Filmski versi

Filmski versi

Bibliografija je Drage Orlića (Mandelići pored Savičente pored Pule, 1948) opsežna. Do sada je objavio šest zbirki čakavskih pjesama: Će daž (1983), Hip i vik (1987), Groti duša zrije (1993), Daž daždi miš prdi (1998), Med i teran (1999) i Mediteranski & i Ž (2002), četiri knjige satira Lipi moji, monografiju Srdačno vaš Poreč (1990) i sakupio zbirku praznovjernih pučkih priča Štorice od štrig i štriguni (1986). Izbor koji objavljujemo načinjen je iz još neobjavljene zbirke Filmski versi. Filmski versi, osim konceptualno, ne donose novu poetiku Drage Orlića, a i zašto bi, kada se s dosadašnjom stalno potvrđuje kao jedan od vrhunaca čakavske poezije. Prosječnom čitatelju razmjerna nerazumljivost čakavske poezije u slučaju dobre poezije, kakva je Orlićeva, nadaje se kao stanovita prednost: o uho kuca fonetika. Orlićeve pjesme na strani su puka i pučkoga, hedonističke, često uključuju vulgarizme, anegdotalnost i dosjetke, a, bogami, znaju i mudrijati. U njegovoj poeziji naći će se i dijaloga, i komentara, zagrada, citata i drugih čudesa koja obično češće susrećemo u proznim vrstama i, zapravo, čudno je da Orlić do danas nije napisao roman, jer sav njegov rad kao da spontano teži većim i složenijim proznim formama. No, s romanom ili bez njega, Filmski versi fini su spoj erudicije i pučke duhovitosti, autentičan izraz autentična čovjeka.

Kruno Lokotar

Prošlog ljeta u Marienbadu

Dugi črni hodniki,

kako geometrijski đardini prez kraja,

i jedan čovik ki zna niki zog z frminanti

i nidan ga ne more dobiti.

Četiri reda frminanti:

red od sedan

red od pet

red od tri

i red od jenoga frminanta.

Zoga se u dva.

Moreš dignuti jedan ili dva frminanta,

ili cili red.

Kemu ustane zadnji frminanat,

je zgubija.

To i drugih stvari je bilo

Pasanega lita u Marienbadu.

Posljednja obala

U mandraču dvi-tri barke

kokošaju se mriž sobon,

nikako da zaspu.

Ni misečine.

Forši te tri spodobe

nanke nisu barke,

nego gavrani z morskih cimitri.

(Neispravno, i pored licence poetice

ne može se o morskom groblju

govoriti u množini.)

Svo more

je jedan cimitar!

Put u Indiju

(Volim kad istočnjaci žure,

a imaju toliko vremena.)

Meni je poj u Rakalj

Put u Indiju

Doj će dan

kad će se vrime moći prodavati i kupovati.

To se jur danas lipo vidi da neće u dugo:

jenima je lazno, drugima je preša.

Kemu rabi vrimena, ga nima,

kemu ne rabi, ga ima.

Zakon ponude i potražnje.

Neće biti milosti, ja van govorin.

Najebati ćemo jopet mi:

zajebanti, poeti, siromahi,

kima se škvere na uri

ubraćaju za nazad.

Ustati će nan

put u Rakalj

kako Put u Indiju.

Treći čovjek

(Tri je prva množina,

tu se već krije prvi vođa.

U trojnoj grupi

ne postoje tri ravnopravna člana.

Da! Istina! Tu se prvi put javlja

prvi među jednakima.

Preferans?Može!

U preferansu me uvijek živcira ono:

»Tko miješa?«)

Sveto Trojstvo

Tac, Sin, Duh Sveti.

Ki je prvi mriž njima?

(Doduše, ova trojka se uzajamno

i uzročno-posljedično nadopunjuje.)

Gašpar, Melkijor, Baltazar.

Tri kralja ili tri proroka?

(Tu je rang-lista manje složena,

ovisi o vašem izboru darova.)

Tri dara nose:

zlato, mirtu i tamjan.

Planeta majmuna

Mala dica delaju male ljude od gline.

Maloj dici ti ljudi su živi.

Mala dica delaju delo Svevišnjega.

Jean-Luc Godard

L’enfant terrible

Do posljednjeg daha.

Suton

Ča je suton,

više dan ili noć?

Za sutona je otok bliže kraju.

(Optička varka)

Otkazana literarna večer Josipa Severa u Poreču

Josip Sever je doša u Poreč kad više ni pija.

Doša je trizan i na trizno.

Na plakatu je z lipin rukopison bilo napisano

»Večer s pjesnikom J. Severom«.

Josip je star i namuran,

zaljubljen kako frkalas,

biš reka — prva ljubav.

Ja ga zoven u oštariju

(Njegova me muza-čuvateljica-paziteljca

prostrijeli pogledom,

on je to vidio, taj dijalog bez riječi). »Dušo moja, ljubo,

ja sam svoje popio! Fertig! Nema više!«

Pak se obrati meni:

»Hvala druže, hvala prijatelju,

ja sam svoje popio. Silne kompozicije

vlakova-cisterni ja sam popio.

