Tijesna mi bijaše pozornica

Tijesna mi bijaše pozornica

Silna energija koja teče predstavom dobivena je ne samo redateljskom frazeologijom, što bi rekao Kamov atraktivnim spojevima, naturalističkih, mističnih, ekspresionističkih i simboličkih prizora zaodjevenih u spektakl, većiz velike predanosti ansambla

Tijesna mi bijaše pozornica jer velebna je scenska mašta moja — parafraza stihova Janka Polića Kamova »tijesan mi bijaše vijek a velebna je duša moja« bio bi najkraći opis predstave Branka Brezovca prema jednoj od najboljih drama Slobodana Šnajdera Kamov, smrtopis, premijerno izvedenoj u Zagrebačkom kazalištu mladih.

Vječni nemiri

Šnajderov tekst, »freska iz života jednog problematičnog sveca«, kao u posljednjem samrtnom hropcu sabire drame života i književnosti Janka Polića Kamova, tog lica uvijek u prekršaju, u psovci, u vječnim nemirima što ih raspiruju Eros i Thanatos. U međuvremenu izmjenjuju se realni, snoviti i mitski prostori ispunjeni njegovim pobunama, koje Šnajder slaže u red: obitelj — društvo — zavičaj — žena, dramatizira njegove juriše na religiju, rad, ćudorednost, zakon.

Mani Gotovac piše o Šnajderovu tekstu: »On pokazuje udes bića što je pokušalo svijetu ponuditi razliku« i svoj esej naslovljuje Misa za Kamova. Redatelj Branko Brezovec upravo tihom misom i započinje predstavu. Likovi Kamovljeva života i književnosti zakrabuljeni kukuljicama što prizivaju prizore Meštrovićeva reljefa Pieta u pol glasa mrmore gregorijanski koral. Suputnici njegova pakla skidaju kukuljice, iz poda se dižu stolovi oko kojih je okupljena Kamovljeva obitelj čiji je moto ispisan na stolnjacima: uči, štedi, radi. I Kamovljeva pobuna počinje, ali na način kakav samo Brezovec može smisliti. Pridodanim imenom Kamov, pobunjeni pjesnik prizivao je mit o Noinu sinu Kamu, koji je razgolitio pijana oca i bio proklet. Brezovec je Šnajderovoj drami učinio slično — razgolitio ju je (u doslovnom i metaforičkom smislu), no ne da je prokaže, nego da joj pojača šanse u ovom vremenu. Taj protivnik logocentrične tradicije stoga je od drame napravio, uvjetno rečeno, mjuzikl. Šnajderov tekst isprepleo je s pedesetak popularnih melodija uglavnom hrvatske i nešto eks-jugoslavenske estrade, koje je s odličnim smislom za kontekst odabrao Dario Bulić, a glazbeno preradio makedonski skladatelj Marjan Nećak. Pri uglazbljenju Smrtopisa Nećak se poslužio svim raspoloživim sredstvima prerađujući odabrane šlagere i rock u mnoštvo parafraziranih stilova, od opere, kantate do etna, dok su obrade iskorištene kao ironični komentari, asocijacije ili prepjevi te zajedno s Brezovčevim slikama i asocijacijama otvarale tekst novim slojevima čitanja, koji je slijedeći tragičnu sudbinu ukletoga buntovnika s početka stoljeća prizivao neke sličnosti i s današnjim vremenom.

Spektakularan krajolik patnje

Atraktivnim slikama u nekoliko planova redatelj je stvarao spektakularan krajolik patnje obojen satirikonskim slikama Erosa, kojima Kamov razara i poriče sve autoritete, oca (obitelj), crkvu (religiju), zavičaj (močvaru, blijedu ikonu) slijedeći trag svoga boga Dioniza na putu ka smrti kao zalogu slobode koju ne nalazi ni u njezinu prividu — putujućoj kazališnoj družini, ni kod salonskih revolucionara, ni tamo gdje ju je mislio naći — u tuđini. I svagdje ga prati, što Brezovac suptilno naglašava, kruh i krv. Kruh kao simbol doma i prezrene domovine (Khuen-Héderváry lomi domaći kruh), ali i kruh kao simbol vječnog opstanka misli. Krv kao tragovi biča, razdjevičenja, krv sušičavca, unutarnje krvarenje kojim je prožeta cijela predstava. Za stvaranje takva theatra mundi redatelj je pouzdane suradnike našao u kostimografkinji Doris Kristić, koreografkinji Jasni Frankić Brkljačić, a napose u scenografu Željku Zorici, koji maštovito širi prostorne i vremenske okvire, gradeći klaustrofobične prostore isto kao i bordele, čamce i brodove, koji će Kamova i Brezovca prenijeti u novu pečalbu. Jer mora se zapaziti da drugi dio postaje i Brezovčeva priča, gdje on sam sebe tematizira. Nakon scene gdje na brodu Galeb dekadentno društvo s Maršalom i opernom divom na čelu pjeva Kud plovi ovaj brod pojavljuje se plato nove pečalbe na koju asocira prepjev pjesme Barcelona, a u kojem se refren pjeva i kao Makedonija, no ta će slika postati jasna samo onima koji znaju da je redatelj posljednih desetak godina pečalbario u toj zemlji. Još je nekoliko asocijativnih nizova koje redatelj rasprostire po palimpsetu Šnajderova teksta, uključujući i poziciju sama autora u konteksu naše kulture, što predstavu povremeno zasićuje i čini je predugom, no i to je tipični Brezovec.

Silna energija

A šećer dolazi na kraju. Silna energija koja teče predstavom dobivena je ne samo redateljskom frazeologijom, što bi rekao Kamov atraktivnim spojevima, naturalističkih, mističnih, ekspresionističkih i simboličkih prizora zaodjevenih u spektakl, već iz velike predanosti ansambla. Mladi student Akademije Jasmin Telalović Kamova je prikazao teatralnošću tijela i glasa, suptilno naznačujući frojdovsku ikonografiju lika i dionizijske žudnje, bunt koji kliče Suncu. Nataši Dorčić namijenjena je uloga dvostruke figure, koja u sebi sadrži incestuozne žudnje glavnoga junaka. Igrala je majku i razbludnicu iz satirikonskih prizora te pokazala da može sve bez zadrške i srama s glumačkom prirodnošću i lakoćom koja očarava. Glumačke i pjevačke sposobnosti Galijana Pahora kao voditelja glumačke družine dragocjenost su, što naše kazalište premalo koristi. Šarmantna dijaboličnost njegova lika bila je jedan od važnih pokretača i pratitelja Kamovljeva puta, ono bakhovsko načelo zamamne i lažne slobode. Jednakom energijom spomenutima se pridružila i Suzana Brezovec (Kitty), ali i Pjer Meničanin, Danijel Ljuboja, Marica Vidušić, Damir Šaban, Katarina Bistrović Darvaš, Zoran Čubrilo i drugi. Jest da je predstava kao i u slučaju Meštra dvadesetak minuta preduga i da je i ovaj put redatelj pretjerao u gomilanju scena previše šireći asocijativna polja, ali to je Branko Brezovec.

Gordana Ostović