Autorska dosljednost

Autorska dosljednost

Kaurismäki nije odustao od postmodernističkih poetičkih postulata poput žanrovske hibridnosti (u određenoj mjeri), ili referiranja na (raznovrsne) tradicijske poetičke modele

Aki Kaurismäki jedan je od intrigantnih i uvaženih autora afirmiranih u drugoj polovici osamdesetih o čijim se filmovima u Hrvatskoj moglo podosta čitati, ali je njihovo gledanje u izvornim kinouvjetima (uglavnom) bilo onemogućeno. Nakon Spikea Leeja i Jima Jarmuscha napokon smo u našim kinima dočekali i Kaurismäkija, a slično Jarmuschovu slučaju solidnu pripremu njegova službenoga dolaska omogućila je prije nekoliko godina Hrvatska televizija ciklusom Finčevih ranih filmova. Istini za volju, Kaurismäkijevi filmovi osobno me nisu oduševili: doimali su mi se ili previše bezličnima u svojoj težnji za kreiranjem ugođaja podigranosti, ili odveć adolescentskima u ustrajavanju na, onda pomodnu i očito Jarmuschom nadahnutu, ekscentričnom pomaku, što se napose odnosi na najpopularniji Kaurismäkijev rad Leningrad Cowboys Go America. Posljednji filmovi osobenoga finskog sineasta, u nas dosad neviđeni, kritičarima su poslužili kao dokaz autorova zrenja, no takve procjene uvijek treba uzeti sa zrncem soli — dovoljno je prisjetiti se kritičarskoga konsenzusa o Almodovarovu zrenju sa Sve o mojoj majci i Pričaj s njom, premda se u odnosu na njih raniji filmovi španjolskoga Fassbindera ne doimaju nimalo zelenima.

Poniženi i uvrijeđeni

Navodni vrhunac zrelosti dosadašnjega Kaurismäkijeva opusa, Čovjek bez prošlosti, bavi se sredovječnim muškarcem koji noću vlakom dolazi u Helsinki, gdje ga nasmrt prebiju trojica mladih nasilnika. Službeno proglašen mrtvim, neznanac ustaje iz bolničkoga kreveta, da bi se sljedećeg jutra zatekao na morskoj obali lica prekrita zavojima i izgubljena pamćenja, u ambijentu napuštenih strojeva i kontejnera u kojima žive marginalci s ruba grada. Oživjeli protagonist s licem u zavojima i amnezijom neodoljivo priziva pregršt radova književne i filmske trivijale, no umjesto nastavka radnje u smjeru pustolovne fantazije dolazi do zaokreta i film zadobiva atribute socijalno pa i politički intonirane (pomaknute) komedije s melodramskim elementima, koja može prizvati iskustvo Renoirove vesele verzije francuskoga poetskog realizma ili humornih inačica neorealizma (Čudo u Milanu), pa čak, u podigranoj varijanti, i entuzijazam Franka Capre (ili ranoga, ljevičarskog Kinga Vidora), a mjestimično se javljaju i asocijacije na Herzoga (motiv pljačke banke u izvedbi poniženih i uvrijeđenih, a u čudnom humornom ključu, kao da je preuzet iz Stroszeka) i, u rijetkim, posve dramski intoniranim prizorima, na Wendersa; pri samom kraju Kaurismäki kao da ponovno koketira s trivijalom u sceni u kojoj dugo maltretirani marginalci, pomalo podsjećajući na zombije, preuzimaju pravdu u svoje ruke i obračunavaju s onom istom trojicom nasilnika s početka filma.

Socijalna osviještenost

Već sažet opis Čovjeka bez prošlosti upućuje na Kaurismäkijevu autorsku dosljednost, odnosno činjenicu da nije odustao od postmodernističkih poetičkih postulata poput žanrovske hibridnosti (u određenoj mjeri), ili referiranja na (raznovrsne) tradicijske poetičke modele. Jednako je prisutna i njegova dobro znana, starinski rečeno, socijalna osviještenost, koja dakako u sebi sadrži i političnost, ovdje mjestimično vrlo naglašenu u kritičkom odnosu spram (kapitalističke) države i banaka kao utjelovljenja moćna i bezdušna financijskog kapitala. Pitanje osobnog identiteta i ljubavni motivi također nisu novost u Kaurismäkijevu opusu, a barata li on svim tim sastojcima u ovom filmu zrelije nego prije, stvar je osobne procjene. Ipak, kao i u Almodovarovu slučaju, čini se da je ponajprije riječ o potrebi kritičara da odavno istaknuta, no pomaknuta autora definitivno priznaju, odnosno upitome, u onom trenutku kad je evidentno prošao umjetničku mladost, kad je prikupio određeni staž i stekao određeni status, potrebi da se nagradi autora koji umjesto da se pridruži povelikom broju onih koji su mnogo obećavali i relativno brzo ta obećanja iznevjerili postojano ide dalje. Priznanje obično dolazi u trenutku kad postojani autor navrši neke godine, kad snimi film u bogatijoj produkciji i kad se taj film doima nekako slojevitijim, punijim, riječju — zrelijim. Čovjek bez prošlosti upravo je takav film, a njegova najava, ono što je za Almodovara bio Sve o mojoj majci naspram Pričaj s njom, jest u nas neviđeni Drifting Clouds (engleski međunarodni naslov), prvi dio Kaurismäkijeve zamišljene Finske trilogije.

Potpisnik ovih redaka očito je pomalo skeptičan prema Čovjeku bez prošlosti, ostvarenju nagrađenu Velikom nagradom žirija u Cannesu i nominiranom za Oscara u kategoriji najboljega filma izvan engleskog govornog područja, ostvarenju kojim je Aki Kaurismäki službeno priznat kao relevantan svjetski autor. Skepticizam ipak ne može zasjeniti dojam da je ovaj film vjerojatno najtopliji uradak dosadašnjega Kaurismäkijeva opusa (što asocijacije na Capru i De Siku potvrđuju), da se u njemu pomaknuti, no blagi humor (čiji su važan nositelj kratki odsječni dijalozi s povremenim biblijskim referencijama) uglavnom uspjelo spaja s ljubavnim i socijalnim angažmanom, te da je poznata tema pojedinčeva iskušavanja iz korijena novih životnih mogućnosti, iskušavanja varijanata osobnog identiteta, dana s dostatnom zanimljivošću. S druge strane, Kaurismäkiju se i nadalje znaju zalomiti adolescentski nategnuti trenuci u sveprisutnoj strategiji ironijskoga pomaka, a prigovor zaslužuje i poprilično oskudna profilacija pobočnih likova, osobito protagonistove družice. Kad se sve zbroji i oduzme, Čovjek bez prošlosti dobar je i ugodan film, ali daleko od iznimnih kreativnih dometa strogo načelno govoreći srodna mu (spoj postmodernističkih i socijalno-političkih nagnuća) ostvarenja Todda Haynesa Daleko od raja, koje se u isto vrijeme našlo na repertoaru naših kina.

Damir Radić