Orijentalni hip-hop vestern

Orijentalni hip-hop vestern

Sve je u njegovoj kretnji čista poezija i uzvišena glazba, puna višeg, dražesnoga smisla

Posljednji film kultnog američkog filmaša Jima Jarmuscha (koji k nama dolazi s nekoliko godina zakašnjenja) po mnogočemu tipično jarmuschovski — u prvom redu po od nekih omalovažavanoj pretencioznosti, koja gotovo da je redateljev sinonim (no uvijek s pozitivnim predznakom), miješa drevnu kulturu Japana sa suvremenim zapadom. Jarmusch naime transplantira stare istočnjačke (samurajske) kodekse časti u modernu Ameriku, preciznije u urbanu crnačku kulturu odnosno romantizirano preživjelo pleme — milje mafije i njezinu staru školu ponašanja.

Pritom na svim nivoima suočava dva hermetična društva i njihove pravilnike, te ih presijeca u jednom pojedincu — kroz njegovu odanost poglavaru; slijeđenje viteškoga samurajskog puta (bushida); hrabrost koja proizlazi iz zenovski istrenirana unutarnja mira i preziranja smrti odnosno samozatajnosti i osame; gotovo monaški asketizam, blagost, ljubaznost i ultimativnu pravednost i štovanje cilja.

Jarmusch tako na sebi svojstven način — maestralno, spaja istočnjačku filozofiju i hip-hop — ambijentalnu RZA-inu glazbu (glazbenik poznat i kao Prince Rakeem, koji surađuje i na novom Tarantinovom Kill Bill filmu); te reference raznih filmskih žanrova (gangsterskog, honkonških borilačkih te dragih mu klasičnih vesterna) sa srednjovjekovnim viteškim svjetonazorom; tvoreći društvenu satiru (s osvrtom kako nasilje sve više zadire u sve segmente života), baš kao i jednostavnu, prije svega poetsku priču.

William Blake i Duh-Pas

Iako film ima poneku logičku omašku u narativnom dijelu, užitak koji pruža prepoznatljiv Jarmuschov rukopis u akumulaciji detalja, likova, jedinstvenih trenutaka topline; meditativnost tijeka radnje (nasuprot velikim obračunima i eksplicitnoj akciji radije postavljajući promišljanja o smrti i duhu u čovjeku, a što mu daje dosta dodirnih točaka i posvemašnju bliskost s Mrtvim čovjekom) — redateljeve vlastite, izrazito autorske derivacije žanra i stila, neusporedivo su veće od bilo kakvih rupa.

Također, kao što je Mrtav čovjek ono što jest i zbog lika i osobnosti Johnnyja Deppa kao Williama Blakea, tako je za uspjeh realizacije i ovoga projekta podjednako važan Forest Whitaker kao Ghost-Dog. Glumac je to toliko tople prisutnosti da njegov pomalo egzistencijalistički junak (kojeg determiniraju njegova djela) — svojevrsni tajanstveni stranac — ratnik s dušom; dubinu i potpuni smisao dobiva tek po njegovom istovremeno tromom i ljupkom utjelovljenju, gracioznim kretnjama — toliko dirljivo ranjivim da se ne može ni zamisliti da bi ijedan samuraj bio prirodniji od ovoga urbanog crnca u hip-hop odjeći — Psa-Duha.

Sve je u njegovoj kretnji čista poezija i uzvišena glazba, puna višeg, dražesnoga smisla; nalik drevnoj moreški ili kakvim drugim sličnim ratničkim i(li) plesovima plodnosti. Te iako lik stoičkoga ubojice meka srca (ljubitelja ptica — golubova, u ovom slučaju) poznajemo iz mnogih filmskih ostvarenja prošlosti (od Melvilleova Samuraja koji ima zebu do Bessonova Leonea — obožavatelja biljke-lončanice), ovaj (po svemu sudeći) znalac nemušta jezika životinja lik je kroz koji Put samuraja pulsira i dolazi na život, te iako ne ulazi u red Jarmuschovih best of djela kriptogramske dubine, svakako dražesna lakoća koju emanira nosi određenu, nezanemarivu vrijednost.

Katarina Marić