U magli nerealiziranih želja

U magli nerealiziranih želja

Umjesto snage emocije koja nije patetična ako se pravo odigra, Veček nudi jeftino naglašavanje fizičke strasti

U priči Besmrtni bard Isaac Asimov vremenskim strojem dovodi Shakespeara u naše vrijeme. Za razliku od drugih povijesnih veličina koje su zbog kulturnoga šoka završile u ludilu, jedino slavni dramatičar zadržava zdrav razum jer je opskrbljen umjetničkim genijem koji se može prilagoditi svakom dobu. Asimov doduše ne vodi barda po kazalištima gdje se prikazuju njegova djela u raznoraznim interpretacijama jer bi u tom slučaju on, ako ne skrenuo umom, onda se barem u svoje stoljeće vratio potpuno zbunjen.

Gledajući svoju tragediju Romeo i Julija u zagrebačkom HNK u režiji Petra Večeka, vjerujujem da mu štošta ne bi bilo jasno, počevši od logike same. Jer tamo se Romeo, da počnemo od prve nelogičnosti, zaljubi u Juliju uopće ne vidjevši njezino lice, koje je pod maskom dobrih pedesetak metara dalje u zagrljaju drugoga frajera. Još bi mogao shvatiti da u sljedećoj sceni prvoga susreta Julija skoči na Romea i zajaši ga, a on joj gnječi grudi jer, pomislio bi, valjda su danas takvi običaji među mladima. Ali kako je zaboga došlo do nesporazuma zbog kojega Romeo ne sazna za lažnu Julijinu smrt kad je izbačena peripetija s posrednikom koji ne uspijeva dostaviti junaku ključno fratrovo pismo i zašto je on još u gradu ako je rečeno da je prognan.

A o našoj suvremenosti i socijalnom kontekstu po viđenom mogao bi prosuditi ovo. Dvije zavađene grofovske obitelji doduše odaju da je riječ o dobrostojećim ljudima jer majke nose elegantne kostime i bisere, ali zašto onda žive u nekom zabačenom skladištu. I tako bi se naš bard pitao i pitao, a mi se bojimo da predstavu nije zahvatio jedan od opasnijih kompjuterskih virusa nazvan također po ljubavnicima iz slavne tragedije što je nedavno radio nered po softverima. Jer kako inače objasniti nered koji se stvorio u predstavi u kojoj se željelo, ali nije uspjelo, tragičnu sudbinu ljubavnika privesti današnjem senzibilitetu i društvenom trenutku.

Stilska neusklađenost

Od Zlatka Kauzlarića Atača, koji je inače napravio dobar posao, Veček je naručio scenografiju u stilu Priče sa zapadne strane pa tako vidimo željeznu konstrukciju koja sliči zahrđalom, zapuštenom sladištu iz američkog Bronxa. a koje uz ostalo figurira i kao dom Capuletijevih. Likovi roditelja doimlju se kao dobrostojeći obrtinici pa nije jasno kojem ih socijanom kontekstu treba pridružiti. O kostimima koje je trebala napraviti Ingrid Begović, a u zadnji su čas odlukom redatelja kupljeni u dućanima, već se pisalo pa je jasno zašto su mladi bili odjeveni tako nemaštovito konfekcijski. Doduše zabrinjavajuće je da se nitko u HNK nije uzbudio zbog činjenice što je na već napravljene i neiskorištene kostime potrošeno sto tisuća kuna, ali to je već druga priča, koju ionako plaćaju porezni obveznici.

I još bismo pretrpjeli kostimografsku i scenografsku neusklađenost da je Veček uspio iznjedriti potrebnu količinu snažnih osjećaja što pokreću dramu, žestinu i poeziju koja je upisana u priči o ljubavnicima zaraženim starim mržnjama i uhvaćenim u zamku mladosti što reagira žestoko i brzopleto, a tako i pogiba. Umjesto snage emocije koja nije patetična ako se pravo odigra, Veček nudi jeftino naglašavanje fizičke strasti. Potencijalno adrenalinska scena borbe u kojima se kroz smrti mladića zaraćenih strana Tebalda i Mercuzija na najžešći način očitavaju posljedice mržnje odraslih redatelj pretvara u gotovo usputnu građu kojoj se ne vidi dubljih motiva. Zato nas u njegovoj predstavi tragična ljubavna priča ne dotiče, iako se mladi i daroviti glumci Luka Dragić i Zrinka Cvitešić trude iz petnih žila dati im svježinu, mladenačku zanesenost i eksplozivnost, pa u tome povremeno i uspijevaju. Zato tako blijedo i odveć nonšalantno djeluju i prijatelji im Benvoglio (Alen Šalinović) i Mercuzio (Borko Perić). No Veček im ni izborom prevoditeljice Zvjezdane Timet ne nudi više od banalnosti. Ona nastoji Shakespeara prevesti na govor ulice posegnuvši za »slobodnim stihom odnosno ritmiziranom prozom«, odrekavši se tako višeznačne zavodljivosti njegova stiha. Ako je u vrlo, vrlo slobodnu njezinu prijevodu Julija »balava drolja«, onda je u ovoj predstavi sve moguće, od mlakih uličnih karate borbi do plesa kojemu bi se nasmijao svaki redoviti posjetitelj diskača. Zasebna je priča i rad na svjetlu, kojemu nije spomenut autor, ali nepoznatoga nekog mora se upozoriti da mu se na pozadinskim kulisama vide sjene ljudi koji prolaze iza scene. Tako smo uočili sjene nekoliko glumaca što čekaju izlaz i jednoga scenskog radnika koji je prenosio kutiju.

Glumačko lutanje

Glumci su u magli Večekovih želja lutali između patetičnih i komično-karikaturalnih tonova, no kao da većina glumaca nije bila nadahnuta da od svojih uloga napravi živu osobu. Većina je doista igrala samo da odradi, neki su se, poput Vlaste Ramljak, trudili ali je rezultat bio prenaglašena patetičnost, dok su najcjelovitije uloge napravili Jagoda Kralj Novak gošća iz Varaždina (Dadilja), podarivši osobi potrebnu količinu živosti, topline i vrckavosti te Božidar Orešković čiji je Capuleti slika opasnoga dvostrukog lica, onoga prema van, naizgled ljubazna s prijateljskim smiješkom i patronizirajućim tapšanjem mafijaškog tipa što nam šalje poruku da će sve biti u redu dok se igra po njegovim pravilima, da bi poslije pokazao svoje pravo lice tiranina. Za kraj Veček je pripremio iznenađenje. Umjesto posljednjega čina glumica Petra Dugandžić pjeva song s tekstom Kad umrem nemoj za mnom plakati itd. I tako dođe kraj, nakon kojega bi valjalo doći k sebi uz jedan koktel Romeo i Julija: 0,7 dl votke, 0,2 dl likera od kave i dvije kocke leda.

Gordana Ostović