Samotnost ili pripadništvo

Samotnost ili pripadništvo

Stručnjaci za fraze, rutineri koji žive od slatkorječivosti, obećanja i vizija, zdušno pridonose apatiji spletenoj od retoričke i prividne brižnosti i neke lažne užurbanosti premda samo dovršavaju posao onih koji ovdje stalno objavljuju ratove, poduzimaju križarske pohode u ime prave i krive umjetnosti — svijet pun taštine koji nikada nije dosegnuo osnovicu ljudskoga i međuljudskoga uvažavanja. To je svijet koji uvijek drugomu jamu kopa, a kako sam u nju ne pada, kopanje nastavlja do iznemoglosti; do pravoga ponora u kojemu se gubi i najmanji zvuk ljudskoga glasa

Da zagrobni život u Hrvatskoj ne postoji, rekao je davno jedan umjetnik i pisac. Sumnjivo stoji i stvar s djelom koje će živjeti vječno, kako tvrdi neizbježna fraza što sve prepušta djelu, koje za neku svoju izvanjsku korist ne može poduzeti ništa. Fraze o vječnom životu djela moraju se pristojno otrpjeti, a poslije (osim u rijetkim slučajevima poput slikara Zlatka Price) ni na što ne obvezuju. Tu je račun onih koji odlaze i onih koji ostaju vrlo jednostavan i pomalo ravnodušan.

Stručnjaci za fraze, rutineri koji žive od slatkorječivosti, obećanja i vizija, zdušno pridonose apatiji spletenoj od retoričke i prividne brižnosti i neke lažne užurbanosti premda samo dovršavaju posao onih koji ovdje stalno objavljuju ratove, poduzimaju križarske pohode u ime prave i krive umjetnosti — svijet pun taštine koji nikada nije dosegnuo osnovicu ljudskoga i međuljudskoga uvažavanja. To je svijet koji uvijek drugomu jamu kopa, a kako sam u nju ne pada, kopanje nastavlja do iznemoglosti; do pravoga ponora u kojemu se gubi i najmanji zvuk ljudskoga glasa.

Trijumfalistički afektiran i ekskluzivistički usmjeravan pogled na svijet s jedne te preambiciozni primitivizam s druge strane podupiru se međusobno premda se, kao i u politici, pozivaju na različite stvari. A mi smo siti i lijevih i desnih, a bogme ni s »centrom« ne želimo imati mnogo posla. Ono za čime se gotovo vapije mjera je ljudskoga uvažavanja drugoga i drukčijega, to su otvorena divljenja i priznanja sposobnostima koje nisu naše, u želji da argumenti već jednom zamijene principe, tvrde kore stavova — tvrđih od bitumena. Nedostaje ovdje pitomi i mudri svijet. Ne bi škodio ni Havel, poneka baršunasta revolucija te mirna i strpljiva evolucija najboljih misli koje bi imale utjecaja na naš zajednički svijet. Jer tanki leksikoni vrlina još se više stanjuju u susretu s drugima i drukčijima i ne ostavljaju na miru djelo ni posljednje trenutke i ispraćaje umjetnika od kojih snalažljiva čeljad vješto stvara svoje male prilike.

Panični strah od zaostajanja

Istina jest da »intelektualci nisu pozvani da upravljaju svijetom«, kako kaže L. Kolakowski, pripominjući da je njihova najvažnija uloga u tome »da sačuvaju fond ljudske duhovne kulture i da je, kao zajedničko dobro, predaju budućim generacijama«. Lijepe riječi! Ali pravi mali i veliki sukobi, mržnja, agresivnost i zavist, objavljeni i neobjavljeni ratovi snalažljivih bića koja osjećaju da je njihovo vrijeme došlo vode se nažalost u kulturi uglavnom oko mrvica koje padaju s političkoga stola i toga terora nije pošteđen nitko.

Mi koji svaku novost proglašavamo zanimljivom, mi u paničnom strahu od zaostajanja ili da nas netko ne bi proglasio zaostalima, uvijek smo i o umjetnosti razmišljali u isključivim i ratobornim alternativama stidljivo izgovarajući ili izbjegavajući govor o tome da postoje samo bolja i slabija djela. Ali mi smo sve obojili ideološki i politički i same naljepnice apsurdnoga napretka lete uokolo — napretka u koji, kako kaže Baudelaire, »vjeruju samo lijenčine«.

