Život u oblacima

Život u oblacima

Odustajanje od gradnje tornjeva zbog sigurnosnih razloga bilo bi besmisleno koliko i napuštanje gradova. Najsvježiji dokaz o povratku optimizma završetak je natječaja za Ground Zero u New Yorku, na kojem je pobjedu odnio arhitekt Daniel Libeskind, dobrim dijelom i zahvaljujući svom znalačkom medijskom nastupu. Iako mi se čini da njegovo rješenje, puno kompromisa i bizarne simbolike, u kojem dominira budući najviši svjetski toranj, neće dosegnuti snagu srušenih blizanaca, ono odašilje jasnu poruku kako i poslije nebodera dolazi novi neboder, i to još viši

Kada bi se provela anketa o tome koja je tipologija zgrada najsnažnije obilježila dvadeseto stoljeće, uvjeren sam da bi većina ispitanika — i stručnjaka i laika, dala svoj glas neboderima, koji su od svih ljudskih postignuća na području moderne arhitekture odskočili kao najdramatičniji, najuzbudljiviji, najspektakularniji. Nakon što je taj izvorno američki fenomen u posljednja dva desetljeća doživio renesansu, proširivši se na sve kontinente, a osobito u brzo rastuće metropole Dalekog istoka, čini se da će neboderizam dominirati i nadalje. Doduše, stanovitu skepsu o budućnost visokih zgrada, čak i u trezvenih analitičara, izazvalo je rušenje tornjeva Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku 11. rujna 2001, čime je na najdrastičniji mogući način izmijenjena jedna od najslavnijih gradskih vizura. Tada su mnogi predviđali, kao posljedicu terorističkoga napada, dramatične pomjene u urbanističkom planiranju i gradogradnji, pa čak i mogućnost odbacivanja te tipologije. No odustajanje od gradnje tornjeva zbog sigurnosnih razloga bilo bi besmisleno koliko i napuštanje gradova. Najsvježiji dokaz o povratku optimizma završetak je natječaja za Ground Zero u New Yorku, na kojem je pobjedu odnio arhitekt Daniel Libeskind, dobrim dijelom i zahvaljujući svom znalačkom medijskom nastupu. Iako mi se čini da njegovo rješenje, puno kompromisa i bizarne simbolike, u kojem dominira budući najviši svjetski toranj, neće dosegnuti snagu srušenih blizanaca, ono odašilje jasnu poruku kako i poslije nebodera dolazi novi neboder, i to još viši. Razmotrimo stoga temeljne odrednice te važne tipologije, kao i suvremene tendencije fenomena neboderizma.

Propinjanje u nebo

Podizanje prvih nebodera potkraj 19. stoljeća inicirali su američki poduzetnički duh i tehnička dostignuća (čelična konstrukcija, dizalo), a njihovo strelovito širenje središtima Chicaga i New Yorka rezultat je uzajamna djelovanja dvaju faktora: potrebe za sve većom koncentracijom ljudi i strelovita porasta cijena zemljišta. Iako će ekonomski razlozi i imperativ stalnog povećanja urbane gustoće ostati glavnim akterima u priči o neboderu, zarana je prepoznat njihov znatan simbolički potencijal. Visoke zgrade, smjelo se izdižući iznad gradskog skylinea, vladaju slikom grada, a njihovo drsko propinjanje u nebo snažno manifestira pobjedu čovjeka nad prirodom. Kao falusni simbol, neboder predstavlja demonstraciju moći, stoga je idealan promotor korporacijske slike, i znak globalizirane svjetske ekonomije.

