Posveta žanru

Pjevajmo na kiši (Singin’ in the Rain)

Druženje s DVD-om Pjevajmo na kiši, izdanim u povodu pedesete obljetnice filma, jer, kao što bi Amerikanci rekli, gozba za oči i uši. Zapravo, riječ je dvostrukom DVD-u, gdje je, osim samog filma, objavljen niz pratećih dodataka koji zorno prikazuju vrijeme i uvjete u kojima je film nastao.

Pjevajmo na kiši zamišljen je kao film koji je trebao obnoviti stare pjesme tekstopisca, odnosno pisca pjesama Arthura Freeda (njegov službeni naslov bio je songwriter) i skladatelja Nacia Herba Browna. Ni naslovna pjesma Singin’ in the Rain nije originalno nastala za film: napisana je za danas jedva poznati filmski mjuzikl The Hollywood Revue of 1929, gdje ju je izveo Cliff Edwards pod pseudonimom Ukulele Ike (naravno, sama je sebe pratio na instrumentu ukulele). Također zapanjuje podatak da scenarij uopće nije predviđao pjesmu na filmskom mjestu gdje se naposljetku nalazi, niti je bilo izvorno mišljeno da će je pjevati Gene Kelly. Pjesma Singin’ in the Rain trebala je biti otpjevana u sceni u kojoj se Cosmo, Don i Kathy nastoje oraspoložiti nakon propasti premijere prvoga zvučnog filma njihova studija — na mjestu gdje se danas u filmu nalazi pjesma Good Morning.

Pjevajmo na kiši nije samo film kultne reputacije, nego ide u kategoriju vječnih filmskih ostvarenja. Nakon što ga gledamo bezbroj puta, i dalje zadržava svježinu, iskrenost i polet. Gene Kelly (koji je, uz Stanleyja Donena, i redatelj) istinski je zaljubljen u Debbie Reynolds i to pokazuje snažnim uvjerenjem (osobito dok pjeva i pleše Singin’ in the Rain — u filmskom kontekstu i u Kellyjevoj interpretaciji to i nije pjesma o kiši, nego pjesma o ljubavi). S druge strane, Debbie Reynolds (koja nas vodi dokumentaracem What a Glorious Feeling) nije, zapravo, trebala mnogo glumiti — ona je doista bila mlada djevojka na početku filmske karijere (Singin’ in the Rain snimila je sa samo sedamnaest godina!).

I Donald O’Connol u filmu je dobio svojih pet minuta. Ponovno, kada se film pogleda po ne znam koji put, O’Connol, osobito u glazbeno-plesnom broju Make ’em Laugh, sjaji ravnopravno poput svoga zvjezdanog partnera, nasmijavajući komičnim ispadima i izazivajući divljenje plesno-akrobatskim vještinama.

Pjesma Make ’em Laugh jedina je pjesma koja je skladana baš za film Pjevajmo na kiši (no njezina izvornost ostaje upitna kada se usporedi s pjesmom Be a Clown iz filma Gusar). Sve su ostale pjesme bile stare i po dvadesetak godina — potjecale su iz vremena kada je Arthur Freed bio tekstopisac, a ne producent velikog studija MGM. Stoga je iznimno zanimljivo podsjećanje na vrijeme kada su zvučni filmovi bili novost i kada problemi s mikrofonima, sinkronizacijom i žicama koje se pletu glumcima i producentima pod nogama nikomu iz filmske industrije nisu bili strani. U tom je dijelu Pjevajmo na kiši ne samo zabavan nego i poučan. Prema svjedočenju Genea Kellyja, tvorci su filma konzultirali i slušali sve koji su htjeli ispripovijedati poneku anegdotu iz vremena ranoga zvučnog filma, pa su te anegdote nastojali uklopiti u priču kako bi dobila na uvjerljivosti.

I dok se film u početku duhovito ruga glamuru zvijezda (ne samo nijemoga) filma, a zatim prenosi komično ispripovijedan težak životni put dvojice junaka prije ulaska u filmski studio (pa i način na koji Don Lockwood dobiva prvu glavnu ulogu apsolutna je slučajnost!), naposljetku će se filmska priča (scenaristi, izvrsni Adolph Green i Betty Comden, znali su dozirati i uravnotežiti humor i ljubavnu patetiku) usmjeriti prema ljubavi Kathy i Dona. A njihova će se ljubav ispreplesti s kreativnom zadaćom stvaranja mjuzikla. Tako je ponovno vječna (a u mjuziklima naročito popularna) ideja predstave u predstavi gotovo neopazice, na mala vrata, ušla u film Pjevajmo na kiši. No zatim ih je širom otvorila neskriveno odajući počast prvom all talking-all singing-all dancing motion picture studija MGM, Broadway Melody.

Ovaj je umetak s jedne strane odraz iznimne vjernosti producenta i tekstopisca Arthura Freeda matičnoj kući (dokumentarni film Musicals, Great Musicals, koji je cijeli posvećen Freedovoj filmskoj karijeri, govori o tome). S druge je strane odraz Kellyjeva redateljskog perfekcionizma i bujne imaginacije koja u priču u priči uvodi još jednu zvijezdu — Cyd Charisse. A da bi stvar bila zamršenija, junak iz priče u priči postaje junakom vlastitog sna/mašte, što filmsku fikciju trostruko udaljava od prepoznatljive zbilje. No, impresivan ples s iznimno dugim bijelim velom bio je itekako stvaran plesačima, Charisse i Kellyju, kao i ostalim filmašima, jer su kretnje vela također bile koreografirane prema glazbi. (!) Pedantnost koja se danas većinom čini nezamislivom, ali je pedesetih godina bila jedina opcija filmskog stvaralaštva, omogućila je da film s relativno jednostavnim fabularnim okvirom (kakav je većina mjuzikla imala), gotovo heretičkom idejom osuvremenjavanja dvadesetak godina starih i pretežno naivnih pjesama (sve ih je trebalo izvesti na nov, suvremeniji način) te očito umetnutom pričom u priči (u priči) dosegne kultni status.

Stoga je za proslavu pedesete obljetnice filma koji nikada nije dobio Oscara vjerojatno moglo biti dovoljno izdati ga na jednom DVD-u, jer film u svom majstorstvu pripovijedanja priče, tretiranja glazbe u filmu, stapanja glazbe s plesom, kostimima i pozadinom (naročito šarolikom u Broadway Melody umetku) samog sebe predstavlja kao remek-djelo predanih tvoraca. Izdavanje filma na dvostrukom DVD-u jest dodatno odavanje priznanja svima njima. A brojni dodaci na drugom disku (osim dva dokumentarna filma pojavljuju se i glazbeni brojevi u filmovima za koje su prvobitno napisani, audiosnimke glazbenih brojeva iz Singin’ in the Rain sa snimateljskih sesija, izbačeni broj You Are My Lucky Star s Debbie Reynolds i galerija fotografija), dragocjeni su svakom filmašu, filmskom teoretičaru i ljubitelju mjuzikla te definitivno produljuju užitak gledanja i slušanja jednog od najpopularnijih filmskih mjuzikla svih vremena.

Irena Paulus