Pogled iz vlaka

Pogled iz vlaka

Kod nas se mnogo više znade o Portugalu ili o Irskoj nego o Hrvatskoj. Razmišljajući iz vlaka Budimpešta — Zagreb, to je nevjerojatno. Čovjek se na kraju pita i to koliko nam koristi što nam se slika koju imamo jedni o drugima zapravo stvara u dalekom svijetu

Pred susjednim se vratima zaustavila jedna muzeologinja pokazujući prema pragu odjeljka. Staklena, odnosno plastična tvar praga plavičasto se caklila. Bio je to sjaj Drave, rijeke preko koje je kralj Koloman morao prijeći na putu prema dalmatinskom gradiću gdje su ga, prije devet stotina godina, okrunili za hrvatskoga kralja. Na jubilarnoj izložbi u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu na pamet mi pada moja Drava. Tamo, negdje između Gyékényesa i Koprivnice. I nije nimalo plave boje. Kao što čovjek u Beču ili Budimpešti uzaludno traga za »lijepim plavim Dunavom«. Možda na karti, sigurno u mašti, postoji rijeka te boje. Gledana iz vlaka Drava se čini tamnosiva, maslinastozelena. Teško je dočarati te nijanse. Vedro se poigravajući ispod nas Drava nam pokazuje svu svoju nabujalu snagu dok se samouvjereno probija među drvećem, no katkad samo lješkari u svome koritu prepuštajući se hridima da nad vodom vladaju.

Putujući iz Budimpešte ili vraćajući se iz Zagreba nikad nisam zanemario svoju Dravu. To je mjesto prijelaza. Mađarsko-hrvatska granica. Prije dvadeset sam godina tu granicu prvi put prešao ovuda, no dobro, tada sam putovao preko Mure, no u svakom slučaju taj mi je prijelaz itekako ostao u sjećanju. Jer kako su me samo pustili prijeko! To već zahtijeva objašnjenje. U Kádárovoj Mađarskoj nije bilo velike slobode kretanja, jednom mi, još kao studentu, nisu odobrili vizu za Jugoslaviju (do dana današnjega ne znam tome razloga). Granica, dakle. Čovjek se nekako presvlači u duši. Nakon Kaposvára počinje opadati moć mađarskog tiska, sumaglica se uvlači među rečenice. Nedostatak stila, varljive novinske manipulacije, pričanje u prazno, sve to više ne pada tako teško. Odnosi ih vlak. Tamo, preko, zaboravljam mađarsku krčmu. U hrvatskoj sam krčmi stranac.

Možda jednom pokušam izračunati koliko sam kilometara prešao tijekom godinâ putovanja Budimpešta — Zagreb. Poznajem taj kraj, stanice s obje strane. I drugačije stojim sa svim tim no što je stajao Krležin Ivan Križovec. Prolazim dvoma različitim svjetovima, hrvatskim i mađarskim, i žalim što su se toliko otuđili jedan od drugoga. Moj je najsnažniji doživljaj uvijek novo otkrivanje njihovih sličnosti i zajedničkih crta. Na prvi se pogled čini kako je, uglavnom zbog jezičnih barijera, naš višestoljetni zajednički život uzaludan kad se danas jedva razumijemo. No zato u mentalitetu, običajima i kulinarstvu primjerima naše bliskosti kao da nema kraja. Pa i u jeziku se dadu naslutiti sličnosti u razmišljanju. Moram priznati da se puno ugodnije osjećam, gotovo »kao kod kuće«, kad čujem da uz »dobar dan« Hrvat dodaje glagol »želim« (Jó napot kivánok), jer niti francuskom Bonjour, niti njemačkom Guten Tag ne pripada ovaj ljubazni dodatak, ovaj »želim«. Možda se ovim komentarom nisam proslavio kao lingvist, no nitko me ne može razuvjeriti da je paprikaš, teleći ili riblji, iskonski mađarski specijalitet. U Osijeku sam se mogao uvjeriti kako Drava ni u kom slučaju ne predstavlja granicu ribljeg paprikaša. U Mohaču i Baji riblji paprikaš pripremaju na isti način, uz osnovno pravilo da se konzumira s tijestom.

