Važno je zvati se Oscar

Važno je zvati se Oscar

Pretpremijerna kinorevija devet filmskih naslova Ususret Oscarima, održana od 27. veljače do 12. ožujka u Zagrebu, Splitu i Rijeci, nisu obilježili samo ozbiljni pretendenti na najpopularniju filmsku nagradu na svijetu, nego i presjek ponajboljih aspekata suvremene američke kinematografije.

U nedjelju 23. ožujka u holivudskom Kodak Theatreu Oscar proslavlja svoju 75. jubilarnu dodjelu. Neizvjesniju nego ranijih godina, ovogodišnju će svečanu dodjelu obilježiti niz izvrsno ocijenjenih filmova, koje je zagrebački, splitski i riječki dio hrvatske kinopublike mogao odgledati na prigodnoj reviji Ususret Oscarima. Od favorita nedostajali su Bande New Yorka, Gospodar prstenova: Dvije kule, Put do uništenja, O Schmidtu i Pričaj s njom. Pritom je većina prikazanih filmova opravdala svoje oskarovske i umjetničke pretenzije.

Chicago, red. Rob Marshall

S trinaest nominacija vodeći favorit u predoskarovskim prognozama, mjuzikl Chicago unatoč podatku da je riječ o kinoprvencu redatelja Roba Marshalla, djeluje istodobno i kao veoma zreli promicatelj recentnih zamisli oko oživljavanja žanra mjuzikla i kao pomno proračunati filmski projekt s nemalim tržišnim aspiracijama. Priča o pjevačicama i plesačicama Roxie i Velmi, prvoj na uzlaznoj, a drugoj na silaznoj putanji karijere, koje od optužbi za ubojstva brani isti odvjetnik, napisana je u stilu klasika Sve o Evi i Zvijezda je rođena, a režirana na tragu Cabareta i Moulin Rougea. Pritom ti neprikriveni uzori nimalo ne štete svježini fabule i vizualnoj razigranosti, jer je redatelj, pošavši od istoimenoga brodvejskog komada Boba Fosseja i Johna Kandera iz 1975, dočarao vlastitu sliku naslovnog američkog velegrada koji su 1920-ih uistinu obilježavali ubojstva, vodvilji i novinske priče. Glavne se glumice Renée Zellweger i Catherine Zeta-Jones u tom kontekstu doimaju kao prave replike svojih kolegica iz tog razdoblja, što je, u svakom slučaju, pohvala, a ne slabost.

Sati (The Hours), red. Stephen Daldry

Baš poput Chicaga, i drama Sati prepoznatljivost ostvaruje sinergijom dviju umjetnosti, ovaj put književnosti i filma. Pritom su Sati ne samo snimljeni prema istoimenom romanu Michaela Cunninghama iz 1998, ovjenčanu Pulitzerovom nagradom, nego su tom filmu redatelja Stephena Daldryja i zaplet i poenta vezani uz moć pisane riječi i njezin transgeneracijski utjecaj. Daldry svoju narativnu jukstapoziciju gradi oko tri naoko različite žene s trima različitima bolnim iskustvima, koje će sudbinski povezati jedno literarno remek-djelo, konkretno roman Gospođa Dalloway i njegove svevremene poruke. Glumački trijumf Nicole Kidman kao britanske književnice Virginije Woolf te Julianne Moore i Meryl Streep u ulogama njezinih idejnih baštinica u kasnijim desetljećima, u Daldryjevu elegantnom režijskom triptihu čine Sate oglednim primjerom kako se vrhunski književni predložak s lakoćom pretvara u isto takvu filmsku ekspresiju. Nijedan ili svih devet osvojenih Oscara u tom smislu doista ne mijenja ništa.

