Prvi hrvatski roman!

Prvi hrvatski roman!

Jakob Lovrenčić, Adolf iliti kakvi su ljudi, za tisak priredio, tekst transkribirao, rječnik sastavio i pogovor napisao Alojz Jembrih, Disput, Zagreb, 2002.

Pojava prvoga suvremenog izdanja knjižice Adolf iliti kakvi su ljudi kajkavskoga pisca Jakoba Lovrenčića (Zagreb, 1787-Varaždin, 1842), koju imamo zahvaliti transkriptorskom i priređivačkom trudu prof. dr. Alojza Jembriha i nakladničkoj dalekovidnosti Josipa Pandurića, nije samo važan događaj za istraživanje starijega korpusa kajkavske književnosti, nego i za cjelokupnu hrvatsku kulturu. I to iz više razloga.

Dovoljan razlog za takvu tvrdnju bila bi činjenica da je Lovrenčićev Adolf, izvorno izdan 1883. kod Pla(t)zera u Varaždinu, dosad bio dostupan jedino u prvotisku: Adolf iliti kakviszu lyudi. Knisicza za neveshca szerdcza, koju Jakob Lovrenchich, zkup je szlosil, y na szvetlo dal. Leto 1833. Vu vszoj zaufanosti domolyjubu Horvatovih alduvana. Vu Varasdinu, pritizk. z-Szlovami Josefa Plazer 1833. Kako to obično biva u nedostatku suvremenoga transkribiranog izdanja, Adolf je bio gotovo posve zaboravljen. Nije ga zaboravila samo publika, što je razumljivo, jer koji bi prosječan čitatelj tragao po prašnim knjigospremama ne bi li čitao neprohodnu etimologijsku grafiju, nego ga je zaboravila i struka, što je pak potpuno nerazumljivo, jer se struka ne smije ponašati poput — prosječna čitatelja. Zbog toga je, eto, i značenje Adolfa u književnopovijesnom pogledu ostalo neistraženo, a spominjanje ove knjižice bilo svedeno tek na pokoju bilješku.

Osam objavljenih knjiga

Fusnote su se pojavljivale uglavnom u rijetkim prikazima Lovrenčićeva opusa s početka i s kraja 20. stoljeća, koji su se mahom odnosili na (također kasno) revaloriziranje njegova najpoznatijega djela Petrica Kerempuh (reprint i transkripcija Kerempuha, koje je pripremio autor ovog prikaza, objavljeni su 1998. godine). Lovrenčićev Kerempuh, nastao na temelju Tilla Eulenspiegela, od neprocjenjive je važnosti za hrvatsku književnost, jer inaugurira lik bez kojega su nezamislive Balade Petrice Kerempuha Miroslava Krleže i cijeli niz djela od Matoša do Senkera i Mujičića. No, Lovrenčić, taj katolički laik i službenik Kaptola te, navodno, grofice Katarine Patačić, u Varaždinu je od 1822. do 1839. objavio (najmanje) osam (poznatih nam) knjiga, većinom također napisanih na temelju tada popularnih njemačkih predložaka. U kvalitativnom pogledu Adolf nimalo ne odskače od Lovrenčićeva prosjeka, koji, ruku na srce, ne obiluje visokim dometima. Za razliku od Kerempuha, Adolf, barem za sadašnje recipijentske prohtjeve, nije ni osobito čitljivo, ni dobro strukturirano prozno djelo, ne odlikuje ga zanimljivost radnje ni njezino vješto razvijanje. Gotovo je teško povjerovati da je Adolf objavljen samo godinu prije Kerempuha, koji mu u svim segmentima čini krajnju suprotnost. Ipak, Adolf u najmanju ruku zaslužuje pozornost struke, jer kajkavska, kao ni cjelokupna hrvatska književnost toga doba, ne obiluje primjerima epistolarnoga i odgojnoga romana, što Adolf svakako jest, i na to ukazuje i Alojz Jembrih koji mu je pronašao i — danas bismo rekli, intertekstualne predloške u djelima Karla von Eckhartshausena.

Spomenuli smo, s priličnom sigurnošću, riječ roman, stigavši time do ključnoga pojma Jembrihove i naše teme. Imamo dovoljno naznaka da prozu Adolf iliti kakvi su ljudi nazovemo romanom: opsega je više nego pristojnih, zapravo za tadašnje vrijeme čak senzacionalnih 166 stranica (u gustom transkribiranom tekstu 94), započinje s tipičnim didaktičkim uvodom, fabula je usredotočena na životni put jednoga lika (koji je bio mlad i neprevejan, potlamkam bi on na svet med ljudi bil stupil, str. 14), a razvedena struktura (nažalost zbrkana) odvažuje se kolažirati različite tehnike pripovijedanja (sveznajući pripovjedač, ispovjedna forma, dramski dijalog, pseudocitatnost, epistolarnost).

Teza o romanesknom karakteru Adolfa može se argumentirati i po mnogim književnoteorijskim kriterijima: primjerice po Lukacsu, jer pojedinac gubi doticaj s imanentnim vrijednostima zajednice, po Bahtinu, jer uočavamo uvlačenje autoritativna autorskog glasa u relativistički vidokrug svijesti likova, po Davisu, zbog tehnike pronađenih dokumenata, itd., a eventualni prijepori mogu se kontekstuirati u problematici povijesti romana, koja, ističe Vladimir Biti, nije zatvorena i izolirana (i prethodni navodi su iz Bitijeva Pojmovnika suvremene književne teorije, MH, Zagreb 1997, str. 346-351).

