Švejkovanje po češkom humoru

Švejkovanje po češkom humoru

Predstava je nevješto nizanje prizora i nemaštovite poveznice među njima, bez i najmanje nade da sve to bude povezano u suvislu cjelinu

Gotovo tisuću stranica romana Doživljaji dobroga vojaka Švejka iz pera genijalnoga češkog humorista i satiričara Jaroslava Hašeka za pozornicu riječkoga Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl Zajca dramatizirao je, režirao i scenografski oblikovao Stanislav Moša, također Čeh. Mošina dramatizacija Hašekova romana zasniva se na trideset i jednoj scenskoj slici. Jednako kao i roman, ovu je dramatizaciju na hrvatski jezik prevela Nada Gašić. Premijera »komedije po romanu« Doživljaji dobroga vojaka Švejka u riječkome HNK-u bila je 14. ožujka, a već na prvoj repriznoj izvedbi idući dan — praznih je sjedalica bilo nelagodno mnogo. S obzirom da riječku kazališnu publiku ne poznajem, ne znam ni da li je moguće da tako brzo gradom pukne glas o ispodprosječnoj razini najnovije premijere Hrvatske drame u Zajcu.

Banalne ideje i nemaštovita rješenja

Bez ikakvih izmotavanja treba kazati da za kazališni debakl ove stopedesetminutne dvočinke glavnu odgovornost snosi redatelj Stanislav Moša, koji je na temelju vlastite, sasvim neuspješne, dramatizacije Hašekova romana redateljskim postupcima doslovce dotukao sav šarm, inteligenciju i potencijal koji u sebi nosi Švejk, biser češke i svjetske književnosti. Sve je počelo od banalne ideje da se na pozornici spoji u jednu cjelinu realizam putujuće glumačke trupe sa šezdesetak likova iz prebogate Hašekove galerije, koja na čelu sa Švejkom putuje kroz prostor i vrijeme početka sloma Austro-Ugarske Monarhije. Bez pravih sposobnosti da takvu golemu zadaću obavi s osamnaestočlanim riječkim ansamblom i bez osjećaja za ritam, tempo i dinamiku u predstavi, redatelj Moša u rezultatu je dobio gotovo trosatnu predstavu, iz koje se publika koja posjeduje čak i iznadprosječnu sposobnost koncentracije u nekoliko navrata naprosto mora mentalno isključiti. Osim toga, problema ima i na prvoj, sadržajnoj razini komada, jer u slučaju da gledatelj nije čitao Hašekov roman, teško da će shvatiti zašto je trebala biti važna cijela ta duga pripovijest oko »malog čovjeka u strahotama klaonice«, kako je redatelj opisao idejno vrelo svoje predstave. Kada se nepodnošljivo usporen ritam predstave nasloni na posve neopravdanu statičnost pozornice koja treba sugerirati Prag, ulicu, krčmu, bordel, zatvor, sudnicu, frontu, a sve to skupa na puko (probrano, ali kako!) redanje Švejkovih doživljaja, stižemo na sam vrh dramaturškoga nesporazuma: nevješto nizanje prizora i nemaštovite poveznice među njima, bez i najmanje nade da sve to bude povezano u suvislu cjelinu. Hašekov je roman svojedobno značio i filološku revoluciju u češkoj literaturi, zbog toga što je autor u roman uvrstio živi govorni jezik, sleng i vulgarizme i zbog toga je na sebe navukao nemalu agresiju. U ovome uprizorenju Švejka dogodila se prava filološka kontrarevolucija: s kazališnih dasaka već odavna psuju, i ni jedan nadareni suvremeni autor neće očekivati da se publika smije slabo režiranim scenama ljubljenja dvojice muškaraca, ili pokazivanju polugolih stražnjica i grudi, ili na desetak puta ponovljeno »Jebem ti sunce!«

Hlebinec Švejk po domaću

U takvim okolnostima glumački je ansambl nažalost djelovao prilično indisponirano, ne mogavši ostvariti pravi međusobni kontakt, a o eventualnom kvalitetnome emocionalnom kontaktu s publikom da i ne govorimo. Iznimka je srećom bilo: Davor Jureško solidno je kreirao naslovnu ulogu — u Švejka je ušao ponajprije svojom staturom, gestom, mimikom i grimasom, a početne probleme s pogrešnim intonacijama i povremene nedosljednosti Švejka iz Hlebina prilično je brzo riješio. Alen Liverić i Alex Đ aković, u samome vrhu sceničnosti hrvatskih glumaca, sa tri, odnosno četiri uloge u ovome komadu, opet su znali punom snagom izboriti svoj scenski prostor i ponovno dokazati da su, bez obzira na okolnosti, rođeni magneti za publiku. Ostali su članovi glumačkoga ansambla, s kojima se ovaj put nije dobro radilo, Zrinka Kolak Fabijan, Ana Kvrgić, Andrea Blagojević Mangano, Olivera Baljak, Zdenko Botić, Slavko Šestak, Denis Brižić, Damir Orlić, Nenad Vukelić, Bosnimir Ličanin, Dražen Mikulić, Adnan Palangić, Predrag Sikimić, Alojz Usenik i Damir Mičetić. Da je scenografija ostala na pukom dekorativnom, moglo bi se podnijeti, ali ambicija da bude i funkcionalna — u potpunosti ju je gurnula u disfunkciju. Kostimografkinja Andrea Kučerova posao je odradila prilično pošteno: ne iskačući iz povijesnih kanona djela, jasno je dala na znanje kako se u potpunosti slaže s tim da Švejk treba naprosto biti Švejk.

Kako je umro češki humor

Na samome kraju predstave ozbiljno sam posumnjala da Stanislav Moša možda ipak zna režirati, ali mu se valjda nije dalo. Naime, Stanislav Moša je među onim rijetkim redateljima na hrvatskim pozornicama koji su se ozbiljno pozabavili završnim aplauzom: redoslijed pojedinačnih izlazaka glumaca, grupni izlazak, ponovni pojedinačni, pa zvijezda«, dopadljiva kompozicija postrojenih glumaca, neprekinuta glazba harmonike koja publiku zove na skandiranje. Dobar kućni odgoj publici ne dopušta da se takvo što ignorira. Kamo sreće, da je redatelj toliko razmišljao i o Švejku. Inače, prije nekoliko godina Jiűí Menzel rekao mi je da češki humor ne postoji i da je to prilično glupa izmišljotina. Mislila sam da se nismo razumjeli i nisam se usudila pitati što time misli reći, jer svi valjda znamo što je to češki humor. Na predstavi Doživljaji dobroga vojaka Švejka napokon sam shvatila: Menzel je htio reći da je humor osobni dar, da postoji Hašekov humor, Hubičkin humor, Karpatskijev humor, Milošev humor, Menzelov humor, Hrabalov humor. Da odnos prema humoru nije nacionalan. Valjda isto vrijedi i za jal. Usput, riječki HNK nije Mošu napamet doveo u kazalište: ovaj redatelj Mestskeg divadla u Brnu i profesor režije, glume, mjuzikla i kazališnoga menedžmenta pri Umjetničkoj akademiji LeošJanaček iza sebe ima više od stotinu režija, a Švejka je režirao, evo, četvrti put.

Dubravka Lampalov