Sada je gotovo! Fertig! Nema više!«

I pjesnik Sever zagrli svoju muzu.

U tom trenutku poet je nestao. Pjesnik J. Sever nestao je usred Poreča u kojeg je prvi put došao, nestao je s Trga slobode naočigled nas pet-šest organizatora i poklonika. Pjesnikova muza je vidno uzbuđena: »Vi ste krivi« — baca krivicu na mene. »Ali drugarice« — branim se ja — »Ali drugarice, vi ste njega držali za ruku, on je vas grlio lijevom rukom«. Muza pjesnika Josipa Severa izdala je direktivu: »Pod hitno pregledati sve gostionice i kafiće«. Poreč je mali grad, ali gostionica ima podosta. Muza nas je rasporedila u strijelce, pročešljali smo grad, ali pjesnika nije bilo. Pjesnik je u zemlju propao. Gledali smo i u more, da se čovjek nije utopio.

I pola sata nakon što smo otkazali pjesničku večer, na bijelim konjima dojezdi pjesnik Josip Sever. S vrata biblioteke Narodnog sveučilišta, pijan kao zemlja i more, on recitira novu pjesmu: »U vražju mater, tko se usudio otkazati Večer s pjesnikom J. Severom? Što će ljudi reći, kako nisam pjesnik od riječi?«

Čaj u Sahari

Pasanu noć je vina bilo priko mire,

ona mi pizdi,

trpin i mučin, hitan dušu z sebe.

Sinoć je bila Posljednja večera.

Pada uni žuti daž kako kapučino

i ne pensa frmati,

u njemu pustinjska šabija

dva put prosijana.

Auto mi je zjutra puno malih žutih dina,

minijaturna Sahara.

Kadi ste sad glagoljaši — naši paši?

Glagoljaši budalaši.

Želin malo friške arije

dok san uvako

rastavljen na proste faktore.

(Ona mi se ispovijeda poslije Posljednje večere:

— Ja sam kao sveti Sebastijan, sva sam izbodena.

— Valjda izjebena? — nastojim biti konkretniji.

— Ne! Ne! — i pokazuje mi rane po tijelu.)

Delan fintu kako da ne vidin rane,

ter nis ja sveti Toma.

Nalivan njoj još tega črnega beduinskega čaja.

Čaj u Sahari.

Žuki čaj njoj dela dobro. Na živce.

Woodstock

Kadi se skrivaju muškolini

dok ne nanjuše vino?

Tamo kadi se skriva škuro

dokle ne dojde svitlo!

Razjebati ću sve, napiti se kako Rus,

oralno i intravenozno,

i partiti za Vladivostok!

Vladivostok, Vladivostok

blatna su tvoja pramalića — Vladivostok!

(Od industrije, teške metalurgije,

visokih peći, radničke klase,

lučkih radnika i mornara,

smrdljivih menzi,

oznojenih ženskih pazuha.)

Hlohoti se ramonika,

hudi hudo,

bludi bludno,

divojkan pod kotule ujde,

mriž kušeta meka,

zove u ples od živega mesa.

Neka prova divojka

mladega junaka!

Napiti ću se kako Rus,

oralno i intravenozno,

i šibati Transsibirjanom,

dopirati brkun i mahati

stepami i tundrami sibirskin.

(Jebote sibirski tigar

dvanaest dana!)

Vladivostok, Vladivostok,

blatna su tvoja pramalića.

Vladivostok kako Woodstock

Woodstock, Woodstock — jeben ti mater.

Napiti ću se kako Rus,

oralno i intravenozno.

A poezija će doj sama od sebe

(Ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će,

će kurac

poezija doći sama od sebe,

ni od mene.)

Casablanca

Susedi pale suhu travu i gražu,

zima moliva,

šparuge će u hip pokazati glavu.

Mi se rastajemo

kako u filmu Casablanca.

Samo ča je ona Humphrey Bogart, a ja Ingrid Bergman.

CB — crno bijeli film

Zemlja Hlada je spod nas,

svit Svitla zgor nas,

mi smo u sridi, kadi je noć i dan.

Pokle dažda — sunce.

Blište kaplje na pauhovoj mriži

u svin kolori, na sve mile foze.

Mriža je puna dijamanti

kako kolana za prinčipešu,

kako: »gle malu voćku poslije kiše.«

Bliski susreti treće vrste

Lita i lita san patija

zato ča mi ni odgovorila na moje pismo.

Kad smo se pokle čuda lit vidili,

(već ljudi u litima),

nis moga da njoj to ne spomenen.

»Ja tvoje pismo nisam nikad dobila« — reče.

Naglo je u me zaša nemir.

Ča more biti da to pismo nis nikad posla?

(Ni napisa?)

Put u Raj

Ča je već Raja ili Pakla?

Ko je poštenja — su pričiži.

Jedino ča su u Paklu

ljudi stisnuti jeni bliže drugima.