Tenor za budućnost

Tenorski glas Krešimira Špicera plemenita je timbra, prekrasne punoće i nosivosti

Da se u nas ponekad prvorazredni koncerti prije mogu čuti izvan Zagreba nego u Zagrebu, posvjedočio je sasvim iznimni recital tenora Krešimira Špicera održan 3. ožujka u Slavonskom Brodu, u Kazališno-koncertnoj dvorani Ivana Brlić-Mažuranić. Krešimir je Špicer nažalost za zagrebačku glazbenu javnost, a što je još žalosnije i za zagrebačke institucije glazbe i glazbeni menedžment, praktički nepoznato ime. Do spomenutoga njegova recitala u Slavonskom Brodu došlo je ponajviše zbog sretne okolnosti što je tamo rođen i što se mnogo pozitivne energije udružilo u organizaciju njegova nastupa. Godine 1994. Špicer je dobio šansu da se školuje u Nizozemskoj, gdje je završio studij solo pjevanja na Konzervatoriju Sweelinck u Amsterdamu, afirmiravši se u posljednjih pet godina osvajanjem niza pjevačkih nagrada (među ostalim i četiri nagrade natjecanja za mlade glazbenike u organizaciji Concertgebouw Amsterdam). Međunarodnu karijeru započeo je sudjelovanjem u izvedbi Händelove opere Alcina u produkciji Williama Christija i njegova ansambla Les arts florissants. Osnovne podatke iz dosadašnjega umjetničkog curriculuma Krešimira Špicera potrebno je navesti već i zbog toga što je on hrvatski umjetnik o kojem se najmanje zna upravo u Hrvatskoj.

U posljednje tri godine Krešimir Špicer sudjelovao je u nekoliko velikih opernih produkcija, primjerice na festivalu u Aix-en-Provenceu, gdje je 2000. pjevao Odiseja u Monteverdijevoj operi Il ritorno d’Ulisse in patria, ponovno u ekipi Williama Christieja, što mu je donijelo ponude za nastupe u Londonu, New-Yorku i Beču prošle godine. Pod ravnanjem Kenta Nagana pjevao je također lani u Monteverdijevu dramatskom madrigalu Il combatimento di Tancredi e Clorinda. Ove i iduće godine očekuju ga produkcije Straussove Die Agyptische Helena u Salzburgu, Donizzetijeve Lucia di Lammermoor pod ravnanjem Kenta Nagana u Los Angelesu i Mozartova Idomenea, ponovno na festivalu u Aixu.

Na recitalu u Slavonskom Brodu što ga je održao uz glasovirsku pratnju Damira Gregurića Krešimir Špicer predstavio se kao interpret vokalne lirike, njemačkoga Lieda (Beethoven, Schubert, Brahms, Wolf) i pjesama starih talijanskih majstora (A. Scarlatti, Caccini, Lotti Giordani). Mladom pjevaču zavidne vokalne tehnike, brušene u radu s danas prvim autoritetima za izvođenje rane glazbe (a William Christie i njegov ansambl Les arts florissants svakako pripadaju toj kategoriji), izbor pjesama poput Caccinijeve Amarilli ili Giordanijeve Caro mio ben bio je povod za demonstraciju savršenstva pjevačkog umijeća kakvo se danas rijetko susreće, pogotovo u umjetnika Špicerovih godina.

Tenorski glas Krešimira Špicera sam po sebi plemenita je timbra, prekrasne punoće i nosivosti. Zahvaljujući odličnoj školi koju je prošao i sreći što je već kao mladi pjevač mogao raditi s najboljima Špicer se danas pokazuje suverenim tumačem glazbe koja je nastajala u doba velikog procvata belkantističkog umijeća, čiji korijeni sežu do početaka 17. stoljeća. Potpuno kontrolirana intonativna čistoća, plemenitost vokalnog izričaja, ljepota legato fraze, način izvođenja ukrasa, segmenti su koji pokazuju visok stupanj odnjegovanosti Špicerova vokalnog umijeća. Savršeno ovladavanje tehnikom pjevanja omogućuje mu i sigurno tumačenje glazbe posve drukčije ekspresivnosti, primjerice Schubertova ranoromantičnoga Lieda. Za spomenuti recital Špicer je odabrao pet Schubertovih pjesama, među ostalim i dramatski snažna Erlköniga. U izvođenju vrlo teške glasovirske dionice te pjesme jasno se pokazala nedorađenost klavirske pratnje Damira Gregurića, čija su tonska tvrdoća, nefleksibilnost i tehnička nedorađenost za cijeloga koncerta bile u potpunu raskoraku s perfekcijom Špicerova pjevanja. Schubertovim popijevkama Špicer je pridružio još po dvije Beethovenove, Brahmsove i Wolfove pjesme, koje je izveo jednakom koncentracijom, ljepotom vokalnog izričaja i interpretativnom sugestivnošću. Program recitala priveo je kraju čuvenom arijom Lenskog iz Čajkovskijeva Evgenija Onjegina, dajući naslutiti da bi ga iduća etapa njegova pjevačkog razvoja mogla voditi upravo do velikih lirskih tenorskih uloga. Uostalom, Krešimir Špicer, s danas jedva 27 godina, te svojim kapitalom talenta i školovanja, pjevač je budućnosti kojem su otvoreni svi putovi.