Ovdje se uvijek misli u krajnostima i u ubitačnim dilemama. Kako bismo primjerice mogli uvjeriti čovjeka i posve prosječnih moći da se ne treba vidovito odlučivati između Koste Angelija Radovanija ili Tomislava Gotovaca i da iste mjere i mjerice ne vrijede za djelo Šime Vulasa i Vlaste Delimar?! Ništa pritom ne znači da je jedno sakralizirao avangardni stalež, a drugo prezreo ili gotovo zaboravio. Jer što ćemo s Motikom, Gecanom, Steinerom... ili danas s već pomalo odbačenom generacijom umjetnika koja se još jučer busala u progresivna prsa, a danas je pred naletima novih savezništva ostala bez logističke potpore i pratnje. Nema nikakve važnosti što sam Baudelaire tvrdi da je moderno polovica umjetnosti, a da je druga polovica vječno i nepromjenjivo, a to tvrde i današnji najbolji tumači umjetnosti. Ali zar se i komu se to mora posebice naglašavati? A pokušaj uočavanja vrijednosti mora se osloboditi svakoga cokulskog kolektiviteta što nadire. Osobno prezirem puke simbole pripadništva i one domoljupce koji su nalijepili toliko simbola na svoje usukane oklope sačekujući u njima — spremni i nepropusni — vanjske neprijatelje i sažalijevam one koji primjerice neprestance govore o smrti štafelajnoga slikarstva. Ja samo znam da i stara maslina daje novo ulje. Uostalom, nikada nisam mogao prihvatiti misao o zaostalosti Koste Angelija Radovanija ili Duje Jurića, kao što neću sutra trabunjati o zaostalosti Borisa Demura ili Borisa Bućana. A što uostalom mogu, kada modernijega i suvremenijega duha nisam upoznao od slikara Ferdinanda Kulmera, zaglibjela u slikarstvo i boju do guše, koji je idući svojim putem pronosio sa sobom glasine o suncokretu i seizmografu stilova premda je njegova vjernost slikarstvu bila poslovična, anticipirajući istodobno brojne posljedice čak i najradikalnijih misli.

Zatezanje usahlih obraza

Uporno i opetovano tvrdim da hrvatska likovna umjetnost počiva samo na pojedincima koji su na bolje izmijenili njezino lice, ali i prezreli časovito i trenutačno zatezanje njezinih usahlih obraza spašavajući njezinu turobnu beznačajnost ma što ona sebi umišljala. A sve te misli potvrđujem ispraćajući na posljednji put slikara Zlatka Pricu u njegovu Samoboru — čovjeka teške ljudske sudbine (smrti u obitelji, nevolje s očima) i slikara koji je nedvojbeno bio na svojem putu.

Promotrimo li taj slikarski trag, koji je u početku zadržao zahvalnost za učitelje, ali je vrlo rano samovoljno krenuo svojom stazom, građenom na čudesnoj sintezi grafizma i kolorizma, uočit ćemo put koji je vrlo rano postavio visoke standarde svoje likovne osjetljivosti gradeći leksičku i sadržajnu posebnost i autonomnost. Solistički usmjeren, neprijatelj zbornoga pjevanja, Prica je opstao osamljenik izvan svake obitelji, ranjiv i nezaštićen na čistini neobzirnih prigovora o bezidejnosti ili (podrugljivo) sezanizma ili, bolje rečeno, zoološkog individualizma. Živio je u, za njega jedino mogućem, procijepu između ratničkih plemena — rukavcu koji ostavlja na miru i u kojem se čovjek može posvetiti vanjskom i unutrašnjom krajoliku. I on je živio okružen ratobornim radikalnim zahtjevima, onima koji već dugo i predugo govore kako im se gadi štafelajno slikarstvo ili kako ih ulje na platnu jednostavno užasava — onih koji ne propuštaju (valjda!?) naglasiti suptilno fibriliziranje svoje moderne osjetljivosti i svojeg budnog osluškivanja vremena (o stvaranju svojega vremana manje razmišljaju). S druge strane tu je odmah i tvrdokorni realistički i provincijalni kontrapunkt izmučen moralom, vjernošću i vječnošću, koji čuva svoju bigotnu autentičnost temeljenu na inventuri inventara koji je invencija. To nije pitanje mjesta boravka, to je bilo pitanje same glave. Jer, primjerice, za sjajnoga crtača, koji je desetljećima živio u Parizu, sve to nema nikakva značenja; u povodu Knifera poput nekog teorijskog fosila iz Kremlja govori danas o dehumanizaciji umjetnosti, i to iz slobodnoga svijeta umjetnosti koji barem zna što je raznolikost i suživot toliko dobrih i različitih stvari. Martin iz Zagreba, Martin u Zagreb!

