Punokrvno zahvaćena materija

Punokrvno zahvaćena materija

Rijetko je koji mlađi slikar uspio ući u pikturalnu materiju do te mjere da je svaki potez kista, špahtla, dodani grumen boje, zasprejana površina ili izgužvani prebojani papir on sâm. Gotovo uvijek u tom prijelazu između slikara i onoga što slika postoji neka opna, distanca, odmjeravanje, čak kalkuliranje koliko i do koje mjere utisnuti emocija, duševnosti ili intelekta u sliku...

Viktor Daldon (1972) jedan je od onih slikara mlađe generacije za koje nije dovoljno ustvrditi kako je riječ o darovitu pojedincu što odlično slika i za kojega se ne moramo brinuti kako će se snaći i opstati u slikarsko-izlagačko-galerističkom kontekstu. Riječ je, naime, o slikaru kojemu moramo nesebično pomoći i pružiti svu potporu. Da panegirička i besramno, otvoreno navijačka intonacija uvodnih riječi nije posljedica južine, niskog tlaka ili preobilne večere (jer rijetko se događa da nekoga tako hvalim), postat će razvidno iz analize jednog simptoma (ili fenomena) na našoj likovno-kritičarskoj sceni koji itekako ima veze s Viktorom Daldonom.

Rano prepoznat talent

Slikarstvo Viktora Daldona zabljesnulo nas je prije dvije godine žestinom, zrelošću i slojevitošću elaboriranja pikturalne magme, već potpuno izgrađenom slikarskom ličnošću koja se nametnula nakon samo dvije (skromne) samostalne izložbe, još prije obrane diplomskoga rada na Likovnoj akademiji. Trenutačno je bilo jasno kako je pred nama slikar koji je sve naučio o bojama, kompoziciji kadra, silnicama i energijama u zadanom formatu slike, materiji i kombiniranim tehnikama, postizanju konačnoga efekta minimalnim slikarskim sredstvima. No, više od svega, njegove su slike odavale bezgraničnu strast slikanja, gotovo kompulzivnu potrebu da istovremeno označi svoj prostor slike, ali da ga utiša i zaniječe kada osjeća da je potrebno. Rijetko je koji mlađi slikar uspio savladati i ući u pikturalnu materiju do te mjere da je svaki potez kista, špahtla, dodani grumen boje, zasprejana površina ili izgužvani prebojani papir on sâm. Gotovo uvijek u tom prijelazu između slikara i onoga što slika postoji neka opna, distanca, odmjeravanje, čak kalkuliranje koliko i do koje mjere utisnuti emocija, duševnosti ili intelekta u sliku... Između Daldona i njegove slike nema distance, odmaka, stanke; ali nema ni divljenja ili povlađivanja samomu sebi. Postoji samo slikareva borba i užitak svladavanja materije, upisivanje svojih egzistencijalnih tragova i raspoloženja u sliku.

Naša zbilja: neznanje i površnost

Pa u čemu je onda problem? Kako u nas još nije prevladano formalno, površno i ishitreno trpanje u stilske ladice i pozivanje na veće svjetske slikarske autoritete, tako je i Viktor Daldon prema površinskom kriteriju stilsko-morfološke sličnosti bio povezan s F. Klineom, Cyom Twomblyem, A. Tapi#som, J. M. Basquiatom, apstraktnim ekspresionizmom, enformelom, siromašnim slikarstvom, čistom gestualnošću, umjetnošću grafita i dječjeg crteža. I ne bi u tome bilo ništa loše (sama sam uz njega već prije vezala ta imena i pravce!), da se te etikete ne rabe kao sredstvo minoriziranja i ukidanja nečije pozicije i uvjerljivosti u metjerskom smislu. Recimo: »Gle, mali skida Twomblya i Basquiata, bez veze; tak’ bi i ja mogao slikati!«. A da ne spominjem do bjesnila površne i ignorantske novinske komentare... Današnje mlađe generacije likovnih izvjestitelja, kritičara i teoretičara nitko ne uči kako vrednovati slikare koji slikaju iskreno, odnosno, koji slikaju samo onako kako znaju jer drukčije ne mogu — jer je slika njihova unutrašnjost projicirana motoričkom gestom ruke u slikarsku podlogu, i slikare koji rutinski i s lakoćom skidaju nečiji stil, motive, gestu i boju. Odgojeni smo da slikare i njihove slike prepoznajemo izvana, a ne iznutra, prema sličnosti ili odstupanju od nekoga stilskog pravca, a ne prema slikarskom kriteriju, i u tome vidim veliku opasnost za sve prave umjetnike: da ih indolentna kritika i tržište jednostavno ne prepoznaju. Ni u Daldonovu slučaju nije važno komu njegovo slikarstvo pripada na razini stila, nego kako je pikturalna materija metjerski tretirana i elaborirana; kako se slikar služi bojom i potezom! Današnja nemogućnost i nesposobnost neprepoznavanja pravih vrijednosti i talenata u kritičarskom miljeu posljedica je desetljetnoga likovnog obrazovanja zasnovana na povijesti i suhoj teoriji umjetnosti, bez aktivna sudjelovanja u crtačkim i slikarskim tehnikama, vlastitim pokušajima crtanja ili slikanja, i izbjegavanja druženja s umjetnicima po atelijerima. Tobože, što mi, kao Bogom dani znalci teorije, možemo naučiti od tih intelektualnih autista koji tamo nešto rade po atelijerima i ne znaju suvislo verbalno ili pismeno artikulirati svoj rad. Svi su kriteriji i vrijednosti već dulje vrijeme potpuno poremećeni, i rezultat je toga pojava da se loši slikari i lažni konceptualisti sustavno uzdižu u nebo, a pravi, rasni talenti uopće ne prepoznaju. Mogu se kladiti da dio naše suvremene kritike ne bi bio kadar valorizirati i velika svjetska imena modernog i suvremenog slikarstva kada bi se pred njih postavile nepotpisane slike, ako bi se kvalitativno vrednovanje obavljalo prema kriterijima kojima se slikari interno među sobom koriste. Ne navijam za bilo koju krajnost, ali posljednji je čas da kritičari i izvjestitelji počnu malo češće razgovarati o slikarstvu sa slikarima, a ne isključivo međusobno, poput izdvojene kaste.

Izložba u galeriji Matice hrvatske otkrila je u Viktoru Daldonu rasnog i punokrvnog slikara; a prema unutrašnjem analitičkom ključu zahvaćanja u materiju, suvisla, iskrena i dostojanstvena mladog nasljednika Ive Šebalja, Ljube Ivančića i Zlatka Kesera. S obzirom na Daldonovu urođenu skromnost i samozatajnost, gornja usporedba (koja obvezuje!) neće imati štete po njegovu osobnost i kreativnost.

Iva Körbler