Vijenac 236

Ples

Mali razgovor: Vicente Silva Sanines, koreograf i plesač

Vjerovati u sebe

Ljudi u Hrvatskoj preveliku važnost daju tome što netko kaže. Trebali bi više vjerovati u sebe i naći svoje zadovoljstvo

Mali razgovor: Vicente Silva Sanines, koreograf i plesač

Vjerovati u sebe

Ljudi u Hrvatskoj preveliku važnost daju tome što netko kaže. Trebali bi više vjerovati u sebe i naći svoje zadovoljstvo

Profesor na Državnom sveučilištu Meksika, Vicente Silva bavi se usavršavanjem plesne improvizacije. Bio je voditelj u Centru za istraživanje pokreta u New York Cityju te je dobitnik stipendija Foundation Rockefeller Bancomer, 1994 i 1995, National Fund for Culture and Arts, 1994, National Institute for Fine Arts, 1994. Osmislio je važna djela poput Caleras (1993), 1996. prima nagradu INBA-UNAM za djelo Mexico City na Trećem kontinentalnom natjecanju suvremenoga plesa. Od 2000. počasni je član National System for Arts Creators. Godine 2001. primio je Onassis Public Benefit Foundation Award u Ateni, za koreografiju Opus 2000 o la Esperanza.

Bavi se plesnom terapijom te sudjeluje u mnogim radionicama zdravstvene tematike.

Uspješna suradnja s Plesnim centrom TALA rezultirala je predstavom Zaljubljena svinja, koja je praizvedbu doživjela na XIX. tjednu suvremenog plesa. Vicente je ponovno u Zagrebu i priprema plesače za gostovanje Zaljubljene svinje u Češkoj i Meksiku, od 30. ožujka do 27. travnja, gdje će predstavu izvesti ukupno 24 puta.

Kako biste opisali svoj stvaralački put do danas, kako je sve krenulo?

— Prvi put sam bio u kazalištu kao petnaestogodišnjak. Došao sam sasvim slučajno, vjerujući kako nisam prikladno odjeven za tu prigodu, prijatelji su me ipak nagovorili. Čim je predstava započela, osjetio sam potrebu da s posebnom pozornošću pratim zbivanja, kako bi i sam jednoga dana to mogao raditi. Iznenadio sam i samoga sebe shvativši o čemu razmišljam, tada je sve počelo. Završio sam Školu za glazbu i glumu Benito Suarez i započeo raditi kao glumac u kazalištu. Tada mi savjetuju studij plesa. Nakon trogodišnjega klasičnog školovanja otkrivam u suvremenom plesu spoj glume i plesa, to je ono što me vodi i dan-danas. Dobio sam stipendiju za Studij plesne improvizacije u New Yorku, a 1992. radio sam projekt u najčuvanijem meksičkom zatvoru Islas Marias Nayarit s opasnim zatvorenicima. Tako je nastao moj prvi veliki projekt Caleras, gdje sam sa zatvorenicima postigao zavidan stupanj plesne improvizacije. Pokrete su morali osmisliti sami, bez predznanja. Godine 1993. osnovao sam vlastiti ansambl Projecto-Ensemble/Tiempio de Bailar na Državnom sveučilištu, i od tada do danas bavim se isključivo plesnom improvizacijom.

Volite raditi s plesnim početnicima, vaš je pristup nov za publiku, kakva su reagiranja?

— U početku ljudi pružaju otpor, imaju određena znanja, iskustva i ovakav pristup čini im se nepotpun, bez dramaturgije i sl. Ne razumiju da plesna improvizacija može biti plesna tehnika za sebe. U Meksiku su se ljudi navikli, počeli su to prihvaćati, i danas mnogo plesača i koreografa improvizira. U tom smislu zanimljivo je raditi s početnicima, otvoreni su, lakše ih je zainteresirati, pokreti su im slobodniji. Plesači imaju čvrstu strukturu u tijelu. Dok improviziraju, teško izlaze iz svojih okvira. Volim inteligentne plesače koji razmišljaju o svom radu i posvećuju mu se dušom i tijelom. Koreografija se ne stvara nogama, nego glavom. Mnogi plesači u početku nisu željeli raditi sa mnom, danas oni zovu mene.

U kreiranju predstava koristite se raznim simbolima i slikama, je li dramaturgija možda zanemarena?

— Dramaturgiju sam studirao, napisao sam i dvije knjige o dramaturgiji, tako da je zasigurno ne mogu zanemariti. Slike na početku predstave povezane su s plesačima, prikazani motivi proizišli su iz promatranja plesača. Izvukao sam to iz njih. Moje osobno viđenje je tu, dojam.

Kakvi su vaši dojmovi o Zagrebu i ljudima koje ste ovdje upoznali i s kojima ste surađivali?

— Ljudi su slični kao i u mojoj zemlji, no bio sam iznenađen reakcijama nakon premijere Zaljubljene svinje. Plesači su bili sretni nakon otplesane predstave, puni pozitivne energije, zadovoljni poslom koji su napravili. Sasvim opravdano. Svatko za sebe zna koliko je napredovao, otvorio se i došao do novih saznanja. Nakon što su čuli kritike promijenili su se. Ljudi u Hrvatskoj preveliku važnost daju tome što netko kaže. Trebali bi više vjerovati u sebe i naći svoje zadovoljstvo.

Razgovarala Tamara Curić

Vijenac 236

236 - 20. ožujka 2003. | Arhiva

Klikni za povratak