Vještice zavodnice

Vještice zavodnice

Možda ta suvremena Barbi-estetika i ne mora iz animiranih, istina popularnih serija, ravno na nacionalnu scenu? Pogotovo što je redateljica očito imala vrlo tradicionalnu, klasičnu koncepciju, bez želje za inovacijama, modernizacijom i novom interpretacijom

Odijelo čini čovjeka! znao je lukavi mačak, junak Perraultove bajke, i zato je od svoga gospodara zatražio čizme. Naime to što je bio vjeran, mudar i dobar nije bilo dovoljno da bude zapažen i — sit. Također je od kralja izvukao gospodsko odijelo za mlinareva sina, jer ga u suprotnom kraljevna ne bi ni uočila, a kamoli zaljubila se u njega!

U tom smislu ovaj će se osvrt obratiti kostimografkinji predstave Barbari Bourek: kostim čini predstavu. Odnosno može je, kao i svi ostali elementi, poduprijeti ili rušiti. Kostim je predstavu koreografkinje i redateljice Ljiljane Gvozdenović, ionako na nesigurnim temeljima, na nekoliko bitnih mjesta srušio. Da se podsjetimo: riječ je o predstavi za djecu, baletnoj slikovnici, otplesanoj bajci Mačak u čizmama Brune Bjelinskog, koja je premijerno izvedena 15. ožujka u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Dirigirao je kompozitorov sin, Alan Bjelinski. Hvale vrijedan projekt koji uključuje i domaćeg autora i mladu publiku, koja bi trebala steći veselje i naviku ulaska u čaroliju kazališta.

Junak je čudesan mačak, različit od svih ostalih mačaka i mačkica koji se oko njega kreću i (scenski) prepoznatljiv baš po čizmama! Znači, te se čizme moraju vidjeti, ne mogu biti u nijansi boje krzna, što mladoga mačka Antona Bogova, uz ostatak kostima, čini više elegantnim zavodnikom nego veselim, domišljatim, duhovitim bićem. Nije Bogov manje šarmantan i drag, predan i zaigran, i dalje mu je skok dug i doskok mačje mekan, nego se čini pritajen i neiskorišten. Ne znam ima li to veze i s ozljedom Georgea Stanciua, koji je bio predviđen za ulogu Mačka pa je Bogov uletio (kao gost) s premalo proba, što se na kraju krajeva ni publike ni kritike ne tiče, no predstava više puta pada u tempu i dinamici, jer se ništa ne događa.

Nešto i za tate

I dok su Mlinar Ivica (Ovidiu Muscalu) i Razmažena princeza (Olja Jovanović-Zurovac) bijeli i uredni, blijedi poput porculanskih figurica, zakočeni figurama klasičnoga pas de deuxa, koji su više mehanički nego emotivno izvedeni, najatraktivniji kostimi mogu ravno u izlog sex-shopova. (Nešto i za tate! veselo je šapnuo gospodin do mene.) U prvom dijelu su Bezazlene jarebice na prekrasnim dugonogim modelima, inače odličnim plesačicama (Barbarić, Gobac, Klein, Mirošević, Samovojska, Sorić) pokazale vedru, šarenu kombinaciju erotskoga rublja visokih čarapa s podvezicom itd. (za dan), dok su u drugom dijelu Vještice zlice (predvođene lijepom zavodnicom Dunjom Kosanović, koja je zapravo Strašni čarobnjak?!) bile u crnom, uključujući i kape s rogovima, tek s crvenim halterima (primjerenije za noć). Sve stilizirano malo svemirski u stilu Mjesečeve ratnice. A možda ta suvremena Barbi-estetika i ne mora iz animiranih, istina popularnih serija, ravno na nacionalnu scenu? Pogotovo što je redateljica očito imala vrlo tradicionalnu, klasičnu koncepciju, bez želje za inovacijama, modernizacijom i novom interpretacijom. Jarebice su inače male, tuste i glupe šumske kokoši (!), i zato ih mačak lako uhvati, a koreografski pokušaj smiješne, nespretne vještice kojoj ispada čarobna metla posve je uzaludan u navedenom fatalnom kostimu. I još jedno pitanje vezano uz etičnost bajke. Naime, nekad se u slikovnicama znalo kako izgleda vještica (npr. ona iz Ivice i Marice): zašto se danas crne sile djeci prezentiraju tako privlačno?

Dječja predstava trebala bi prštati igrom, energijom i maštom, a Mačak u čizmama otvara i mnogo humorističnih i grotesknih situacija. Obećavajući je i odlično odigran bio ulazak razmažene princeze no nažalost to je bilo sve što se tiče njezina karaktera. Bilo je i vrlo zgodnih detalja u igri Šašavog naroda, postolara, generala, igri mačaka, ali nedostatno razrađeno i nedorečeno, a često i scenski prazno. Veseli, spontani smijeh redovito je potaknuo tek savršeno odigrani Stari mačak Ivanke Boljkovac, koji je prije svake slike odmijaukao, odnosno pjevajući najavio sadržaj sljedeće slike. Uvijek u dobroj mačjoj pratnji vedra i razigrana Andreja Barbanova i Andreja Izmestjeva.

I tu je sačuvana bajka, uz, uvijek iz drugog kuta, mijauuu Boljkovčeve, te scenografiju Dinke Jeričević, koja se vrlo zgodno poigrala asocijacijama na igru šaha.

I na kraju još samo jedan detalj koji potkrepljuje vezu, odnosno nerazumijevanje scenskog djela i kostimografa: ako nam Stari mačak priča kako je došao na dvor, a tamo kralj (ha, ha!) sjedi na prijestolju i prima svadljive generale i umišljene veleposlanike (ha, ha) u pidžami (!), zašto je kralj onda, kad se otvori scena, u svečanom bijelom odijelu?

Maja Đurinović