Uspješno čarobiranje

Uspješno čarobiranje

Ukupno gledajući, Hrvoje Mitrov u ovoj maloj retrospektivi drži vodu. Njegov je izraz jasan, ciklusi su na pojedinim razinama itekako vezani i upotrebljava iskustva iz umjetničke prošlosti kako bi pronašao put do zida izložbenoga prostora. Eksperimentira, ali u tradicionalnim okvirima. Kopira, ali je inventivan. Kombinira, ali ne pretjeruje. Stoga je njegova umjetnost zahvalna, a on se pokazao kao slikar čiji ćemo budući opus pratiti s velikom zainteresiranošću

U sjajnom izložbenom prostoru, na katu karlovačke Galerije Vjekoslav Karas, postavljena je izložba karlovačkoga slikara Hrvoja Mitrova. Svojevrsna retrospektiva nastalih radova po ciklusima od 1996. do danas pokazuje nam zrelu umjetničku misao, koja proizlazi iz racionalnog i tradicionalnog poimanja slikarstva. Mitrov i dalje ostaje vjeran slici kao mediju, ne odlazi u pokuse s multimedijom i instalacijama, iako ostvareni rezultati i nisu toliko tradicionalni.

Pleksiglas kontra platna

Četrdesetak Mitrovljevih izloženih slika u nekoliko ciklusa u većini slučajeva nastalo je kombiniranim tehnikama na pleksiglasu ili mediapanu. Tek je nekoliko akrilika na platnu. Preslagivanje ideja koje Mitrov crpi iz svakodnevice u seriji Pamela Anderson (1997) rezultira dvjema slikama koje, u pozitivu i negativu, oblikuju poznatu siluetu, lik prsate starlete. Ironija se kao dio svjetonazora ponavlja i provlači kroz slike Hrvoja Mitrova. Naslovi poput Dragi John, Gdje je sada James Bond? ili Ponoćni slalom tek djelomice otkrivaju pozadinu motiva. Mitrov se bavi rasnim problemima, politikom, komunikacijskim problemima, problemima sadašnjice, izvrnutom stvarnošću, promijenjenim vrijednostima... Ciklus Meduze 1 od tri slike i Meduze 2 s osam slika iz 2001. jasno su konkretizirani motivi koji nastaju prskanjem air-brusha različitih boja na crnu, tamnu podlogu. Dojam organičke meduze stvoren je s pomoću svjetlosnih mrlja i dostatne količine poprskanoga laka, koji tjeran fizikalnim zakonitostima klizi niz podlogu. Nevjerojatni svjetlosni kontrasti koje Mitrov postiže u tom ciklusu nastavljaju se u jakim kolorističkim kontrastima serije od šest Tečaja društvenih plesova nastalih 2002. i 2003. godine. Unutar crnog okvira, koji se sastoji od trideset pravokutnih polja, Mitrov smješta jednake motive kružnice i kruga, također svojevrsna pozitiva i negativa, koje oblikuje u različitim bojama na mnogobrojne načine. Pozicije geometrijskih likova dislocirane su unutar zadanoga rešetkastog okvira i stječe se jaka impresija gibanja, pokrenutosti, ali i zatvora te nemogućnosti kulminacije. Krugovi i kružnice iskaču toplinom i hladnoćom pojedinih boja, ali ostaju vezani uz crni kadar. Crni kadar, crni okvir uglavnom je postavljen na sve radove. Jasno odvajanje između objekta i subjekta tim je tamnim okvirima još više naglašeno. U seriji Sanjarica (2000) malih formata Mitrov radi maštovite i guste namaze te na njih lijepi niz crnih zvijezda ili cvjetni friz. U slikama Lubenica, nula = zec, štakor, Dentalni fantom te Kokot i slon (1996) istražuje slikarske mogućnosti, kombinira boju sa sprejem kako bi naglasio motive, ali ne stvara nekakav konkretan zaokruženi rad, ciklus. Dvije slike, Padeži iz 2000, ali neki drugi radovi upotrebljavaju igru sa stripom i komunikacijskim oblačićima koji se rabe za upisivanje riječi i misli, ali u Mitrovljevu slučaju oni ostaju prazni. Praznina u ovim slučajevima postaje vrlo dojmljiv nositelj određenih poruka.

Analiza i sinteza

Kao poznavatelj umjetnosti i njezin interpret Mitrov u svoju umjetnost, namjerno i nenamjerno, importira iskustva ranijih umjetnosti kao što su pop-art, akcijsko slikarstvo ili grafiti te ih spretno uklapa u ideje o osobnoj i prepoznatljivoj umjetnosti. Autentičnost slikarskoga govora putem sinteze, ali i analize, tako postaje Mitrovljev glavni adut. Od toga se u najvećoj mjeri sastoji njegov hokus-pokus. Eksperimenti kombiniranjem tehnika i motiva unutar malih i promišljenih ciklusa na različitim podlogama ipak ostaju u dopuštenim granicama slikarstva i ne podilaze mondenim trendovima, što je za svaku pohvalu. Ciklus Gdje je sada James Bond? (1997) sastoji se od četiri slike gdje su likovi, na tamnije žutoj podlozi koja je uprljana raspršenim slojem crnih mrlja, nastali nizanjem bijelih poentilističkih točkica po njihovoj obrisnoj liniji. Ciklus Madonna di Campillo (2000) čini šest slika u kojima se Mitrov igra s poviješću. Dva motiva rafaelijanske i botičelijevske Bogorodice s djetetom po tri su puta otrpjele napade sprejem. Na šest reprodukcija renesansnih Bogorodica s djetetom Mitrov air-brishom raspršuje boju koja se cijedi po slici. Mitrov plavom, bijelom i crnom sprej-bojom preslikava preko Bogorodičina i djetetova lica dajući im time dio zaštite i anonimnosti te stavljajući ih izvan religijskoga konteksta. Još je to jedno eksperimentiranje na relaciji povijesnoumjetnička iskustva — vlastiti izraz. U tom ciklusu tanku liniju između vulgarnosti i bogohuljenja s jedne strane i umjetnosti s druge Mitrov vrlo spretno povlači. Gotovo se slična priča događa u slici Ponoćni slalom, gdje su u stražnjem planu gorući križevi, a u prednjem dominira glava lika prekrivena kapuljačom. Provokativno, ali u granicama. Iskustvo je to koje je Mitrov vrlo vjerojatno stekao slikajući na studiju u klasi profesora Sedera.

Ukupno gledajući, Hrvoje Mitrov u ovoj maloj retrospektivi drži vodu. Njegov je izraz jasan, ciklusi su na pojedinim razinama itekako vezani i upotrebljava iskustva iz umjetničke prošlosti kako bi pronašao put do zida izložbenoga prostora. Eksperimentira, ali u tradicionalnim okvirima. Kopira, ali je inventivan. Kombinira, ali ne pretjeruje. Stoga je njegova umjetnost zahvalna, a on se pokazao kao slikar čiji ćemo budući opus pratiti s velikom zainteresiranošću.

Marko Kružić