A što je on Hekubi i Hekuba njemu, te tako za njom plače?

Poštovani čitatelju, ovo je subjektivni vanjskopolitički komentar, te uredništvo »Vijenca« za nj ne odgovara. Odgovoran je samo autor.

Amerika, nakon svog iračkog rata. »Kolateralna šteta« tog rata su Ujedinjeni narodi. Ako su UN još samo Crveni križ ili Liga naroda ili PEN klub, svijet opet ostaje otvoren nekom samovoljnom diktatoru, pod bilo kojim predznakom. Amerika je odlučila tako, a ona će već znati kako s njim. Repetitio je učiteljica života, a povijest je mater studiorum.

Još imam svoje romantično-modernističke i internacionalističke iluzije o Euroamerici ili Ameroeuropi, između kojih zrakoplovi putuju svako malo kao otrcani lokalni tramvaji ili autobusi, dakle o Zapadu kao teritoriju zasnovanom na interesima neke zajedničke kulture. Pokazalo se da su te moje transatlantske iluzije bile površne i suvišne.

U svibnju 1945. Tito je bio dovoljno pametan poslati nekoliko svojih partizana da zaštite Miroslava Krležu od njegovih naprasito pobjedničkih »lijevih prijatelja«, Koče i Đ ilasa, koji su u Zagreb stizali s juga, od Generalskog stola.

George W. Bush (točnije Donald Rumsfeld), nije bio dovoljno pametan smjesta detaširati dva tenka i dvije male postrojbe (dva platoona, recimo) koje bi zaštitile Irački muzej i Nacionalnu knjižnicu u Bagdadu. Sada će propasti i već su u zemlju propale stvari stare tisućama godina. Što je još zapadna kultura? U današnjoj američkoj verziji, ona je, izgleda, dovoljna sama sebi. Jedan Indiana Jones i njegov tata to sebi nikada ne bi dopustili i ne bi se s time složili.

Ali, mogao sam to i znati. Ispostavilo se da su oni autentično američki intelektualni glasovi sami i osamljeni, ne odgovaraju više općem i glajhšaltanom trendu nacije, baš kao svuda po svijetu, upravo kao i u Hrvatskoj. (Vidi slučaj Susan Sonntag, koja se usprotivila iračkoj intervenciji i odjednom postala ostracizirana poput kakvog »Crnca«. Ali — sama je htjela, i svaka joj čast, premda joj nikada ne ću oprostiti njezinog glupog i neprimjerenog Becketta u Sarajevu.) Zahvaljujući televiziji, danas je onaj efikasni Goebbelsov pojam Gleichschaltunga moguće provesti bez ikakve tjelesne prisile, bez spaljivanja knjiga i slanja ljudi u logore.

Treba, međutim, postati svjestan jedne stvari: upravo je George W. Bush za Ameriku počinio onaj povijesni i nepovratni korak. Poučio nas je da je njegova Amerika, sa svojom vojnom snagom, samo još ta vojna snaga, The Empire. Što god američki mediji sada govorili, u kakve god humanističke i demokratske zasade uvjeravali, Amerika kao da više nije ona isključiva the land of the free & the home of the brave, kako glase stihovi njezine himne. Evo i zašto.

Kad je netko Gospodar Svijeta, taj via facti ne može više biti uzor malima i potlačenima kao njihov ideal slobodne zajednice. On je tada samo nepomična činjenica: Gospodar Svijeta, a ostali, ki kak more, ki kak zna. Sada ti mali moraju sami svoj ideal polisa potražiti negdje drugdje, oko sebe i u sebi, svjesni da se taj uvijek može prebrisati s dva nosača aviona i tri propisno uvježbane kohorte, upravo kao što se još jučer brisao s ruskim tenkovima. U takvim situacijama, nitko nikome više ne donosi Slobodu. S ulogom tom svršeno je zauvijek. The rest is Coca Cola, rekao bi Hamlet. Uostalom, svijet je od vajkada tako i izgledao, nikada nije bio bolji, samo ne znam čemu nam u međuvremenu suvišna idealistička retorika.

