Antiseptične filmske slike

Antiseptične filmske slike

Zasićenje publike, a vjerojatno i samoga Robina Williamsa vječnim smiješnim licem našlo je savršen supstitut u drugoj krajnosti — onoj psihopatske manijakalne ličnosti koja njegovoj benignoj fizionomiji i više nego dobro pristaje

Minimalistični art triler mračne atmosfere i subverzivnih namjera (prikaza jalovosti života američke srednje klase, primjerice), Zabranjene fotografije u posljednje su vrijeme jedan od najdojmljivijih filmova premijerno izdanih u nas (u ovom slučaju na DVD/VHS-u).

Pravocrtno radnju rasplićući do kraja, poznati redatelj glazbenih spotova (za Madonnu i Nine Inch Nails, između ostalih) Mark Romanek — ovdje u funkciji i redatelja i scenariste, razumije da se publika zasitila spiralnih neuvjerljivih trilerskih raspleta, te da je pravi način za iznenađenje upravo jednostavni minimalizam. Ne dopuštajući da njezinu izglancanu sterilnu površinu dotakne i trunak prljavštine poput fizičkog nasilja, on maestralnom vizualnošću i precizno pripremljenom (možda malčice pre-programiranom) režijom stvara vizualno remekdjelo čija scenografija savršeno prezentira željenu priču.

Dio zasluga pritom — uz inteligentnog i sistematičnog Romaneka s izrazitim smislom za vizualno, zasigurno pripada i direktoru fotografije Jeffu Cronenwethu (Klub boraca), koji profinjeno i znalački kontrahira idealiziranu obitelj živim bojama naspram Sya Parrisha (Robin Williams) i njegove psihe ocrtane monotonim bijelim, sivim i plavičastim tonovima.

Mali veliki film

Sintetičke hlače, škripave cipele i pulover kompanije u kombinaciji s plavim tupeom, na Robinu Williamsu kao skromnom i bezličnom foto-laborantu velikog šoping-centra (koji nema života izvan radnoga mjesta s kojim se pak posvemašnje identificira) i više nego dobro pristaju i fizički ga transformiraju u posve novi tip ličnosti od onih u kakvima smo ga navikli gledati. Zasićenje publike, a vjerojatno i njega samoga vječnim smiješnim licem našlo je savršen supstitut u drugoj krajnosti — onoj psihopatske manijakalne ličnosti koja Williamsovoj benignoj fizionomiji i više nego dobro pristaje (a kakvu je odigrao i u prošlogodišnjoj uspješnici Nesanica). Ta tužna i represivna ličnost koja živi u vlastitu fikcionalnom svijetu idealiziranja mlade obitelji kojoj bi tako strastveno želio pripadati, gotovo autistično i najmanji pomak nasrazmjera doživljava katastrofično odnosno već na početku gledateljima daje naslutiti da je na pomolu sigurna fatalističko-kriminalna opsesija — kretanje od plahe pasivnosti ka agresivnoj akciji. No iako su te postavke viđene mnogo puta, ono što Romanek kroz njih nudi nikako nije rutinski kliše-triler. On priča na posve nov način, stvarajući mali veliki film.

Dehumanizirajuća svakodnevica

Duboko stilizirane, Zabranjene fotografije progovaraju o jezivoj anonimnosti predgrađa, okruženja nehumanih šoping-centara, narkotično-apatičnu bivstvovanju moderna života i dehumaniziranoj otuđenosti; sve podcrtavajući pedantno aranžiranim setovima zasljepljujuće, medicinsko antiseptične bjeline; gotovo posve ogoljenih prostora; opora rasvjetljenja i boja isfiltriranih od svake živosti.

Do kraja ostavši hladno jezovite, te filmske slike još dugo ne napuštaju gledatelja, namećući se njegovoj mentalnoj recepciji i tjerajući ga da ih sagleda dublje i sa zastajkivanjem.

Katarina Marić