Pijanist (The Pianist), red. Roman Polanski

Premda je na prošlogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu osvojila Zlatnu palmu uz podosta rezerviranih kritika, ratna je drama Pijanist u režiji Romana Polanskog svoju sadašnju visoku reputaciju stjecala doslovce dan za danom. I to posve zasluženo. Naime, riječ je o iznimno sugestivnoj filmskoj priči snimljenoj prema memoarima poljskoga glazbenika Wladyslawa Szpilmana, koji je kao varšavski Židov u godinama nacističke okupacije svoje domovine i zločina Trećeg Reicha nizom sretnih slučajnosti izbjegao sigurnu smrt. Spoj historiografskog relizma i kontrapunktiranja ljepote stvaralaštva prikazu ljudske mržnje i zlodjela, Pijanist je također i intimistički portret čovjeka i umjetnika. On pak svojim habitusom nikad nije ni bio, ni želio postati junak, ali je vlastitim životnim iskustvom potvrdio da je elementarno preživljavanje počesto najveći čin junaštva. Sjajna redateljska rješenja Romana Polanskog, osobito u završnom dijelu filma, i sjajna gluma Adriena Brodyja navedenu tvrdnju višestruko naglašavaju.

Frida, red. Julie Taymor

Najveće i najugodnije iznenađenje ovogodišnjih nominacija za Oscara svakako je šest prijedloga za nagradu biografske drame Frida redateljice Julie Taymor. Potvrdivši da su članove Akademije ove godine posebice dojmili filmovi o umjetnicima i umjetnicama, Frida je pričom opora, a vizualnim prosedeom bajkolika interpretacija života meksičke slikarice Fride Cahlo, čiji je život obilježila beskompromisnost u svakom pogledu. I u umjetničkom, i u političkom, i u emotivnom, baš kao i u seksualnom. Njezino slikarstvo nadahnuto posljedicama osobne nesreće i njezina traumatična ljubavna veza s Diegom Riverom okosnice su ovog filma u kojem je redateljica, koristeći se biografskim predloškom Haydena Herrere, znalački povukla poteze fatalizma i imaginacije. Glavna je glumica Salma Hayek usto dodala snažan interpretativni moment čime je zasluženo dobila mnogobrojne ovacije i svoju prvu nominaciju za Oscara.

Daleko od raja (Far from Heaven), red. Todd Haynes

Je li raj lažima impregniran malograđanski život ili možda težak put vlastitog samospoznavanja i posve neizvjesne borbe protiv predrasuda? Iako scenarist i redatelj drame Daleko od raja Todd Haynes jasno postavlja i neprestance ponavlja to pitanje u svom filmu, odgovor i nakon posljednjega kadra lucidno prepušta gledateljevoj spremnosti za definiranje životnih ideala. Stoga ova priča o tipičnoj američkoj obitelji srednje klase s kraja 1950-ih, čiju idiličnu svakodnevicu pohara muževa homoseksualnost i ženina očaranost vrtlarom crncem, služi kao inteligentan, poticajan i iznimno pošten filmski prinos širenju prostora slobode i sužavanju vlastite ograničenosti. I tematski i stilski (bravurozna fotografija Edwarda Lachmana) nedvojbeno nadahnut radovima Douglasa Sirka, Haynesov je film, nominiran za četiri Oscara, jedan od ponajboljih američkih filmova prošle godine i novi dokaz glumačkih mogućnosti izvrsne Julianne Moore.

Adaptacija (Adaptation), red. Spike Jonze

Najzabavniji film u aktualnoj oskarovskoj konkurenciji nedvojbeno je crnohumorna komedija Adaptacija redateljsko-scenarističkog dvojca Spikea Jonzea i Charlieja Kaufmana. Iako je Adaptacija konvencionalniji uradak od njihova hita Biti John Malkovich, ponovno umrežavanje stvarnosti i fikcije u svim mogućim smjerovima nudi gotovo neiscrpne mogućnosti reinterpretiranja ove dovitljive priče o neurotičnom piscu koji uzalud pokušava sastaviti filmski scenarij prema knjizi o uzgajivaču rijetkih orhideja. Dvostruka uloga Nicolasa Cagea, uporaba imena stvarnih osoba za likove u filmu, repetativni obrati, minuciozna karakterizacija i spretno preskakivanje žanrovskih granica tek su neke od odlika izazovne Adaptacije. Doda li se tomu da je uz Kaufmana kao scenarist filma potpisan i nominiran za Oscara njegov tobožnji brat David, kaos je potpun. Ali, onaj visoko kreativni.

