima The Dream, Masked Ball i Migrations, odlično odrazila unutarnju hladnoću filma i lutanje između sna i realnoga svijeta glavnog lika.

Soundtrack filma Oči širom zatvorene, kao što smo uostalom od Kubricka već odavno navikli, pokazao se iznimnim i neizbježnim pratiteljem iznimnoga filmskog ostvarenja. Šteta što stari lisac nije poživio da vidi i čuje njegove odjeke... No on je sve tako dobro isplanirao, da je lako moguće kako ih je već unaprijed vrlo dobro znao.

Irena Paulus