Skepsa u carskoj metropoli

Skepsa u carskoj metropoli

Klausu Albrechtu Schröderu nije bilo dovoljno otvoriti muzej svjetskoga glasa, utemeljen na zbirci koja obuhvaća preko milijun grafičkih listova i desetke tisuća crteža (osim Dürerovih, Leonardovih, Michelangelovih, Rafaelovih, Rubensovih i Rembrandtovih, još i stotine Kokoschkinih, Klimtovih, Schieleovih i Picassovih) — on je morao od velikoga načiniti ogromno, od sjajnoga blještavo

Od 15. ožujka 2003. u 10 sati bečka je Albertina, poznata po jednoj od najreprezentativnijih grafičkih zbirki u svijetu, opet otvorena običnim smrtnicima. Tko se je sjeća iz doba direktora Koschatzkog ili Oberhubera, ostat će iznenađen promjenama koje su se dogodile nakon 1994, kad je zatvorena za posjetitelje. Umjesto sanirane i novootvorene zbirke pred nama je, kako se hvali sadašnji direktor Klaus Albrecht Schröder, novoutemeljena Albertina. Dogradnje, pregradnje i preuređenja potpuno su joj izmijenila lice i naličje. Nova politika vođenja ustanove zauvijek je prekinula s tradicijom.

Albertina prije zatvaranja nije bila muzej nego znanstvena ustanova okrenuta sakupljačkoj i istraživačkoj djelatnosti. Počeci zbirke sežu u zadnju četvrtinu 18. stoljeća kad su je utemeljili nadvojvoda Albert von Sachsen-Teschen i njegova supruga, kći ljubimica Marije Terezije — Marija Kristina. Kad je par 1792. morao napustiti domicil u dvorcu Laeken (Bruxelles), ponio je sa sobom u Beč sve osim zidova. Arhitekt koji je gradio Laeken — Louis de Montoyer — na Augustinerbastei je za njih nadogradnjom starije arhitektonske jezgre stvorio luksuznu palaču. U nju je i danas ugrađen kompletan interijer Laekena iz 1780, osim u krilu koje je 1822, za vrijeme Albertova nasljednika nadvojvode Karla, u duhu klasicizma preuredio Josef Kornhäusel. Svih 18 reprezentativnih habsburških stambenih prostora renovirano je i rekonstruirano prema originalnom izgledu, od poda s intarzijama, preko skulptura, svilenih tapeta, lamperije i pozlaćene dekoracije do stropa. Zvuči reprezentativno, no bolje je ne upustiti se u pomno zagledanje. Inače bismo mogli zaključiti da izvedbi detalja nedostaje završni šlif. Virtuozna PR-strategija nove Albertine ionako u prvi plan gura najsuvremenije uređaje za klimatizaciju i ozvučenje, kao i stotine kilometara kablova skrivenih iza oplata i tapeta koji su ugrađeni da bi palača iz 18. stoljeća funkcionirala na tehničkoj razini 21. stoljeća. Pa koga briga za detalje kod megalomanskog projekta, zar ne?

Krov od titana

Najmoderniji austrijski muzej (samoreklama) stvoren je pomoću mnogih drugih, djelomično kontroverznih zahvata. U novu Albertinu sada se može kroz glavni ulaz na utvrdi, do kojeg vode stepenište, eskalator i lift. Projekt Hansa Holleina kompromisno je rješenje u zamjenu za dvjestometarsku rampu uz sjevernu fasadu koja je odstranjena 1945. godine. Prava je šteta što se, kad se inzistiralo na rekonstrukciji originalnog izgleda obiju fasada, nije našlo sredstava i za nju. Na čeonoj strani Albertine tek će ujesen biti postavljeno čudo tehnike istog arhitekta — krov od titana koji neodoljivo podsjeća na avionsko krilo, i koji treba postati zaštitnim znakom novog muzeja.

U unutrašnjosti pregršt iznenađenja. Osnovna je koncepcija sanacije Albertine iz 1992, od trenutka kad je 1999. Schröder sjeo u direktorsku fotelju, strpana u ladicu. Ona je predvidjela izgradnju depoa za potrebe velike zbirke i studijske zgrade za znanstveno-istraživačku djelatnost. Elanom dostojnim Cezara novi je direktor ukazao na neizostavnu potrebu Albertine za izložbenim prostorom. Sada ih ima tri — sve s high-tech komforom, a dva i s pozamašnim kvadraturama (arhitekti Erich Steinmayr i Friedrich Mascher).

