Eterična legenda

Eterična legenda

Sofia Coppola niti problematizira niti glamurizira tragediju koja se događa, već vješto gradi bolno-misteriozno ozračje neizbrisivih tragova; likove pet djevojaka čineći nedodirljivim fantazmama uvijek okupanima suncem u memoriji njihovih suvremenika; ton održavajući ljupko zamišljenim, no bez suvišna zastajkivanja.

Redateljski debi Sofie Coppole, čije se ime dosad vezivalo samo uz ono njezina oca odnosno blijed nastup u Kumu III, sneni je i atmosferičan portret pet izoliranih sestara tinejdžerki, baš kao i dokument talenta mlade redateljice — mnogo bolje iza nego ispred kamere. Coppola je sama adaptirala scenarij svojeg omiljenog romana Jeffreya Eugenidesa, a ta naklonjenosti i nježnost itekako zrači i iz filma.

Atmosferski često smještan uz Weirov Picnic at Hanging Rock iz 1975. godine, Samoubojstvo nevinih zapravo je kolaž flash-backova, snimljen kao sjećanje jednog od nekolicine — sada odraslih, dječaka (sugestivan voice-over Giovannija Ribisija) fiksiranih na sestre Lisbon sedamdesetih godina u Detroitu. Film tako (potpomognut eteričnom svjetlucavom fotografijom Edwarda Lachmana te sjetnom glazbom) dobiva bajkoviti ton legende, te je njegov bazični pogled iz sadašnjosti na varljivost sjećanja prošlosti izveden i više nego uspješno — poput kakva sna ili bunila, somnambulna razgraničenja jave i opsjene. Predstavlja zapravo žal za svim dragim mrtvima koje smo poznavali, odnosno oplakivanje idealnosti Čistoće — neiskustva mladosti, puritanstva roditelja, nevinosti prošlosti. Pritom je ta prošlost (sedamdesete) također spretno iskorištena premosnica za čeznutljivo nostalgično prisjećanje, tako da smještanje radnje u ovaj moderan (iako već pomalo na zalasku eksploatacije) period nije nimalo neopravdano ili pak samo produkt pomodnoga povođenja.

Decentno i sa stilom

Destrukcija nevinosti, međutim, vodi u samoubojstvo. No Coppola niti problematizira niti glamurizira tragediju koja se događa, već umješno gradi bolno-misteriozno ozračje neizbrisivih tragova; likove pet djevojaka čineći nedodirljivim fantazmama uvijek okupanima suncem u memoriji njihovih suvremenika; ton održavajući ljupko zamišljenim, no bez suvišna zastajkivanja. Jer ključnu pozornost redateljica pridaje detaljima, na kojima se međutim tek skromno i ovlaš zadržava, ne želeći stvarati ozračje nepotrebne melodramatske patetike. Sitnim očijukanjima mladeži na plesu ili dnevnoj sobi — uvijek zajedno s roditeljima; slušanju glazbe preko telefona; početnoj neurozi prve ljubavi; suprotstavlja i simultano pretapa slutnju sablasnosti — starinskih čipkastih maturalnih haljina, čak i jedne mirne, netremične aveti — sve radeći s vrhunskom decentnošću i suptilnim stilom.

Tako dobivamo film velike vizualne ljepote i duboko prožete atmosfere, sa čvrstim solidnim izvedbama (Kathleen Turner i Jamesa Woodsa u ulogama roditelja, odnosno Josha Hartnetta i Kirsten Dunst kao mladog para) — nominanta i dobitnika brojnih nagrada (Chicago Film Critics, Las Vegas Film Critics, Brit Awards, Empire Awards, Young Hollywood Awards, Young Star Awards...), koji je konačno (sa zakašnjenjem) našao put i do naših distributera.

Katarina Marić