Tipologija visokih zgrada ima prednosti i slabosti: efikasna i relativno brza gradnja, s obzirom na mjerilo i kompleksnost, te ekonomičnost, funkcionalnost i fleksibilnost tlocrta, što donosi visoku dobit, pripadaju u prednosti, dok su akontekstualnost, krađa svjetla i zraka susjedima, izazivanje turbulencija vjetrova i energetska rastrošnost njihovi nedostatci. U Europi, koja se diči raznolikošću i bogatom tradicijom svojih urbanih središta, postoji znatna rezerva prema izgradnji visokih tornjeva. Iako njihova elegantna forma može manifestirati optimizam, otvorenost i ekonomsku vitalnost, najčešće se uz nju povezuje urbana anonimnost i uniformnost. Ipak najveće prigovore izaziva ekološka neosjetljivost. Premda tornjevi zaposjedaju višestruko manje zemljišta nego niske zgrade istog volumena, mnogo se više energije troši za njihovu izgradnju i eksploataciju. Osim uistinu rijetkih iznimaka — poput ekološki osviještenih Fosterovih rješenja i nekih njemačkih primjera, još je prerano govoriti o nekoj novoj vrsti eko-dera.

No najnovija generacija visokih zgrada više nije, kao njihove prethodnice prije naftne krize sedamdesetih, apriori neprijateljska prema okolišu. U primjeni su double skin fasade i druga nova tehnička rješenja što znatno smanjuju potrošnju energije te osiguravaju povoljniju mikroklimu i humaniji radni okoliš, a upravo u izgradnji multivalentnih megastruktura — vertikalnih gradova budućnosti, mnogi teoretičari i planeri vide rješenje za prijeteću totalnu urbanizaciju planeta.

Yes, my lord!

Jedan od najuvjerljivijih zagovornika tipologije visokih zgrada kao načina prevladavanja dvaju međuzavisnih problema današnjice — prenapučenosti gradova i ekološke održivosti, jest lord Norman Foster. Britanski je arhitekt svojim ranim ostvarenjem nebodera Hongkonško-šangajske banke u Hongkongu (1979-86) donio niz inovacija, od unutrašnje organizacije prostora do konstrukcije i arhitektonske ekspresije. Odbacivši standardni tlocrtni model sa središnjom komunikacijskom jezgrom i uredskim prostorima uokolo kao asocijalan, nekomunikativan i nedovoljno fleksibilan za stalnopromjenjive radne uvjete diktirane razvojem novih tehnologija, Foster pozicionira jezgre periferno, a u srcu građevine otvara prostrani središnji atrij, čime vizualno i socijalno smanjuje mjerilo kuće kreirajući humanije grupacije povezanih prostora osvijetljenih prirodnim svjetlom preko atrija uz pomoć sustava periskopskih zrcala.

Evolucija vertikalnog atrija i Fosterov ekološki osvješten pristup polučit će niz originalnih rješenja, poput četverokatnoga nebeskog vrta što se spiralno penje unutar tornja Commerzbanke u Frankfurtu, najviše europske građevine. Elevirani vrtovi imaju važnu ekološku ulogu, donoseći zelenilo, svjetlo i svjež zrak u središnji atrij, koji funkcionira poput prirodnoga ventilacijskog dimnjaka. Dalja razrada toga koncepta vidljiva je u rješenju sjedišta Swiss Re, četrdesetjednokatne vretenaste vertikale što se intenzivno podiže u londonskom Cityju. Više traka kontinuiranog spiralnog atrija proteže se perimetrom od dna do vrha zgrade s važnom ekološkom zadaćom regulacije interne mikroklime. Naime, atriji funkcioniraju kao pluća zgrade, osiguravajući prirodnu ventilaciju uredskih prostora, a vanjsko aerodinamično obličje generira razliku tlaka na fasadi, što pospješuje prirodni protok zraka, te ujedno reducira vjetrovno opterećenje i nepoželjne turbulencije. Proračuni su pokazali da bi u eksploataciji sustav trebao polučiti važne efekte: očekuje se smanjenje potreba za klimatizacijom i mehaničkom ventilacijom čak do 40 posto, što će znatno reducirati potrošnju energije i emisiju štetnih plinova. No u svijetu još nije dovoljno izgrađena svijest o nužnosti održivoga razvoja. Činjenica da je upravo Njemačka vodeća na polju ekološkog pristupa bila je presudna za definiranje ekološki osjetljiva zadatka za toranj Commerzbanke, čime je Foster došao u priliku materijalizirati neke od zamisli koje je naznačio u nerealiziranom projektu za Milenijski toranj (1989) u Tokijskom zaljevu, elegantnoj igličastoj megastrukturi, visokoj 800 metara — apoteozi ideje vertikalnoga grada, u kojem Foster vidi spas od silovita rasta svjetskih metropola.

