Hladnokrvna i dostojanstvena studija

Hladnokrvna i dostojanstvena studija

Pijanist je intrigantno rafiniran rad koji ispod površinske običnosti i nizanja stereotipa krije potmulu snagu što ne izranja prevelikom, ali svakako izranja respektabilnom silinom

U vrijeme njegove najveće slave filmovi Romana Polanskog uglavnom su bili precjenjivani, posljednjih pak desetak godina uglavnom su podcjenjivani. Zapravo, Polanski je uvijek radio dobre filmove s malo vrhunskih iskoraka (Odvratnost, Cul-de-sac) i s jednako malo podbačaja (Nož u vodi, Tesa). U skladu s gornjim, posljednji ostvaraj, Pijanist, usprkos Zlatnoj palmi i trima prestižnim Oscarima (za režiju, glavnu mušku ulogu i adaptirani scenarij), naišao je na suzdržan prijem znatnog dijela kritike, koja je spomenuta priznanja bila sklona gledati kao honoriranje važne teme (holokaust). No kao i mnogi drugi Polanskijevi filmovi, Pijanist je intrigantno rafiniran rad koji ispod površinske običnosti i nizanja stereotipa krije potmulu snagu što ne izranja prevelikom, ali svakako izranja respektabilnom silinom.

Priča filma ima dva jasno odvojena dijela. U prvom protagonist i fokalizator Wladyslaw Szpilman, mladi i ugledni poljsko-židovski pijanist (na čijoj se memoarskoj knjizi film temelji), zajedno s obitelji prilagođava se poraznim uvjetima u kojima su se Židovi našli po nacističkoj okupaciji Poljske. U drugom, pošto je odvojen od obitelji otpremljene u Treblinku, Szpilman uz pomoć prijatelja i znanaca pokušava preživjeti u okolnostima u kojima je sveden na nemoćna zatočenika, odnosno lovinu. Dok prvi dio filma vrvi klišejima o bestijalnim Nijemcima/nacistima, čiji je, čini se, jedini razlog postojanja grozno tlačenje Židova kojih su patnje prikazane podjednako stereotipno, drugi je svojom usredotočenošću na protagonistovu svojevrsnu robinzonijadu podosta zanimljiviji. U tom drugom dijelu filma središnji je lik, gubitkom obitelji, izrazito izoliran od okružja njemu sličnih nesretnika, posebno u posljednjoj trećini kad je i fizički uglavnom sam, pa načelo moći koje kao individualizirana inferiorna/pasivna strana iskušava kako u odnosu s Nijemcima, tako i s poljskim pomagačima, još jasnije dolazi do izražaja.

Transseksualna estetika

U filmovima Polanskog vrlo je čest motiv žene žrtve. Pasivna ili aktivna, ili uhvaćena u složen međuodnos tih mogućnosti, žena bi na kraju, ako to već nije bila i na početku, obično bivala gubitnicom (Nož u vodi, Odvratnost, Rosemaryna beba, Kineska četvrt, Tesa, Ludilo, Djevojka i smrt). No u Polanskog su dobitnici ionako rijetki, bez obzira na spol i rod, a to kao da je želio podcrtati u Stanaru tumačeći naslovnoga protagonista koji tijekom filma, barem ikonografski, mijenja rod — iz muškog u žensko, odnosno postaje svojvrsnim transseksualcem. U Pijanistu u središtu je muškarac gubitnik, što je mnogo rjeđi slučaj u autorovu opusu, no zanimljivo je da taj muškarac, na drugi, prirodniji način nego što je to slučaj u Stanaru, ima androgina svojstva. Wladek Szpilman, za tu svrhu savršeno utjelovljen u Adrienu Brodyju, gracilan je, nježan mladi muškarac, pritom i umjetnik, što podcrtava njegovu duševnu i duhovnu profinjenost, njegovu žensku sjetu, bolećivost; uglavnom, riječ je o muškarcu istaknutih, po tradicionalnom shvaćanju, femininih svojstava, ali istovremeno nimalo ženskastom, što ga čini podjednako privlačnim i ženama i muškarcima. Strašan usud preživljava, pored uvijek dobrodošle sreće, gotovo isključivo pomoću apriori mu naklonjenih muškaraca i žena (dakle uz malo vlastite inicijative), koji kao da ga smjesta doživljavaju miljenikom.

Erotizirana privlačnost

Službeno tumačenje bilo je da su mu pomagali jer je bio poznati pijanist, no u Polanskijevu filmu, gdje je ta pijanistička strana poprilično potisnuta, Szpilmanova omiljenost nedvojbeno je erotske provenijencije — erotska naklonost žena koje mu pomažu posve je jasna, dok je ona muškaraca latentna, možda i nesvjesna, ali podrazumijevajuća; njegovi poljski pomagači i pomagačice, njegovi židovski sudruzi — svi ga tretiraju kao omiljenu i privlačnu, pasivnu i nemoćnu djevojčicu/dječaka pomoć kojoj/kojem uključuje erotsku motivaciju. U tom smislu Szpilman uvelike odgovara klasičnom Polanskijevu liku nevine erotične djevojčice u nevolji, čija je paradigma Tesa, a najčišći izdanak Mia Farrow kao Rosemary. O erotskoj motivaciji, dakako, ne može biti riječi na samom kraju, kad mu pomaže njemački oficir, jer Szpilman je u tom trenutku, ispaćen glađu i stresom, tek robinzonska olupina čovjeka (a za razliku od drugih pomagača, Nijemac ga nije poznavao otprije pa mu stoga ne može upisati vizualne atribute koje je posjedovao), no to su trenuci u kojima film mora opravdati svoj naslov — zato Szpilman njemačkoga kapetana osvaja umjetničkim darom, osvaja ga kao pijanist iznimna umijeća i nadahnuća sačuvana usprkos neljudskim uvjetima bivstvovanja. Takav kraj sačuvan je i radi ironijskog učinka u podtekstu — nakon svih dotadašnjih njemačkonacističkih zlotvora, kao u bajci (iako je zgoda istinita) nailazi kultivirani njemački časnik i upravo on, a ne pripadnici poljskoga pokreta otpora ili sovjetske vojske, postaje ona čvrsta splav koja će Robinzonu/Szpilmanu omogućiti ’povratak kući’.

Ujednačeno intonirana cjelina

Druga polovica filma interpretacijski je daleko potentnija, no cjelina je izvanredno ujednačeno intonirana zahvaljujući snažnim integracijskim čimbenicima Polanskijeve režije, Brodyjeve glumačke izvedbe i sugestivne fotografije Pawela Edelmana. Presudna je rafinirana redateljska intonacija, distancirana, ohlađena, koja ni stereotipnom prvom dijelu filma ne dopušta potonuće, jednako kao što imponira i narativno-izlagalačko umijeće Polanskog. U izvedbi Stevena Spielberga ili nekog od njegovih holivudskih šegrta Pijanist bi se pretvorio u patetičnu sentimentaliju skopljenu u čast nepokoljebljiva ljudskog duha, zahvaljujući Polanskom film je hladnokrvna i dostojanstveno tužna studija preživljavanja u najgorim od svih uvjeta, uvjetima brutalne ljudske džungle.

Damir Radić