Vjerno ispričana priča

Vjerno ispričana priča

Usprkos istaknutosti glazbe (bez nje mjuzikl ne bi bio mjuzikl) koja se u svakom trenutku nameće, filmska se priča, začudo, ni u jednom trenutku ne zaustavlja

U posljednje vrijeme svaka godina donosi novi mjuzikl: najprije je bio Ples u tami, zatim Moulin Rouge, sada Chicago. Dok je Ples u tami sasvim specifičan za svog autora, i gotovo na rubu žanra (uostalom, to je neamerički mjuzikl), Moulin Rouge i Chicago plijene pozornost iznimnom produkcijskom raskoši, vrlo sličnom onoj iz doba Busbyja Berkeleya i Arthura Freeda. Leži li veza tih mjuzikla i Chicaga u činjenici da su nastali u vrijeme u kojemu se sve jasnije osjeća ratna opasnost? Jer raskoš i popularnost Freedovih mjuzikla djelomično se objašnjava potragom publike za utočištem od tmurne svakodnevice.

Paralelna montaža

Nadam se da to nije jedini razlog navale publike (i u zagrebačka) kina i da mjuzikl ipak ima druge kvalitete koje će ga, u suvremenijem obliku, zadržati na životu. Chicago redatelja i koreografa Boba Marshalla vezu s tipičnim, starim holivudskim mjuziklom zadržava gustim (čak i gušćim nego što je uobičajeno) nizom atraktivnih glazbenoscensko-plesnih točaka. Međutim, usprkos istaknutosti glazbe (bez nje mjuzikl ne bi bio mjuzikl) koja se u svakom trenutku nameće, filmska se priča, začudo, ni u jednom trenutku ne zaustavlja. Za razliku od ranijih mjuzikla, Bobu Marshallu je, principom paralelne montaže, uspjelo usko povezati priču s glazbom: dok se u jednom trenutku odvija glazbena točka (a taj princip počinje odmah na početku filma!), u drugom gledamo govorenu (ne pjevanu!) scenu. No paralelna montaža ne bi bila dovoljna za tako gusto isprepletanje istovremenih radnji da nije lukava zvučnog rješenja: glazba iz glazbene točke prelazi u (u zbilji neglazbenu) scenu, a dijalozi iz neglazbene scene postaju sastavnim dijelom glazbene točke. Tako je moguće da Cathrine Zeta-Jones alias Velma Kelly nastupa na pozornici dok Renée Zellweger, tj. Roxie Hart, ubija svog ljubavnika; da strašna zatvorska čuvarica Mama (Queen Latifah) dolazi po zatvorenice i istodobno na pozornici izvodi pjesmu When You’re Good To Mama itd.

Bliskost zatvora i slave

Svi su likovi, u tradiciji dobroga starog mjuzikla, predstavljeni barem jednim glazbenim brojem, pa čak i simpatični i priglupi Roxien suprug Amos, koji u jednom trenutku priče pjeva pjesmu Mr. Cellophane. Pjesme su nositeljice tradicijskog u Chicagu, a skladali su ih iskusni John Kander (glazba) i Fred Ebb (tekst), autori glazbe za filmove kao što su Cabaret, Poljubac žene pauka, New York, New York i drugi. Kada smo spomenuli Cabaret, nije nevažno zapaziti sličnost dvaju mjuzikla (uostalom, autor originalnoga kazališnog mjuzikla Chicago legendarni je Bob Fosse, koji je sudjelovao i u nastanku filma). Sličnost se ponajprije očituje u uskoj vezi pozornice i priče, u činjenici da se gotovo ni jedna glazbena točka (osim vizualno i glazbeno fantastičnoga Cell Block Tanga i intermezza koji nastaje iz dima cigarete zatvorske čuvarice) ne odvija izvan svjetla pozornice te se doživljava ili kao stvarna točka u nekom vaudevilleu ili kao točka koju neki lik zamišlja. U polumraku, u kojemu su osvijetljene samo zvijezde, nastaje snažan podsjetnik na Cabaret: raskoš scene svjesno se postavlja u zadani okvir jasno ograničavajući prostor mašte od prostora zbilje. To je trik zbog kojega u Chicagu nema umjetnog zaustavljanja radnje zbog umetnutih glazbenih brojeva (problem koji svaki autor mjuzikla na neki način pokušava svladati) i zbog kojega se Chicago, unatoč tomu što je doslovno nakrcan glazbom, doživljava kao vjerno ispričana priča o bliskosti zatvora i slave.

Obogaćeni šarm

U priči je Catherine Zeta-Jones prava, realna diva iz stvarnog života, ali njezini su nastupi odveć elegantni za raskošni, erotski, pučki show kao što je vaudeville. Za razliku od nje, Renée Zellwegger je bomba: s jedne je strane doista sramežljiva slatkica, a s druge raskalašena raspuštenica (osobito kad se dočepa pozornice, kojoj svim silama žudi). U završnoj točki (All That Jazz) to se vidi iz njihovih izraza lica (Zeta-Jones se ne može osloboditi svoje plemenitosti, dok je Zellwegger prava djevojka iz naroda), kao i iz uvodne neujednačenosti glasova. Naravno, sve su te stvari jedva primjetne i vide se samo s debelim povećalom — sve ostalo je, osobito u koreografskom smislu (ponovno sjajni Rob Marshall), jednostavno — savršeno.

Odličan je i Richard Gere u ulozi odvjetnika Billyja Flynna. Glas mu je mrvicu pretanak za tako snažne glazbene brojeve (opet to povećalo!), ali ponekad njegova uvjerljivost raste upravo s pomoću pjesme i plesa (naročito u sceni u sudnici). Njegov šarm iz mladih dana obogaćen je zrelošću i iskustvom, što lik na pozornici/filmu i iza njih izjednačava sa sudbinom mjuzikla: unatoč ostarjelosti, žanr još živi obogaćen iskustvom, suvremenom tehnologijom i novim idejama. Robu Marshallu, pravoj zvijezdi mjuzikla Chicago, kapa dolje!

Irena Paulus