Uzbuna u crkvi Nicka Cavea

Uzbuna u crkvi Nicka Cavea

Nick Cave, Nocturama, Mute 2003.

Ženica, topla dekica i dražesni žamor dva slatka sinčića. Dani ispunjeni sredovječnim dokoličarenjem. Uobičajeno, sjetno prebiranje po klaviru — vjenčanom daru ženinih roditelja. Izlazak u vrt pun rajskih ptičica i potkresivanje ružinih grančica. Popodnevno druženje sa starom rokerskom škvadrom — Blixom iz Bad Seedsa i Harveyjem iz (oh kako je to davno bilo) Birthday Partyja. Povremeni odlazak na jutarnje mise i redovito čitanje Miltonovih, Blakeovih i stihova iz Evanđelja. Sneno izležavanje na krevetu uz zvuk prokapavajućeg bojlera... Ako ste pomislili da uvodni reci opisuju sasma običnu svakodnevicu nekog sasma običnog everymana iz okolice Pariza, Zagreba ili Sydneyja malo ste se prevarili. Sve pobrojano sastavni je dio životne rutine jednog od najintrigantnijih rock-kantautora današnjice — Nicka Cavea. Čovjeka kojega su tabloidi svojedobno opisivali masnim naslovima poput: Sljedeći samoubojica rock’n’rolla ili vajldovska ikona dekadencije kasnog 20. stoljeća, te još jedna hospitalizacija nakon overdosea kralja gotskog blues gospela. Nicku Caveu danas je četrdeset i šest godina i od stare slave morbidna čudaka i zagonetna pop propovjednika nije mnogo toga ostalo. Barem ako je suditi po njegovu novom materijalu ili njegovu novom imageu. Caveov dvanaesti album Nocturama puni ovih dana kao vijest stupce svjetskih pop magazina i pristojno je djelo kantautora u zrelim i produhovljenim životnim godinama. A kako i ne bi bio, kad na njemu stari gotičar pjeva o trivijalnim traumama svakodnevice pretačući ih u sublimne ode i klavirističke pastorale. I u usporedbi s prethodnim albumom No More Shall We Part pravo je malo osvježenje nakon zabrinjavajućeg kreativnog zastoja.

I bi album u sedam dana...

Novinarska priča, naime, kaže da je u vrijeme No More Shall We Part život Nicka Cavea, kao po nekom ironičnom padu iz Božje milosti, završio padom u bezličnu životnu rutinu. Njegov spomenuti album prošao je u medijima gotovo nezapaženo. Pjesme uopće nisu dirnule rokerske mase. Stari obožavatelji samo su rezignirano slijegali ramenima. A samo su nadobudni popesejisti briljirali raspravljajući o Caveovim dubokoumnim mislima punim dvojbi oko intervencionističkih i inih božanstava. No, mnogo više nego sam sadržaj pjesama novinare je tada zanimao Caveov koncept ureda kao duhovnog utočišta ili, drugim riječima, zapitali su se: da li je Cave kadar svoj samonametnuti rad u studiju od devet do pet pretočiti u adekvatnu terapiju za skidanje s furioznoga rokerskog načina življenja. Mladić u zrelim godinama, pogađate, tada se konačno skrasio u bračnoj luci s prekrasnom Engleskinjom Susie Bick i s njom porodio dva prekrasna sinčića. Svoje glazbeno zvanje shvatio je vrlo, vrlo ozbiljno, gotovo kao daily job. Uveo si je i pravo uredsko radno vrijeme. Od kreativnih stimulansa na stolu je dopuštao samo djevičanski čiste Evianove mineralne vodice. A i svoje do tada neizlječive ljubavne boli (ovjekovječene na albumu Boatman’s Call) jednom i za svagda ostavio je iza sebe. No, Caveov uredski koncept vrlo je brzo zaboravljen kao predmet magazinske fascinacije i njegov službeni dan za kontemplaciju nije uspio postati umjetničkom legendom poput npr. direrovske sobe za crtačku koncentraciju. Razlog su tomu bile glazbeno anemične pjesme na albumu No More Shall We Part i pomalo pretenciozni tekstovi. I ništa osim uporna plača tankih glasnica njegovih sinova nije tada moglo zazvoniti na uzbunu. Staroj rokerskoj legendi ipak se nakon dvije godine letargije upalilo alarmno zvonce. I zveknulo poput glasa kreativnoga spasa donoseći novi koncept za album Nocturame. Cave je, naime, odlučio ubrizgati dozu kreativne urgentnosti tako da si je u stilu filmske Dogme postavio reduktivni zadatak — radit ću pod emotivnim i kreativnim deadlineom, kao da je sutra smak svijeta. Kao da ova obiteljska idila u koju sam zapao može svaki čas nestati. I to sve u sedam dana! U tako kratko vrijeme odlučio je napraviti kvalitetan album s pratećim bendom bez mnogo petljancija oko dorade, cizeliranja i mukotrpna slaganja stihova. Album s pregršti neponovljivih trenutaka, nastao doslovce u jednom cugu i s pojedinim glazbenim komadima, poput fascinantne Babe, I’m On Fire, ispjevanim i odsviranim u maniri pravih rokerskih jam sessiona u samo jednom jedinom pokušaju. Sad ili nikad. Sve ili ništa. Život ili smrt. Uzbuna u zaspaloj crkvi Nicka Cavea urodila je plodom dostojnim njegove zrelosti. Rodila se Nocturama, koja je vrisnula vrhunskim temama: Babe, I’m on Fire!, Wonderful Life, He Wants You, Bring It on i Dead Man In My Bed.