ZF za brzi zaborav

Ako je recital tenora Krešimira Špicera u Slavonskom Brodu bio otkriće koje će se dugo pamtiti, najnoviji nastup Zagrebačke filharmonije za pretplatnike Plave oktave koncert je koji treba što prije zaboraviti. Kaotično stanje institucije Zagrebačke filharmonije već dulje se odražava na stanje u orkestru, što redovitou rezultira koncertima ispod one opasne granice koja profesionalni ansambl dijeli od skupine dešperatnih, loše organiziranih i diletantski vođenih glazbenika. Kako inače objasniti blamažu pred ipak dosta dobro popunjenim Lisinskim 14. ožujka, kada su Filharmoničari izveli program djela Richarda Straussa, Igora Stravinskog i Gustava Mahlera, dokazavši jedino da mu svirački nisu dorasli. Ako se izuzme Stravinskijeva Simfonija psalama, uz sudjelovanje zbora HRT-a i Hrvatskog pjevačkog zbora Ivan pl. Zajc, kao izvedba bez osobite izražajnosti, ali u granicama ipak koliko-toliko prihvatljive urednosti odsviranoga notnog teksta, izvedbe ostalih dviju skladbi s programa, Straussove simfonijske pjesme Smrt i preobraženje te Adagia iz Mahlerove nedovršene Desete simfonije u Es-duru, bilo je ispod najnižih normalno važećih standarda muziciranja.

Australski dirigent Marc Foster (koji je uskočio umjesto najavljenoga Pascala Rophéa), imao je na raspolaganju dostatan broj pokusa da pripremi predviđeni program. No niti je njegovo dirigentsko umijeće motiviralo Filharmoničare, niti su oni mogli motivirati njega kao dirigenta, posebno zbog uvijek iste grupe loših muzičara koje se postavlja na prve pultove u orkestru. Ukratko, izvedbe Straussa i Mahlera pretvorile su se u karikature izvođene glazbe. Simfonijska pjesma Smrt i preobraženje u Fosterovoj koncepciji bez oštrine, bez kontrasta i potpuno lišenoj transcendentalne dimenzije, realizirana je bez profiliranosti pojedinih instrumentalnih dionica, bez punoće zvuka i s onom nepreciznošću i šlamperajem od kojega dolazi do podrhtavanja orkestra, što je siguran znak da izvedba puca po šavovima, odnosno da se orkestar može svaki čas raspasti.

Ništa bolje nije zvučao ni Adagio iz Mahlerove Desete, s netransparentnim slojevima tutti-zvuka, neizrađenim pojedinim instrumentalnim linijama i, Zucker kommt zuletzt, potpuno falšakordom na kraju stavka, koji je cijeloj izvedbi osigurao konačni dojam ružne mrlje. Kada već Filharmoničari nemaju šefa-dirigenta, trebala bi, pretpostavljam, uprava preuzeti odgovornost za postave orkestra (pogotovo kad je riječ o izvođenju zahtjevnih partitura, poput tih R. Straussa i G. Mahlera), i ne dopustiti da se na prvim pultovima nađu muzičari koji za to nisu sposobni, u ovoj konkretnoj izvedbi Straussa i Mahlera oni koji su svirali na prvom pultu violončela, flaute i oboe (da budu spomenuti samo najakutniji slučajevi).

Ovaj žalosni koncert samo je ponovno pokazao da će — ukoliko u Filharmoniji ne dođe do upravnih promjena i promjena razine svijesti većine muzičara, koje bi jedine omogućile normalno disanje ansambla i uspostavu umjetnički prihvatljivih kriterija — muziciranje orkestra i nadalje biti ispod svih opće prihvaćenih profesionalnih standarda. I nikakvi megalomanski projekti, popratni programi, napuhana gostovanja te zdušno financijsko ulaganje države i grada u uništenu instituciju Zagrebačke filharmonije ne mogu promijeniti tu činjenicu.