Postupno rađanje identiteta

Postupno rađanje identiteta

U siječnju je otvorena intrigantna izložba Točka na kraju rečenice akademskog slikara Zorana Pavelića. Polazišnu ideju točke, i to ne bilo koje, nego one kojom se artikulira misao i naznačuje kraj, s mogućim implikacijama u otvorenom rasponu bivanja i djelovanja, umjetnik je razradio u site specific instalaciju. Dalje prezentiranje suvremenoga likovnog stvaralaštva nastavilo se izložbom Kate Mijatović. S obzirom na karakter predstavljenih radova, izložba je otvorila prostor nepreglednoga prostranstva nekog drugog i drukčijeg svijeta od onoga vidljivog

U Križevcima, gradu bogate prošlosti i izrazitih tradicionalnih vrijednosti, u novije se vrijeme naziru pomaci u smislu suvremenijih promišljanja urbanih kulturnih sadržaja, posebice u likovnoj djelatnosti. Naime, grad je, zahvaljujući entuzijazmu prof. Renate Husinec, predsjednice Križevačkog ogranka Matice hrvatske, i Saše Živkovića, akademskog slikara, godine 2001. dobio galeriju koja djeluje u prostorijama Matice. Kao uvertira sadašnjem radnom profilu predstavljen je najprije Ciklus mladih autora (T. Hatadi, Z. Balog, T. Topolovec, T. Buntak, K. Kovačić, V. Potočić, I. Malčić, C. Bačura-Potočić i B. Šincek). Uslijedile su koncepcijski isprofilirane izložbe S. Tuk (Fluktuacija prostora memorije) i S. Gračana (Poslije svega). Nova je godina označila prijelaz u sljedeći ciklus, od voditelja galerije Saše Živkovića prozvan Bez_veze 03, naslov koji u sebi implicira kritiku slabašne kulturološke komunikacije Križevaca i svega šezdeset osam kilometara udaljena Zagreba, te kritiku inertna odnosa građana prema izložbenoj ponudi, posebno prema suvremenijem izričaju.

Novi pomaci medija

U siječnju je otvorena intrigantna izložba Točka na kraju rečenice akademskog slikara Zorana Pavelića. Polazišnu ideju točke, i to ne bilo koje, nego one kojom se artikulira misao i naznačuje kraj, s mogućim implikacijama u otvorenom rasponu bivanja i djelovanja, umjetnik je razradio u site specific instalaciju, iskoristivši zatečeni galerijski inventar. Simboličnim činom prekrivanja biblioteke plahtom s ispisanim tekstom Točka na kraju rečenice autor je neutralizirao značenje knjižnice, literature i svakog im sadržanog rečeničnog sklopa, eksplicirao postojanje točke same, njezin vlastiti identitet i autentičnost njezine differentia specific. Akt oživljavanja točke potvrđen je nadalje činom njezine materijalizacije u obliku pravilnih crnih krugova (stiropor promjera dvadesetak centimetara) raspoređenih po stolcima uokolo prostorije, i po jednog na stropu, stolu i dasci. Na stolac u sredini prostorije polegnuta je žuta daska. Jedino crna točka smještena na kraju daske sugerira da je zapravo riječ o praznini nastaloj nestankom rečenice. Ukidanjem pretpostavljenog teksta — Štrajkom rečenice — i prenošenjem iz apstraktnog, neopipljivog, u prostor realnog, točka, u svakodnevici rutinski korišten znak, prerasta u nosioca konteksta, u svojevrsnu super-točku kao glasnika kraja, završetka, neizbježne smrti... Sve asocijativne pretpostavke vezane uz društveni, politički i ini diskurs otvorene su. U igri je čak i ona vezana uz smisao galerijske djelatnosti: instalacijom Točka na kraju rečenice, točka je stavljena i na donedavnu likovnu praksu.

Slojevita petika videa i on-linea

Dalje prezentiranje suvremenoga likovnog stvaralaštva nastavilo se izložbom Kate Mijatović. S obzirom na karakter predstavljenih radova, izložba je otvorila prostor nepreglednoga prostranstva nekog drugog i drukčijeg svijeta od onoga vidljivog. On-line rad Mreža snova, sastavljen od autoričinih snova iz 1991, odsanjanih u specifičnim ratnim okolnostima, doveo je do zanimljive infiltracije nesvjesnog u svjesno i obratno: tu se, naime, razgrađuje logička struktura mišljenja u iracionalnom, slojevitom i zbrkanom jeziku sna, koji iz noći u noć ispisuje individualnu privatnu povijest s naznakama fantastike, romantike i pustolovine, ali i tjeskobe, entropije, apsurda i bezizlazja. To je prostor bez granica, bez fiksne pozicije, po svojstvima kompatibilan svijetu interneta, u kojem pronalazi adekvatan medij za prikaz svoje fragmentarne, labirintne strukture.

U videoradu Forzithia Kata Mijatović je skokom u taj prekrasani rascvjetali grm i stapanjem s njim suptilno ilustrirala čežnju za idealnim prostorom ljepote i dobrote, koji svi mi, priznali to ili ne, u svojim utopijskim snovima prizivamo. Kako vidimo, autoricu zanima istraživanje jedne druge zbilje, osim, dakako, puke tvrde svakodnevice, jer u interaktivnom odnosu s Drugim teži naći zametke vlastitog identiteta i dublje se uvući pod koru te čudne opore nepojmljive realnosti.

Ana Tuk