Potopljeni svijet

Potopljeni svijet

Marko Luka Zubčić, Pučina sna, Celeber, Zagreb, 2003.

Na hrvatskoj je književnoj sceni u novom tisućljeću definitivno postalo jasno da su se neke stvari nepovratno promijenile. Jedna od onih koja se postupno nametala već dulje vremena svakako je i — imidž pisca. Ako odemo nešto dalje u prošlost, stotinjak godina, da ste kojim slučajem u to doba spomenuli zanimanje pisac, ljudi bi si uglavnom predočili postarijega, ozbiljnoga muškarca ili, u nešto boljem slučaju, melankolična, blijeda i siromašna vagabunda. Dvadeseto stoljeće malo je poradilo na toj slici pa su se na njoj, tako, već mnogo češće mogle naći i ženske face, razni veseljaci i šaljivci, dokoni bogatuni te veća količina mladih ljudi. Danas, pa i u Hrvatskoj, književnici više nisu isključivo filozofi, mudraci i intelektualci, sada se tu može naći zaista svega: sportskih tipova, inženjera tehničkih profila, poljoprivrednih stručnjaka i svih drugih vrsta autsajdera — od djece do staraca. O tome da je biti pisac danas postala gotovo opća pojava svjedoči i objavljivanje najnovije knjige sada već zamalo sedamnaestogodišnjega riječkog srednjoškolca — Pučina sna.

Neka druga mjesta kroz moj prozor

Iako je posve sigurno da je Marko Luka Zubčić jedan od najmlađih objavljenih hrvatskih pisaca, čak se i pokoja ozbiljnija domaća literarna faca ne bi mogla pohvaliti sa 250 stranica tiskanoga teksta, koliko broji Zubčićev prvenac. Stvar je još impresivnija kada saznate da su to tek prva dva dijela iz njegove serije od pet već dovršenih romana. No, da mladić ipak nije potpuni književni autsajder, svjedoči činjenica da je prije tri godine zaradio Gorana za mlade pjesnike. Dakle, naizgled ima sve kvalitete nužne za uspjeh — mlad, darovit, produktivan... No, ipak je tu bitan i sam književni tekst. Već smo spomenuli da Pučina sna obuhvaća dvije cjeline. Prva je Ulica kroz moj prozor, dok druga nosi naslov Neka druga mjesta. Iako se, navodno, tim cjelinama može pristupiti kao samostalnim pričama, više je nego očito da to baš i nije najbolji način iščitavanja Zubčićeva (budućeg?) opusa. Naime, cjeline dijele zajedničke likove, mjesta, događaje, a napose i ideje. Svi su likovi, tako, smješteni u američko/portugalsko okruženje, a uključuju i sama autora, povremeno anđeosko(?) biće Claire te još desetak karaktera koji mijenjaju zanimanje i konkretan položaj u društvu ovisno o tome u kojoj se priči pojavljuju.

Prva je cjelina nešto čvršća, raspoređena je na samo četiri naslova i čak bi se moglo reći da donosi zaokruženu priču. Riječ je o Claire, bivšoj narkomanki/prostitutki kojoj je, nakon očekivano iznenadne smrti, omogućeno da ponovno siđe na Zemlju i kao muza pomaže onima koji to zaslužuju. Trenutno je na zadatku u Lisabonu, gdje pokušava spojiti Martina i Sofiju. U međuvremenu saznajemo i kako Bog (ili Pisac), odnosno njegovi pomagači, zapisuje život svakog čovjeka u knjige tzv. Nebeske Knjižnice, a možemo pročitati i jedan isječak iz Claireine životne priče. Dakako, prvih stotinjak stranica ispunjava još i pozamašna količina promišljanja o smislu života, ograničenjima suvremenog svijeta i sličnim pitanjima koja misaono raspoloženim tinjedžerima ponekad padaju na pamet. Druga cjelina ima nešto složeniju kompoziciju i donosi deset priča od kojih svaka ima uglavnom jedan glavni lik — najčešće razne propalice, narkomane, prostitutke ili pak likove koji su na neki drugi način protratili život. Često je riječ o karakterima koji su već prije spomenuti, ponekad i upadaju jedni drugima u radnju i slično. Epilog na neki način zatim okuplja sve te likove u komičarskom klubu Orpheon i pokazuje ih, moglo bi se reći, u pravom svjetlu.

Ipak pozitiva

Dakle, očito je da je u Zubčića fabula u drugom planu, dok su motivi koji se stalno javljaju u prvom redu misaono-filozofske naravi. Tako se u knjizi, na primjer, može naći veliki broj »smisao života je u Ljepoti«, »zašto biti netko u svijetu u kojem biti netko ne znači baš ništa«, »cijeli ćeš život nešto gubiti« i sličnih konstatacija. Zanimljivo da je do samog kraja većina Zubčićevih priča i događaja prilično mračno obojena — svako malo netko umire, pšočini samoubojstvo ili sam ubija, drogira se, gubi iluzije... No, da njegov čitatelj, kada se već jednom uspije probiti kroz te kompleksne i depresivne stranice, ne bi bio potpuno uništen besperspektivnošću i besmislom, Zubčić mu na kraju zdravorazumski preporučuje: »Jednog ćeš se jutra probuditi... i sva ta sranja. Zajebi samoočajavanje. To ti i nije neka strašna fora, znaš. Vani je svijet potopljen. Zaplivaj, stari!«

Suma sumarum =< 18

Pa, da sumiramo. Ako ste stariji od trideset, ako ne znate što biste s Ljepotom (velikim slovom!), niste skloni mračnoj prozi i obilnim porcijama filozofiranja, nego više volite konkretne rečenice i događaje — Zubčićev potopljeni svijet definitivno neće biti vaš omiljeni književni okoliš. Onima mlađima (od osamnaest), kojima se i samima često omaknulo koje Čemu? i Zašto?, definitivno može biti žao što te svoje ideje nisu pokušali staviti na papir (možda bi Zubčić tako dobio i opaku konkurenciju), a u međuvremenu se mogu pokušati pronaći u rečenicama iz Pučine sna. No, i bez konkurencije jasno je da je Zubčić ispunio kvotu od deset posto talenta koju zahtijeva ona općepoznata formula umjetničkog uspjeha. Sada mu još samo preostaje malo više poraditi na radu za što definitivno ima dovoljno vremena.

Jelena Gluhak