Gradovi u malom

Brojna suvremena rješenja ruše uvriježeni stereotip o neboderu kao primarno američkom-akontekstualnom-anonimnom-monofunkcionalnom zdanju, najčešće s uredskom ili stambenom namjenom. Današnji su neboderi gradovi u malom s mnoštvom različitih funkcija i korisnika. Njihova je paradigma višenamjenski toranj Hancock (SOM, 1969) u Chicagu. Neboderizam je postao globalna pojava, a angažman niza najkreativnijih arhitekata rezultirao je novim, svježim i unikatnim dizajnom, što je bilo efektno prezentirano na prošlogodišnjem Venecijanskom bijenalu. Kao dokaz da suvremeni neboderi mogu biti kontekstualni i odražavati lokalnu povijest i tradiciju, neka nam posluži Fosterov projekt za toranj korporacije Hearst u New Yorku. Izazovnu i nesvakidašnju zadaću nadogradnje postojeće art deco-strukture iz zlatnoga doba njujorških nebodera (1928, arhitekt Josef Urban) Foster je ispunio smjelim konstruktivnim zahvatom i modernim izričajem, što u potpunosti odgovara posebnosti lokacije.

I slavni Renzo Piano uskoro će dati osobni pečat njujorškom skylineu u obličju novoga Timesova nebodera, koji sam opisuje kao moderni babilonski toranj. Po njemu forma tornja treba biti apstraktna i utjelovljavati urođenu kakvoću Manhattana, ali također treba predstaviti i nove kvalitete — lakoću, vibraciju, transparentnost i amaterijalnost, jer građevina mora disati. Vrh nebodera treba biti lagan i prkositi gravitaciji, dok na razini ulice treba osnažiti urbanitet otvorenošću i bogatom mješavinom funkcija od profanih do sakralnih. U sličnoj maniri Piano je već izveo inačicu od stakla i terakote na Potsdamer Platzu, što s tornjevima Kollhoffa i Jahna čini snažan znamen ponovno stvorena srca Berlina.

Visina od pola km!

Neboderi su omiljeni u azijskim aglomeracijama, gdje je ubrzani rast gradova u visinu rezultirao fantastičnim i prepoznatljivim siluetama (Hongkong), ali i teškim opustošenjem povijesne baštine (Šangaj). Utrka za titulom najviše svjetske građevine, koju trenutno nose tornjevi Petronas u Kuala Lumpuru, potaknula je izgradnju novih spektakularnih pretendenata na vrijedni naslov, poput staklenog 108-katnog tornja postaje Kowloon u Hongkongu (Kohn Pedersen, Fox) i podjednako markantna šangajskoga Svjetskog financijskog središta istih autora, čija se projektirana visina zaustavila točno na pola kilometra.

Prema istraživanju provedenu u Hongkongu, više od devet desetina stanovništva kao idealno mjesto obitavanja navodi visokogradnju, a tek svaki deseti sanja o vlastitoj kućici s vrtom. U Europi je situacija obrnuta, no i ovdje se u novije vrijeme sve više grade moćni neboderi, a najviši je europski grad Frankfurt. To ne začuđuje s obzirom na njegov status svjetskoga financijskog središta, a slično je i s Londonom i Parizom. Nove izazovne građevine podižu se i u drugim europskim metropolama, gotovo redovito izvan povijesnih središta, poput dvosmisleno transparentnog tornja Agbar u Barceloni Jeana Nouvela ili pak 230 metara visoka silosa za knjige knjižnice Brabant u Eindhovenu grupe MVRDV. Dakle, neboderi nisu više nepogoda koju je poželjno izbjeći, nego postaju nešto poput prirodnoga fenomena, rijeke ili planine — činjenica koja to naprosto jest, o kojoj se ne prosuđuje u relacijama dobro-loše, nego se prihvaća onakvom kakva jest, i koja će očito sudbinski odrediti budućnost gradova.

Vinko Penezić