Uporni graditelj

Ne mislim, dakako, na ovom mjestu pisati nešto nalik nekrologu, a još manje frazirati o djelima koja će živjeti vječno, pripominjati životopisne i stilske inačice i u povodu smrti slikara lamentirati o njegovu značenju u hrvatskoj modernoj i suvremenoj umjetnosti. Štoviše, i moje iskustvo u susretu s njegovim djelom može biti poučno. Jer u vremenima mojih prvih mladenačkih saznanja, koja nisu zazirala od najradikalnijih mjerila, cijenio sam rušitelje. S vremenom sam u prazninama njihova bijesa postavljao zahtjev za novim graditeljima i građevinama. A gledajući nemoć da se i najmanji polegli kamen uspravi počeo sam više štovati i dijete koje je gradilo nepostojeće i nesigurne pjeskovite kule sna nego svu bučnu mehanizaciju složne braće koja je više strasti ulagala u negaciju nego u stvaranje. U tom smislu Prica mi se iz mladenačke perspektive činio upornim graditeljem kojega sam jedva nazirao u prašini bučnih događaja. S vremenom sam jasnije nazirao graditelja i meni danas nije nimalo neugodno spominjati piramide.

Uz to, raspoznavao sam djelo koje je svaki zbogom, sve posljednje šanse, sve krize i smrti umjetnosti pretvaralo u plemenitu kovinu slikarstva, upletena u velika i mala pitanja čovjekova i umjetnikova smisla. I ta se stvaralačka konfiguracija sve više iskazivala u suprotstavljanju s vladajućim imperativima vremenima, ali i uskim diktatima okoline. Naime, u vremenima teškog neprijateljstva prema svemu modernom bio je jednim od najmodernijih, u vremenima bučnih rušitelja (od kojih su poneki mnogo kasnije došli i sa mnom) i imperativa Novoga činio se gotovo konvencijom.

Ugasla vatra vječnih istina

Doista na tom dugu putu vrijeme mu je davalo više ili manje za pravo. I mnogo je uglavnom nevažnih prava pratilo Pricino djelo do danas, ali ono je ostalo neoštećeno ponavljanjem bivajući u većoj ili manjoj milosti i nemilosti svih mogućih hrvatskih agitpropova koji su s tipičnom ohološću navještivali budućnost što se već negdje drugdje dogodila ili su poput ostarjelih vestalki zagovarali domaće ognjište čuvajući davno ugaslu vatru vječnih istina.

I dok i danas slušam o smrti slikarstva, mogu s lakoćom evocirati individualnu stazu, i njegovo životno vijuganje. Jer slikarski put Zlatka Price najčišći je podatak o ponosu ljudskoga duha — put suprotstavljen cokulskom napredovanju evolucionističke estetike koja je u zabitnim krajinama svojom vikom i krikom bila još ratobornija i zadrtija. On se smatrao obaveznim svojim jezikom izreći stare čovjekove sumnje i istododbno (novim) dovesti do širenja lingvističkog iskustva svoje nove likovne sintakse

Nećemo reći da je to djelo postojano ili dosljedno. To je točno, ali suviše moralistički. Dosljednost je nedostatna riječ; postoji naime dosljednost u sitničarenju ili u trivijalnostima. Jer ako moderni i postmoderni umjetnik ne nosi na svojim leđima teret konvencionalnih formi, nego mora kao »filozof sam iznaći pravila svojeg stvaranja« onda su novi zahtjevi za njega bili stari. Stoga bi se njega moglo označiti klasikom modernizma, i ta prividna kontradikcija počiva na uvjerljivim i zanimljivim očitovanjima njegove gramatike i leksika, prije svega reskoga grafizma i kolorizma. I to kronološki vrlo rano i u činjenici da njegove (i Murtićeve) Jame nema na obzorju u krvavom trenu Europe i da se i ona javlja ne samo kao svjedočanstvo ljudskoga zločina nego i kao svjetlo umjetnikove samovolje i slobode interpretacije, premda su zahtjevi direktivne estetike tada, razumljivo, bili najjači.

Znao je da za umjetnika poput njega nema nikakve koristi u sigurnosti i da se sve koristi za njega gnijezde na onom rubu kojim samo najveći prolaze usprkos riziku pada i ponovnog uspinjanja. Prica je učinio sintezu reskog grafizma i kolorizma ne misleći o njihovu uobičajenom suglasju. To su dvije odvojene partiture i reski linorezni fijuk vjetra prelazi preko boje stavajući neki konsonantni kostur na kojem počiva mit, zakonik, ljetnica, tema nevidljivija ili jasnija antropometrija; horizont i pučina.

Bilo, kako bilo Prica je »kružio ravnicom i visoravnima svojeg unutrašnjeg bića« ostavljući za sobom »pjev kontemplacije svjetova« i nadasve osjećaj stvaralačke samovolje. Baveći se slikarstvom kao svakodnevnim poslom, izvan lakomisleno ili direktivno poželjnih estetika pomalo se narugao onima koji i danas uporno govore o smrti umjetnosti, a žive i nadalje sasvim lagodno u toj nemogućnosti.

Ive Šimat Banov