Od foajea preko Harriet-Hartmann-Courta, restorana, dućana i Kornhäuslove Minerva-Halle, svugdje svila i kadifa, najfiniji mramor, drvo i zlato. Sve što fascinira i privlači vrstu ljudi iz prve rečenice ovoga članka. Ni traga ni glasa škripavim podovima i zadubljenim čudacima koji meditiraju nad grafikama u miru i tišini studijske zbirke. Pokretne stepenice, identične onima na ulazu u neku stanicu metroa, vode u novoizgrađeni White Cube u donjem dijelu utvrde. U ovoj dvorani Albertina (ili Albrechtina?) prezentira izbor iz zbirke fotografija utemeljene 1999. godine pod naslovom Das Auge und der Apparat. Eine Geschichte der Fotografie. U staroj dvorani sa stupovima lijevo od portika u sredini kompleksa, novi će muzej demonstrirati kako drži korak s vremenom. Prostor je rezerviran za prezentacije radova suvremenih umjetnika, a sezona je započela izložbom Amerikanca Roberta Longa The Sigmund Freud Drawings. Treći je izložbeni prostor Propter-Homines-Halle na katu, a sastoji se od deset prostorija u kojima je smještena najmonumentalnija od triju izložbi — ona Edvarda Muncha pod nazivom Thema und Variation.

Schröderova nova publika

Ako se netko poveselio da će konačno moći kad mu je volja pogledati, primjerice poznatog Dürerovog zeca, u krivu je. U najmodernijem austrijskom muzeju moći će ga vidjeti od 4. rujna do 30. studenoga ove godine. Ni prije, a niti nakon toga datuma. Albertina, naime, nema stalni postav. Ambicioznom menadžeru-kunsthistoričaru Schröderu bilo je najvažnije posjedovati izložbeni prostor za uvijek nove, periodične projekte, kojima će polazna točka biti djela iz vlastitog posjeda. On ionako misli da su stalni postavi potpuno out, i smatra ih uvredom na račun sve zahtjevnije suvremene publike. Jer, citiram, kakvog smisla ima ići u običan muzej vidjeti neko remek-djelo iz stalnog postava, a onda nakon dvije godine kad ste ponovno u posjetu gradu, naći isto djelo na istom mjestu i gledati ga ponovo (!?!). Prema Schröderu nova (ali koja!) publika želi vidjeti nešto više od toga. A on će znati kako da joj to i ponudi. Jer, Klausu Albrechtu Schröderu nije bilo dovoljno otvoriti muzej svjetskoga glasa, utemeljen na zbirci koja obuhvaća preko milijun grafičkih listova i desetke tisuća crteža (osim Dürerovih, Leonardovih, Michelangelovih, Rafaelovih, Rubensovih i Rembrandtovih, još i stotine Kokoschkinih, Klimtovih, Schieleovih i Picassovih) — on je morao od velikoga načiniti ogromno, od sjajnoga blještavo.

Znanstvenici tek 2009.

I još nešto. U trenutku nastajanja ovog teksta, dvadeset i četiri sata prije svečanosti otvaranja Albertine u bečkom Hofburgu, skele još uvijek stoje, bušilice i blanjalice dižu prašinu na sve strane, nezaglađena se mjesta na fasadi panično premazuju bojom, a kante, alati, ljestve i najloni prijete na svakom koraku koji se učini u unutrašnjosti palače, dok kuratori užurbano peglaju potpise pod izlošcima. Ne otvara se sanirana Albertina. Otvara se novi muzej koji će još mjesecima biti gradilište. U marketing se ulažu ogromna novčana sredstva, a štedi se, po svemu sudeći, na znanstveno-istraživačkoj djelatnosti.

Nova podzemna gradnja s depoom i višekatnom studijskom zgradom na dan konferencije za tisak nije bila dostupna. Za unutarnje uređenje depoa, prostora koji je neizostavan za istraživačku ustanovu kakva bi Albertina tradicionalno trebala biti, novac nije dostajao i bit će na raspolaganju tek 2009. (nije tipfeler!). Zbirke su još uvijek pohranjene u arhivu Nacionalne knjižnice, a u studijskoj dvorani smješteni su uredi koji onemogućavaju njezinu predviđenu funkciju. Nadvojvoda Albert uzalud je svoju, na početku feudalnu zbirku, pretvorio u akademsku studijsku zbirku dostupnu svima. Vojvoda Albrecht ponovno je čini nedostupnom. U svojim novim prostorijama planira uglavnom izlagati klasičnu modernu, baš kao i još tri srodne ustanove u gradu, među kojima je i Kunstforum, bivše Schröderovo carstvo. Čeka li nas monotonija bečkog muzejskog krajolika? Novi turistički centar u historijskom ambijentu uskoro će nam odgovoriti na to pitanje. Do tada — Krik (Munchov) i rastuća skepsa u carskoj metropoli.

Iz Beča Libuše Jirsak