Mirni Amerikanac (The Quiet American), red. Phillip Noyce

Hoće li Michael Caine nakon dvaju osvojenih Oscara za glumačke epizode (Hannah i njezine sestre, Kućna pravila) napokon stići i do nagrade za glavnu ulogu? Ako i neće, Caineova je interpretacija malodušna britanskog dopisnika u Saigonu početkom 1950-ih u filmu Mirni Amerikanac redatelja Phillipa Noycea jedan od najuvjerljivijih nastupa u njegovoj ionako impozantnoj zbirci odglumljenih filmskih likova. Film je snimljen prema istoimenom romanu Grahama Greenea, a u Noyceovoj je prilagodbi zadržao razoran spoj privatnih i političkih intriga, koje se vrhune u jednom ljubavnom trokutu i u jednoj nazirućoj vojnoj intervenciji. U prvom slučaju uz Cainea sjajno glume Brendan Fraser kao »mirni američki agent« i Do Hai Yen u ulozi središnje zavodnice, dok se u drugom isprepleću odlazeće francuske i nadolazeće američke postrojbe. Efektna epizoda Rade Šerbedžije i argumentirana osuda političke jednostranosti dodatne su kakvoće filma.

Ispovijedi opasnog uma (Confessions of a Dangerous Mind), red. George Clooney

Premda se nagađalo, redateljski pothvat glumca Georgea Clooneya Ispovijedi opasnog uma nije osvojio ni jednu nominaciju za Oscara, pa je na reviji Ususret Oscarima prikazan kao film iznenađenja. Neovisno o mišljenju članova Akademije, teško se oteti dojmu da je Clooney darovit, ali još nedovoljno iskusan filmaš s druge strane kamere. Discipliniraniji pristup ovoj ionako nevjerojatnoj priči o televizijskom producentu i profesionalnom ubojici CIA-e Chucku Barrisu, snimljenoj prema knjizi samog središnjeg lika, otklonio bi osjećaj nesnalaženja redatelja snima li zapravo satiru o zbilji ili možda ozbiljan prikaz čiste fikcije. Povremeno veoma dojmljiv u profiliranju glavnoga lika, kojega solidno tumači Sam Rockwell, i u razvoju same priče, Clooney ipak ne uspijeva sastaviti koherentnu cjelinu. No, pritom se itekako nazire njegov redateljski nerv, što je za svestrana glumca najvažnije.

Pinocchio, red. Roberto Benigni

Ni Pinocchio redatelja, scenarista i glavnoga glumca Roberta Benignija nije dobio priliku potvrditi neku od oskarovskih nominacija, ali je u odnosu na rad Georgea Clooneyja Akademijina odluka još razumljivija. I dok je u ratnoj tragikomediji Život je lijep talijanski sineast unio rafinirani humor u destruktivan životni slijed, njegova je prilagodba klasičnoga romana za djecu sunarodnjaka Carla Collodija ostala lišena mnogo toga. I fine izvorne ironije, i životne mudrosti, i napetosti kojom Collodi desetljećima osvaja ne samo male čitatelje. Sredovječni Benigni u ulozi lutka koji želi postati dječak, nažalost, djeluje groteskno a ne simpatično, pri čemu se maštoviti specijalni efekti i raskošan produkcijski dizajn doimlju kao teška šminka na umornu licu. I filma, i samog autora.

Boško Picula