Podijeljeni mađarski i hrvatski svijet zorno ilustrira i samo putovanje. Posljednji mađarski putnici redovito silaze u mjestu Csurgó te se preko »ničije zemlje« nerijetko sve do Koprivnice vozim sjedeći u vagonu posve sam. U Koprivnici se ponedjeljkom ukrcavaju studenti koji putuju u glavni grad i kola se polako pune hrvatskom riječju. Često moji suputnici i ne slute da mi upravo drže sat hrvatskog jezika. Jednom sam, prije dosta vremena, putovao s dva gospodina međusobno značajne dobne razlike. Sjedili su mi preko puta i do Zagreba nisu ni na trenutak zatvorili usta. Pažljivo sam slušao svaku riječ, svaki gramatički nastavak. Nisu govorili prebrzo, stariji je gospodin objašnjavao vrlo precizno. Bolje jezične poduke ne bih bio našao ni za koji novac.

Kad na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na ploču napišem naslov Köloseyeve Himne ili Petöfijev »Nemzeti dal« (Nacionalna pjesma) nikad ne propustim naglasiti kako te pjesme nisu samo od književne vrijednosti, već ih možemo cijeniti i kao simbole mađarskog naroda. Ne vjerujem da tada ijednom studentu pada na pamet koliko se njegovih predaka prije stotinu godina u Zagrebu borilo protiv mađarskih nacionalnih simbola. Kad spališe crveno-bijelo-zelenu zastavu! Skoro je stotinu godina otkako je na katedri mađarske književnosti u Zagrebu mojim prethodnikom bio postao profesor Kázmér Grreksa, protiv kojega je digao glas, ni više ni manje, Antun Gustav Matoš (danas stoga njegov članak »Mađarska kultura« ne bih preporučio kao reklamni materijal).

Danas smo, međutim, kako je prošle godine pisao Večernji list, mi Mađari najbolji susjedi Hrvatima. Na Odsjeku se ne možemo požaliti na skroman interes, jer nam studenti pristižu iz svih krajeva Hrvatske. U kafiću ili u dućanu uvijek me vrlo ljubazno dočekaju saznaju li da dolazim iz Mađarske. No ponekad se ipak čini da je Mađarska na drugom kraju svijeta. Jednom se prilikom predstavnik neke hrvatske tvrtke telefonski obratio katedri u nedoumici da li da na pošiljku upućenu mađarskom partneru na hrvatski način napiše Budimpešta. Svojski sam se potrudio objasniti mu kako tako nešto nikoga ne vrijeđa te je slobodan napisati kako želi. Ponosan sam da moj grad ima i svoje hrvatsko ime. Dobre su namjere prisutne i na jednoj i na drugoj strani, no znanje je oskudno. Kod nas se mnogo više znade o Portugalu ili o Irskoj nego o Hrvatskoj. Razmišljajući iz vlaka Budimpešta — Zagreb, to je nevjerojatno. Čovjek se na kraju pita i to koliko nam koristi što nam se slika koju imamo jedni o drugima zapravo stvara u dalekom svijetu.

Csaba Gy. Kiss

(Zagreb — Budim)

Csaba Gy. Kiss

Csaba Gy. Kiss profesor je budimpeštanskog sveučilišta, teoretičar književnosti, poznati polonist i danas sigurno jedan od najboljih mađarskih poznavatelja ne samo hrvatske književnosti, nego kulturne povijesti, povijesti uopće; naročito pak svih onih gotovo tisućgodišnjih veza što su određivale odnose Hrvatske i Mađarske, a danas su svedene gotovo na razinu susjedskog nepoznavanja. Bio je jedan od osnivača Mađarskog demokratskog foruma, a zatim direktor Instituta za Srednju Europu. Napustivši politiku, sačuvao je svoju snažnu prisutnost na polju znanosti i kulture. Velik dio svog radnog angažmana posvetio je upravo novom mađarsko-hrvatskom prepoznavanju. Prijevodima, televizijskim filmovima, sudjelovanjem na hrvatskim kulturnim događajima (npr. međunarodni kongres PEN-a u Dubrovniku 1993), svakovrsnim promicanjem hrvatske književnosti u Mađarskoj, Csaba Gy. Kiss stekao je neprocjenjive zasluge hrvatskog intelektualnog prijatelja sa sjeverne strane Drave. Posljednje dvije godine Csaba Gy. Kiss profesor je na novoosnovanoj katedri hungaristike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, tako da Dravu u oba smjera prelazi veoma često. Mali rezultat tih prelazaka jest i ova bilješka iz vagona.

U srijedu, 12. ovog mjeseca profesor Kiss održao je u Zlatnoj dvorani Instituta za hrvatsku povijest predavanje posvećeno usporedbama srednjoeuropskih nacionalnih himni. U povodu toga predavanja objavljujemo i ovaj njegov putni, usputni zapis.

Željka Čorak