Svježe i provokativno

Svježe i provokativno

Michel Foucault, Riječi i stvari, prev. Srđan Rahelić, Golden marketing, Zagreb, 2002.

Od prvog izdanja ove knjige prošlo je gotovo četiri desetljeća: u svijetu se otad mnogo toga promijenilo, a i akademska teorija danas toliko brzo prati trendove da se i nekoliko godina stare knjige već smatraju zastarjelima i nezanimljivima. Logično je upitati se u čemu je privlačnost ove Foucaultove knjige, što ju je to učinilo bestselerom koji je nakon prvog izdanja rasprodan već za dva i pol mjeseca, a u nas se sad pojavljuje u formatu rezerviranom za klasike koji odolijevaju zubu vremena? Naime, očito je da su strukturalizam i poststrukturalizam sada već tempi passati, a neki nadobudni cyber-teoretičari iz perspektive 21. stoljeća o tom razdoblju vole govoriti u pluskvamperfektu. Osim toga, čitatelju koji nema filozofsko obrazovanje knjiga će biti naporna za čitanje, a i od onih koji su u tome dobri zahtijeva veliko strpljenje, koje nije kompatibilno s današnjom strašću za jednokratnim i konzumerističkim užitkom čitanja. Nedvojbeno je riječ o djelu koje svi citiraju, ali ga je malo tko zaista pročitao: tomu tek djelomično ide u prilog činjenica da je beogradski prijevod u kultnoj ediciji Sazvežđa bilo gotovo nemoguće nabaviti. Nije dakle riječ tek o nedostupnosti: upitate li teoretičare književnosti jesu li zaista pročitali klasike koje naveliko citiraju, poput Musilova Čovjeka bez svojstava ili Tolstojeva Rata i mira, dobit ćete sličan odgovor. Svemu tome treba dodati zanimljivu činjenicu da je Foucault u međuvremenu postao ikona gay-pokreta i omiljen autor među homoseksualnim teoretičarima i praktičarima. Količina tekstova koja se o Foucaultu danas može naći na internetu ili u europskim knjižnicama doista je respektabilna i govori o tome da je djelo nadživjelo autora, a samim time i književno-filozofski pravac uz koji se njegovo ime obično povezuje.

Jezik analizira

Pariški strukturalizam je, kako je to netko rekao, »pokret na vrlo širokom frontu«: od znanosti o čovjeku, preko marksizma i etnologije do poezije. Težio je postati znanošću, a da ipak izbjegne stvaranje totalne ili pak totalitarne filozofske sinteze. Bavio se strukturama kao dominantama individualnoga djelovanja i smatrao da je za razumijevanje društva bitna spoznaja trajnih struktura. Foucault se međutim ograđivao od toga da ga imenuju strukturalistom: njegova je kritika metafizike i smrti čovjeka u ovoj knjizi usredotočena na načine na koji su se oblikovale moderne znanosti o čovjeku. Konkretnije, zadaća Riječi i stvari bila je istražiti »povijest uvjeta mogućnosti« epistemičkoga polja i ispitati u kojoj je mjeri ljudski subjekt strukturiran jezikom, što je bilo i ostalo trajnom opsesijom mislilaca 20. stoljeća, od Freuda i Heideggera pa sve do Lacana. Osnovna je Foucaultova teza ova: u 17. stoljeću dolazi do rascijepa između riječi i stvari i do promjene režima znakova, a taj će tektonski pomak imati dalekosežne posljedice za čovjeka i sliku koju je o sebi stvorio. Nakon toga reza riječi više ne označavaju stvari; jezik otad analizira umjesto da govori. Ova knjiga bavi se granicom između klasicizma i modernizma, a u njezinoj sposobnosti da precizno dijagnosticira epistemička polja i prepozna rascjep koji je stvorio mogućnost za empirijsku spoznaju čovjeka, upravo u tome se nalazi njezina jačina, intelektualna domišljatost i odvažnost Foucaultove filozofije. Ukratko rečeno, promjene nisu obrati u mišljenju, već u poretku znanja, te će upravo s tom tezom Foucault uskrsnuti kao vodeći »arheolog humanističkih znanosti« i jedan od istinskih filozofskih zvijezda 20. stoljeća. Prepoznavši u biologiji, filologiji i ekonomiji prijelomne trenutke napuštanja klasicističke paradigme utemeljene na logici Port-Royala i djelima de Sadea, Foucault vrednuje evolutivno i historijsko mišljenje kao pozitivan i odlučan korak prema modernitetu, ali korak koji će ostaviti važne posljedice »u suštinskom rasporedu znanja«.

Foucaultov intelektualni profil u francuskom kulturno-političkom kontekstu neosporno je stvoren i na izvanliterarnim i izvanfilozofskim temeljima: pomodne etikete i simplifikacije specijalitet su francuske filozofije, koja je vrlo često filozofske pravce shvaćala kao neku vrstu intelektualne mode koja se mijenja s godišnjim dobima. U tom je smislu veću ulogu odigrala Foucaultova mikrofizika moći, dok su Riječi i stvari postale klasik ponajprije zahvaljujući raznovrsnim »transkripcijama« i upisivanjima onoga što se u toj knjizi htjelo i željelo vidjeti. No, ona veliku priču moderne i sama uobličuje u pripovijest, a kada bismo tražili njezin književni predložak, to bi svakako bio krimić: analize Borgesa, Velázqueza i Cervantesa dubiozna su šerlokholmsovska potraga za epistemama i tragovima koje one, kao »konfiguracije koje omogućavaju različite oblike empirijskog znanja« ostavljaju na poretku riječi i stvari. U tom je segmentu Foucault metodološki dosta sličan nekim postmodernim pop-filozofima koji popularnim (a najčešće ipak dvojbenim) intuitivnim bravurama pomoću naizgled bezazlenih i benignih primjera iz literature, filma ili slikarstva proniču u samu bit problema. No sada se to više ne zove strukturalistička kritika jezika ili pak marksistička kritika ideologije, nego najčešće psihoanalitička kritika realnosti. Kako vidimo, Foucaultovo je nasljeđe i ondje gdje ga ne bismo očekivali, ondje gdje on nije eksplicitno imenovan ili ga se prešutno prihvaća. Čitatelj koji nakon četiri desetljeća od prvog izdanja uzme u ruke Riječi i stvari otkrit će da pred sobom nedvojbeno ima svježu i provokativnu knjigu. To je knjiga koja, iako ne traži veliko predznanje, zahtijeva strpljenje; osvaja na prvu loptu, ali onom tko je studioznije pročita nudi mnogo više od toga. Zahtjevnija je od njegovih kasnijih spisa, u kojima se gotovo isključivo bavi problematikom moći, a mnogo je zanimljivija od Lévi-Straussova suhoparnog enciklopedijskog opusa. Sada se pojavljuje u hrvatskom prijevodu, kvalitetno prelomljena i profesionalno tiskana. Jedina velika zamjerka izdavaču tiče se neuvrštavanja reprodukcije Velázquezovih Pratilja, slike bez koje će neupućenu čitatelju biti teško pratiti prvo poglavlje. Slika, naime, »u svoj svojoj cjelini promatra prizor čiji je ona prizor«, te se taj dvostruki odnos reprezentacije ispostavlja paradigmatskim za Foucaultovu dalju analizu. Šarm ove modernističke pripovijesti o arheologiji znanja leži u činjenici da su njezine iskopine još nedovoljno istražene. U skladu s tim, složenost i veličina ovog misaonog pothvata vidljivi su tek iz današnje perspektive.

Tonči Valentić