Potpore tezi o romanu

Alojz Jembrih u opširnom se pogovoru nije najizravnije izjasnio o tipološkom određenju Adolfa: to prepušta drugima, ali ipak drži da je riječ o modelu odgojnoga romana, čime je njegova potpora tezi da je riječ o romanu, što ju je, vjerojatno prva, u jednom intervjuu »Vijencu«, 1997. godine, iznijela Dunja Fališevac, više nego očita. Stoga njegov trud valja osobito pozdraviti, iako se iz pogovora ne može izričito iščitati svijest o svim implikacijama koje označavanje (pa već i naznačavanje) Adolfa romanom ima za hrvatsku književnu povijest. Naime, u dosadašnjoj kanonskoj literaturi kao prvi hrvatski roman uglavnom se ističe Požežki djak ili Ljubimo milu svoju narodnost i grlimo sladki svoj narodni jezik Miroslava Kraljevića objavljen 1863. godine. Točno trideset godina nakon Adolfa!

U svakom slučaju, nanovnim objelodanjivanjem Adolfa kajkavološki (i ne samo kajkavološki) nam se opus Alojza Jembriha iskazuje u dodatno impresivnim dimenzijama. Razmjerno mlad, Jembrih se može pohvaliti bibliografijom čiju bismo kvantitetu prije vezivali uz kakvu časnu starinu: osim što je objavio desetak knjiga i oko 270 znanstvenih radova, Jembrih je tekstološki obradio i za objavu priredio djela Antuna Vramca, Katarine Patačić, Petra Berkea, Jurja Dijanića, Gregura Kapucina, Grgura Mekinića, Jurja Damšića, Stipana Konzula, a sada i Lovrenčića. Iako ističe da njegov najnoviji posao ne znači kritičko izdanje, Adolf je popraćen standardno informativnim i kompetentnim aparatom koji čitatelju pruža uvid u životopisne podatke o autoru, njegovo situiranje u povijesni književnopovijesni kontekst, razradbu usporednica s domaćim i stranim prethodnicima, sličnicima i sljedbenicima, mnoštvo dosad neotkrivenih i prvi put citiranih dokumenata, a sliku uspješne cjeline upotpunjuje Jembrihova poznata briga o likovno-ilustrativnoj komponenti izdanja.

Čemu fonetizacija imena?

Upravo zato što smo se od Jembriha navikli na visoku razinu stručnosti i akribije — koja, u cjelini gledajući, prevladava i ovom prigodom — čude neki očiti propusti u obradi i pogovoru Adolfa. Kako i zašto, na primjer, na naslovnici transkripcije, tiskar Plazer postaje Placer (čemu fonetizacija imena?), a u pogovornom citiranju istoga teksta — Platzer (kako se inače i potpisivao, ali ne i na Adolfu). Nadalje, gdje je nestalo a kad je z-slovami pretočeno u S Slovmi? Čemu izmišljati Vu Varaždinu, kad na naslovnici Lovrenčićeva Mravinca čistom gajicom piše U Varašdinu? Kako se posveta Kanoniku Chasmenzkomu s naslovnice Woiszkecza izokrenula u čazmenskom kanoniku, kako je Kralyevzkomu postalo kraljevskom, a Knig’h se pretvorilo u knige? I tako dalje.

Osim toga, Jembrih je netočno prenio i, dakako, pritom posve krivo protumačio jednu moju fusnotu, te se potom prilično oštro, a neopravdano, na mene okomio: sporna fusnota, naime, uopće se ne nalazi u rečenici koju Jembrih citira, nego u drugoj, koju ne citira, pa se i ne može odnositi na citiranu rečenicu. Nadalje, moja se knjiga Petrica Kerempuh u europskom kontekstu u literaturi spominje kao pogovor pretisku i transkripciji istoga djela (str. 171), što nije, jer ne može biti pogovor pretisku i transkripciji same sebe, nego samo pretisku i transkripciji Lovrenčićeva Kerempuha, što također nije, jer je samostalna knjiga, a i da jest i da nije, pretisak i transkripcija Kerempuha trebali bi biti navedeni u literaturi, što nisu, iako se pretisak, ne i transkripcija, spominju u Jembrihovom tekstu, itd., itd...

Popunjena bezrazložna rupa

No, budući da je Jembrih od onih (rijetkih) ljudi koji razumno prihvaćaju i pohvale i kritike, nemam mu na tome namjere zamjerati, tim više jer je prvim suvremenim izdanjem Adolfa oživio jednu simpatičnu knjigu te, što je najvažnije, otvorio mogućnost popunjenja jedne bezrazložne rupe u našoj književnoj povijesti. Na taj je način, nota bene, svakako vraćen i dio digniteta kajkavske književnosti, koja se katkad sagledava kao manje vrijedan segment nacionalne, čemu je slučaj prvoga hrvatskog romana više nego bjelodan dokaz.

Zaključimo: prvi hrvatski roman! — ne s upitnikom, nego s uskličnikom!

Denis Peričić