Uspjeli minimalizam

Uspjeli minimalizam

Petar Selem ostvario je jednu od svojih najboljih opernih režija. Vođen jasnom idejom, jasno ju je i dosljedno proveo

Najveći Werther naših prostora, Josip Gostič, držao se načela pjevaj ono što tvojoj dobi odgovara, i kad je vidio da više ne odgovara svim zahtjevima uloge, prepustio ju je dvadeset godina mlađemu Rudolfu Franclu. A Gostič je još imao snage i mogao je itekako dobro otpjevati i igrati Werthera! Ali, dobro je znao što sve Werther traži. Kao što nitko ni u snu ne može zamisliti prosijedu Carmen ili Violettu, to isto vrijedi i za Werthera. Ima uloga u kojima je physique du rôle (tjelesni izgled) bitan, a među muškim opernim likovima takav je Werther. Nitko, dakako, ne očekuje neiskusna mladca, ni tenora u dvadesetim godinama, jer je to uloga prevelikih pjevačkih zahtjeva, koje tako mlad pjevač ne može svladati, ali Werther bez mladenačkoga zanosa i strasti jednostavno nije Werther. I, premda se splitskome nositelju naslovne uloge talijanskome gostu Antoniju De Palmi ne može osporiti veliko pjevačko znanje i temeljita škola, neosporno je i to da je on glasovno, a pogotovo fizički, ocvao. I dok je još prihvatljiv u ulogama velikih poteza ranijega romantizma, u zrelom romantizmu, koji se dramaturški bliži verističkom izrazu, gdje se ljubavni dueti ne odvijaju na daljinu, nego u vrlo blisku kontaktu, gdje se pjeva o vrućim poljupcima, jednostavno nije. Najblaže rečeno, nije bilo ugodno gledati njegovo strastveno obujmljivanje Charlotte — Martine Tomčić — u punome cvijetu mladosti, koja bi mu mogla biti kći. De Palma, koji se doima kao iskusan umjetnik, morao bi se, za svoje dobro, kloniti takvih zadataka.

Suverena Martina Tomčić

I kad izuzmemo taj segment, doduše vrlo važan, pa i presudan za postavljanje Werthera na scenu, ostalo je u splitskom uprizorenju Massenetove opere bilo dobro, čak i vrlo dobro, što je najbolje pokazala i reprizna publika, nagradivši cijeli ansambl ovacijama. Sretna je okolnost predstave da glavni ženski lik tumači Martina Tomčić, koja ima sve predispozicije za Charlottu: mladost, lijep izgled, bogat mezzosopranski glas koji se suvereno kreće u cijelom opsegu uloge, profinjenu i sigurnu muzikalnost, inteligentan pristup pjevačkoj i scenskoj interpretaciji, duboko poniranje u lik. Ukratko, ona jest Charlotta cijelim svojim ljudskim i umjetničkim bićem. Kakav bi potpuni umjetnički užitak bio da je uz nju pravi Werther! Ovako, adekvatne je partnere imala tek u sestri Sophie, koju je kristalnim sopranom, velikom muzikalnošću i neposrednom igrom uvjerljivo prikazala Božena Svalina, i Tomislavu Bekiću, autoritativnom i sugestivnom Albertu. I svi nositelji manjih uloga bili su glasovno vrlo profilirani — Ivica Čikeš, Vinko Maroević, Franjo Pavić, Miroslav Ljubičić i epizodistica Marija Peroš. Lijepo je zvučao Dječji zbor Glazbene škole Josip Hatze, decentno je svirao orkestar HNK-a Split. Predstavu je ne osobito nadahnuto, ali korektno, vodio gost iz Italije Lorenzo Castriota Skanderbeg.

Ljubav uzmiče

Petar Selem ostvario je jednu od svojih najboljih opernih režija. Vođen jasnom idejom, jasno ju je i dosljedno proveo. Vrlo dobri suradnici bili su mu scenograf Marin Gozze i kostimografkinja Dora Argento. Polazeći od pretpostavke da ljubav (barem u svjetonazoru 18. stoljeća kojemu pripada Wertherov duhovni otac Goethe) uvijek uzmiče pred dužnošću, dramski kreatori predstave minimalističkim su zahvatima tu ideju ostvarili do kraja. Neka vrst rešetkastoga crnog kaveza, koji se nadvija nad protagoniste, zatvara ih u taj svijet dužnosti, a bijela ponjava, koja u četvrtom činu prekrije sve one predmete sjećanja kad su osjećaji provalili svojom elementarnom snagom, siguran je znak smrti, ne samo naznaka da će ono što je započelo u srpanjskome bujanju prirode (iznimno važna elementa književnoga predloška i opere) tragično završiti samoubilačkim hicem u snijegom posutoj božićnoj noći.

Pedesetogodišnji francuski skladatelj Massenet, sentimentalniji od svojega velikoga, u doba nastanka »Patnja mladog Werthera« upola mlađega njemačkog književnog uzora, poznavatelj suptilnih psiholoških nijansi ljudske duše i profinjen slikar detalja, podario je protagonistima strastveni predsmrtni ljubavni duet. Ali kraj je jednako neumitan. A on je bio predvidljiv u cijelome ovome viđenju »Werthera«, u zakopčanosti skromnih kostima, u nedovršenim vratima, u odrezanim stepenicama, u zagasitom osvjetljenju uspjelog oblikovatelja Zorana Mihanovića (svjetlo tek zasja u prizemnom veselju kratkoga prizora pred krčmom), u suspregnutoj igri protagonista. Zanos, provala dugo zatomljene strasti, pa i jednostavna istina kako Bog dopušta da se bude sretan, ostaju samo kratak bljesak. Je li to Massenet? Goethe jest. Autori splitske predstave oboma su ostali vjerni, i to je njezina suštinska vrijednost.

Marija Barbieri