Vulgarno shvaćen eskapizam

Vulgarno shvaćen eskapizam

Uspjeh ovako mediokritetskoga filma podnošljiv je utoliko što glumci u njemu shvaćaju materijal ozbiljnije od redatelja i scenarista Marka Johnsona

Kao jedan od rijetkih stvarno izvornih prinosa Amerike svjetskoj pop-kulturi, Marvelov superjunak razmjerno je poznata vrijednost: čak i kad ima supermoći, on redovito potječe iz nižega socijalnog stratuma, koji, sveden na pojednostavnjene sastavnice, čini i glavno poprište njegovih pustolovina. Tako je u četverobojnom tisku Marvelovih sveščica oduvijek; u grafičkim romanima, pak, stvari se mijenjaju u osamdesetima, kad autori poput Alana Moorea i Franka Millera donose radikalno nov, kompleksan i taman senzibilitet. Millerov Povratak Tamnog viteza bio je izravan povod za nastanak franšize Batmana, lika iz ergele konkurentskoga DC Comicsa, koja je označila kratkotrajan uzlet strip-filma.

Kad se Marvel napokon sabrao u dovoljnoj mjeri da počne ekranizirati vlastite likove, činilo se da može izbjeći zamku u koju je pao Batman, jer se žanru u međuvremenu proširio referentni okvir. Alex Proyas dao je u Vrani drukčiji pristup filmskom stripu, Shyamalan je redefinirao klasičnu priču o podrijetlu superjunaka u svom premalo cijenjenu filmu Nesalomljivi — kao da je sazrelo vrijeme da se na superjunačku temu, koja je uvijek u osnovnim crtama ista, putem niza Marvelovih likova ispriča zanimljiv slijed popkulturnih varijacija. Blade i X-Men bili su na pravom putu. No Spiderman vratio je referencijalnu osnovicu strip-filmova na pulp-početak. Nestalo je želje za konotiranjem relevantne tematike, sve se svelo na udovoljavanje uvjetovanim refleksima ciljane publike: vulgarno shvaćen eskapizam postao je ključna riječ, posve u skladu s novostvorenim konzervativnim mentalitetom Amerike. Daredevil slijedi ovakvu formulu slijepo, ako ne i sljepije od svoga glavnog junaka. U civilu znan kao Matt Murdock, koji je izgubio vid, ali su mu se izoštrila ostala osjetila, on je uvijek bio kvintesencijalni Marvelov junak: njegova je supermoć samo zrcalni odraz njegova hendikepa. Ali Daredevil doživljava priču o padu i usponu protagonista samo kao niz stereotipa — recimo, njegov otac, ostarjeli boksač koji želi biti uzor svome sinu, kao da je ispao iz vreće klišeja koja je svojedobno tutnuta u ruke Bartonu Finku. Zanimljivo je vidjeti vizualizaciju Murdockova hiperosjetila, ali ona uopće ne objašnjava njegovu sposobnost da praktički leti nad New Yorkom — i tako dalje. Nije pametno postavljati suvišna pitanja, jer Daredevil ni sebe ni gledatelja ne shvaća ozbiljno, računajući da će zasićenost lošim efektima i još gorom letećom koreografijom borilačkih scena slomiti svaki otpor publike.

Začuđujuće ozbiljna gluma

Uspjeh ovako mediokritetskoga filma podnošljiv je utoliko što glumci u njemu shvaćaju materijal ozbiljnije od redatelja i scenarista Marka Johnsona. Ben Affleck solidan je u ulozi koja odgovara njegovim kapacitetima, vjerojatno stoga što nije želio iznevjeriti staroga prijatelja Kevina Smitha, koji se također pojavljuje u maloj ulozi; ovo je vjerojatno prvi slučaj da jednoga stripovskog superjunaka glumi čovjek koji je prethodno glumio strip-crtača. Ali kao jedina zaista zanimljiva pojava u filmu nameće se Jennifer Garner, glumica koja se prošle jeseni strelovito probila TV-serijom Alias. Njezina Elektra Natchios u ovom je filmu daleko od lika koji je stvorio Frank Miller, no Garner ju je gotovo uspjela pretvoriti u trodimenzinalnu osobu. U ovakvu filmu to je zaista podvig superjunačkih razmjera.

Vladimir C. Sever