Što god tko o Georgeu W. Bushu i mislio, taj čovjek osigurao je za takvu svoju Ameriku ključnu poziciju u crijevima i utrobi arapskoga svijeta za barem sljedećih 50 godina. Uzmemo li Ameriku samo i isključivo kao Gospodara Svijeta — on je u pravu. Za svoju zemlju učinio je sve, uz pišljivu cijenu od dvjesto svojih mrtvih. Uporabio je njezinu moć svjetskopovijesno, welthistorischeinzigdastehend, točno po Hegelu (gdje si, Fukuyama?). To, međutim, nije više ona zapadna civilizacija za koju smo se mi mali i poniženi u sebi borili tijekom pedeset godina komunističke utopije. I kulturne posljedice američke pobjede u Iraku nesagledive su — i po Ameriku, i po Europu; zamislite, čak i po arapski svijet. Sadam Husein je tu nebitna i sporedna figura, povod i izlika: Amerika je Iračanima donijela demokraciju, što god to njima značilo.

»Izvoz demokracije« tako me neugodno podsjeća na »izvoz svjetske komunističke revolucije«. O stvarnim političkim posljedicama tog izvoza ne usuđujem se ni pomišljati, vrijeme će reći svoje. Kad je Amerika pošla uništiti Hitlera kao »nadčovjeka«, cijeli svijet bio je uglavnom uz nju. Zar Amerika nije sada svjesna da se pod firmom svoje povijesne demokracije ponaša kao Naoružani Nadčovjek? Kao Superman in Arms? Samo, to nije više film: ah, Miss Liberty Stone, what have they done to your song?

Kadšto mi se čini kako Amerikance psihološki i ne određuje toliko golema tehnoznanstvena civilizacija koju su stvorili i stvaraju: američku obitelj izgradila je više prijetnja golemog otvorenog prostora, onog prijetećeg, neprijateljskog »out there«. To »tamo vani« neprestano se kao topos spominje u američkim filmovima. U Europi, barem danas, to »out there« znači nekoliko kilometara udaljeno i dosadno susjedno selo u kojem poznam ljude, neki me vole, neki ne, ali dobro, Bože moj. Ako Pompidoua, Mitteranda i Chiraca poredam na obiteljskoj fotografiji s kepijem na glavi, što dobivam? Policajce iz St. Tropeza, fali im samo još Louis de Funes, ništa više, ali se barem divim superiornoj francuskoj autoironiji! Međutim, teško podnosim situaciju u koju su se Amerikanci odjednom uvalili, u kojoj je cijeli svijet ono »neprijateljsko tamo vani«. To nije dobro ni za Ameriku ni za njoj prijateljski svijet. Ona još ne zna da to za nju nije dobro, nisu joj to još rekli na CNN-u. U dnu duše bio sam spontano uvijek za Ameriku: to su sjajni ljudi. Ako im se imalo sviđaš, ako si im još malo i koristan, nema toga što ne će učiniti za tebe. Čak je i jedan Clive James, u povodu TV-serije Zapadno krilo, napisao kako američki kulturni imperijalizam doduše proizvodi smeće, ali i to smeće kvalitetnije je od drugog sličnog smeća. Volim ih kad vode i kad su na »špici« tamo gdje jesu — ali kao Gospodare Svijeta? Nikomu ne bih poželio tu zahvalnu ulogu. Što je nakon toga neki pjesnik, koji sa svoja dva-tri stiha, sebi i drugima pokušava sagraditi neki dom? Ah, samo još »lokalna kultura«.

I tako, dok Amerika puše promuklim Donaldovim glasom kroz filtar svoje impresivne crne kacige od koje se ne može vidjeti njezino lice, čini mi se da i sama propušta vlastitu pomisao: kako negdje u njoj ili izvan nje ipak postoji mala šiljastouha nakaza, nekakav Jedi, umirući učitelj, homunculus koji snagom svoje usredotočene misli/volje/vjere može iz močvare podići čak i svemirski brod. Nemojte mi sad reći kako se tu igram samo sa Spielbergovim filmskim metaforama. Komunizam je propao zato što nije znao na vrijeme pročitati metafore svojih »hermetičnih« pjesnika i ono što su mu kao svespasonosnoj utopiji govorili. A tako su mu lijepo sve odmah bili napisali.