Vrsnoća izvedbe

Sjajni pojedinci samo potvrđuju pravilo: u općoj osrednjosti, kad nema strogih kriterija vrsnoće, i njihov izvrsni rezultat sam od sebe, po zakonu sile teže, tone u sivi pekmez i mulj svračjeg zakutka

U doba naših prababa vrijedila su stanovita građanska pravila koja danas mogu izgledati smiješno-zabavno, ali uvjeravam vas da su imala ne samo praktičnu društvenu vrijednost, nego su imala i svoje »metafizičko« značenje, to jest, nadilazila su puku uporabnost. Primjerice, držalo se sramotnim da se vrsnom i uglednom muškarcu ili ženi ime »povlači« po novinama. Ako već, onda samo u tri rubrike: Rođeni, Vjenčani i Umrli. Sve drugo zaudaralo je na javni »škandal« i bilo nespojivo sa shvaćanjem vrsnoće. Ostati ili postati a person of quality, kako su to primjereno nekad govorili Englezi, bilo je pitanje od životne važnosti. Danas, naravno, da se imena ne povlače po novinama, ne bismo uopće ni znali tko je »ugledan« ili po nečemu »vrstan«, bila to makar i lijepa stražnjica. Nadalje, znalo se koja roba je dobra i nije ju trebalo posebno reklamirati. Pretjerano oglašavanje vonjalo je na prevaru: izvikivala se samo jeftina i loša proizvodnja, »bofl«. Bilo je to vrijeme vječnih engleskih »štofova«, prave i po solidnim majstorima izrađene srebrnine, namještaja od plemenitog drva s trajnom politurom, sve predmeta koji danas figuriraju u Muzeju za umjetnost i obrt, kao sinonim za ono o čemu govorim u naslovu: za vrsnoću. Ne treba ni spominjati kako je jedna od ključnih značajki vrsnoće — trajnost. Bilo, dakle, jednom jedno doba, kad se načelo vrsnoće primjenjivalo u svemu: od zidarskog i stolarskog posla, pa do obrta, pisanja i slikanja, komponiranja i sviranja, vođenja trgovine ili neke ustanove. Kvaliteta je oglašavala samu sebe.

Provincijalni usud

Kraj ovakvog shvaćanja, cijela reklamna industrija i pola likovne umjetnosti ostale bi danas, naravno, bez kruha, a golema većina svjetskog velegradskog stanovništva ostala bi nezadovoljenih osnovnih potreba. U skladu s time, po muzejima nam danas stoje boce Coca-Cole (evo, već ju reklamiram), pisoari, limenke juhe i jako povećani kvadrati stripa umjesto slika, ili baš kao naša slika. Proizvodnost je potrošnost i obratno i u svaku stvar ugrađen je unaprijed rok habanja. S time smo se već pomirili, kako i ne bi kad je potrošna roba uvjet života, sociolozi su sve to već proučili i lijepo nam objasnili uzroke i posljedice. Ali to je već druga tema. Ako ste mislili da je moj uvod samo nostalgična tužaljka za vremenima »provincijske austrougarske učmalosti«, ako otkrivate da u mom stavu ima nešto »provincijalno« — eto, upravo je provincijalnost moja tema. Od naših »realista« pa do Krleže i dalje, provincijalni usud je predmet teških misli i razbijanja glave svih naših tzv. boljih duhova. Učinilo mi se da su stvari tu ipak nešto jednostavnije, barem u svakodnevnom životu.

Provincijalnost je, zapravo, zadovoljstvo s osrednjošću. To zadovoljstvo s osrednjošću u nas je gotovo sladostrasno: proteže se od toga kako obavljamo svoj svakodnevni posao, pa gotovo do naših intelektualnih i umjetničkih nastojanja. Svi se trudimo samo da nekako »skrpamo stvar«, da se posao mirno i bez prevelikog trenja odvija dalje — a o vrsnoći izvedbe i stvarnoj vrijednosti rezultata malo se tko pita. Ako se netko i zapita, to je prije za pokudu nego za odobravanje. Takav čovjek gnjavi, »fort« nekog vraga »kritizira«. Provincijalnost je, zapravo, nedostatak kriterija, nepoznavanje prave vrsnoće izvedbe bilo čega, naposljetku nehaj spram vrsnoće, štoviše prezir. Sve ostalo mi prepuštamo našem sjajnom smislu za improvizaciju, što je druga riječ za »nekako već skrpati stvar«. To u nas tako ide od politike do medicine. Sjajni pojedinci samo potvrđuju pravilo: u općoj osrednjosti, kad nema strogih kriterija vrsnoće, i njihov izvrsni rezultat sam od sebe, po zakonu sile teže, tone u sivi pekmez i mulj svračjeg zakutka.

Nije da mi to ne znamo, ali u nas je danas, kad ćemo kao mali narod sve više biti izloženi svijetu, pod hitno potrebno postrožiti sve kriterije, od onih školovanja i naobrazbe pa do rada i proizvodnje, da dalje ne nabrajam.

Ove zime, primjerice, u dvorani Lisinski imali smo prilike slušati koncerte dva ili tri velika orkestra i dirigenta, spomenut ću samo Valerija Gergijeva i Ricarda Mutija s orkestrima milanske Scale i Marijinskog teatra iz Petrograda. Čuli smo sjajne guslače, Rjepina te Rachlina i njegove/naše prijatelje: Mišu Majskog i Itamara Golana. Ima i za nas nade: ta gostovanja, siguran sam, toliko su podigla kriterij zagrebačke publike da s vlastitom osrednjošću ne želimo imati više strpljenja.

Boja ljudskim osjećajima

Prije svega dva-tri dana, imali smo mogućnost doživjeti opatijski koncert posvećen Arsenu Dediću, pjesniku i pjevaču koji je desetljećima davao boju svim našim običnim ljudskim osjećajima, i ne samo onima svog naraštaja. Nešto ili netko pobrinuo se da taj koncert ima pravu profesionalnu vrsnoću izvedbe gotovo u svakoj pojedinosti i nastupu. Ta priredba odjednom je podigla kriterij: učinilo mi se kako je nakon takvih nastupa bilo kakvo osrednje petljanje na javnoj sceni postalo nepodnošljivo.

Moglo bi se sada govoriti o kriterijima u našoj književnosti, moglo bi se govoriti kako cijelom hrvatskom glumištu treba iznova utuvljivati načelo vrsnoće izvedbe. Mogli bismo u beskraj, ali već smo se nekako navikli da »sve prolazi«. Umjesto svakog daljnjeg rastezanja, dopustite mi da završim s jednim citatom:

»Osjećam se pozvanim da određenu tradiciju prenesem svojim učenicima, kako se pojam vrsnoće ne bi posve izgubio. Mi smo već došli dotle da osrednjost prihvaćamo kao nešto po sebi razumljivo — a ja za to nemam razumijevanja. Ono što se krivo naziva »elitističkim«, to je jednostavno samo kvaliteta.«

Čovjek se zvao Herbert von Karajan.