Sve nas peče ista vatra

Nocturama donosi veliki zaokret u tekstovima Caveovih pjesama u odnosu na raniju fazu njegova djelovanja, kada je kao mladi rokerski bundžija pjevao o kaubojima-odmetnicima nadahnutima osobnim gospelom, romantičarima s rukama uprljanim krvlju ili drugim ponajprije fikcionalnim temama, koje nisu bile u izravnoj vezi s njegovim proživljenim svakodnevnim iskustvom. Danas je Cave znatno osobniji i sekularniji, pjeva nadahnut svakodnevnim pojavama i temama. A divlji dani njegove mladosti doimaju se kao neka vrsta mladenačke krvave inicijacije. U odnosu, pak, na prethodni album No More Shall We Part novi mu je album tekstualno prizemniji, tako da na tematskom planu Cave obično izdvaja izolirani (ali s arhetipskim potencijalom) prizor iz svakodnevice i na gorko ironičan način poetski ga poentira. U pjesmi Dead Man In My Bad opisuje tegobe starenja iz vizure žene koja obavljajući kućne poslove konstatira da u bračnom krevetu ima nikoga drugog doli mrtvaca koji povremeno bilježi nešto u svoj mali notes. U pjesmi Wonderful Life opisuje mogućnosti zrele bračne idile stihovima: »nemamo više ništa izgubiti / osim ovog prekrasnog života / ako ga budemo znali pronaći.«

I u glazbenom smislu može se uočiti pomak od anemičnih klavirističkih recitala, u koje je u posljednje vrijeme bio zapao, prema furioznijim i življim rokerskim aranžmanima. Novi kasni Cave osobniji je i zreliji nego ikada prije. Prema vlastitim riječima svoju glazbu danas opisuje kao miljama udaljenu od ranije melodramatične faze, u kojoj je obične stvari uglavnom napuhavao do herojskih proporcija. Sam ironično tvrdi da je nekad zapomagao kao umirući pretenciozni insekt. Vrhunac Nocturame ujedno je i posljednja stvar na albumu, već spomenuta Babe, I’m On Fire u kojoj Cave u nemilosrdnih četrnaest minuta u stilu pomahnitalog beat poete nabraja sve zamislive i nezamislive likove ovoga svijeta što zajedno vrište u zboru: »dušo, pečem se na vatri.« U toj menažeriji zapaljenih likova Cave spominje i siromašne Pakistance i pornografe i stenografe i zločeste transvestite i kilave atlete i papiste i silovatelje i sulude vrebače. Sve njih spaja ista strast. Svi se oni peku na dvostrukoj vatrici: na onoj afirmativno životnoj i na onoj biblijskoj što cilja na iskupljenje. I sve to vrijeme, dok šiba Caveovo nizanje bjelosvjetkih karaktera, njegovi Bad Seedsi u furioznom anarhičnom kolažu gitara, razlomljenih ritmova i elektronike daju lekciju svim današnjim beskrvnim mlađim rokerima kako treba zvučati glazbeno inovativno, žestoko i intrigantno. Što još reći doli dođite i vi u crkvu reformiranoga Nicka Cavea. I kupite Nocturamu ili je zapecite od prijatelja. Tek tako moći ćete sa sigurnošću znati pečete li se i vi na istoj vatrici kao spomenuti pornografi, stenografi, vrebači ili kasno nokturalni Cave. Cause babe, You might be on fire too...

Predrag Madžarević