Oproštaj velikoga Trevora

Oproštaj velikoga Trevora

London Shakespeareov Uzaludni ljubavni trud s posebnom je pozornošću očekivan na sceni Olivier britanskoga Kraljevskog nacionalnog kazališta. Naime, od svoga ravnateljskog mandata u Nationalu, kojega će mnogi smatrati jednim od najuspješnijih u povijesti ovog kazališta, Trevor Nunn oprostio se Shakespeareovom začudnom komedijom s melankoličnom notom. Poprište događaja je Prvi svjetski rat, Berowne (igra ga sjajni Joseph Fiennes) umire na fronti, u šumi, i kontemplira o svom životu. Nunn je komad pročitao kao da je riječ o praizvedbi, o novoj drami koju nitko ne poznaje, odlučivši se za brojne hrabre dramaturške intervencije i promjene u smislu i tonu komada. Uzaludan ljubavni trud postala je predstava — umjetnička oporuka uspješnoga umjetničkog ravnatelja, »duboko inteligentna predstava, puna emocije i ironije, koju inteligentni ljudi osjećaju u emocijama koje ih preplavljuju«, zapisao je kritičar. Predstava završava umjetničkim oproštajem: pozdravom mladosti, nadi i belle epoque, koja možda i nije bila baš tako belle kako nam se danas čini. Komad na kraju neočekivano dobiva prustovsko iskustvo s poznatom tvrdnjom kako su pravi rajski vrtovi oni koji su izgubljeni. Svoj rajski vrt ovom je produkcijom napustio Trevor Nunn, čovjek koji je obilježio iznimno važno i kreativno razdoblje Nationala.

Hollywood kao kazališno poprište

Los Angeles Ne stanuje u Hollywoodu jedino filmska industrija, dobri proizvodi na toj adresi pojavljuju se i u kazalištu. Adaptacija romana Orlando Virginije Woolf iz 1928. u kazalištu Actor’s Gang na holivudskom Santa Monica Boulevardu, sudeći prema kritikama, pun je scenski pogodak. Roman koji je 1993. na film prenijela Sally Potter, a kojemu se svojevremeno na sceni divio Robert Wilson, ovaj put adaptirala je Sarah Ruhl, a režirao Joyce Piven. Priča o androginom junaku (kojega je Woolfova stvorila po uzoru na aristokratkinju Vitu Sackvill-West), koji šeta kroz vrijeme i spolove, ne stareći i ne mijenjajući se (osim spolno!), koherentno je scenski ispričana i u duhu Petera Brooka, ma što to značilo, na scenu dovodi iznimnu garnituru mladih glumaca u odličnoj predstavi.

Znanstvena kriza srednjih godina

New York Tek će bolji poznavatelji kazališne scene znati da je Cynthia Nixon (Miranda iz poznate TV-serije Seks i grad) poznata kazališna glumica i prava veteranka Broadwaya. Nakon dulje kazališne stanke Nixonova se vratila na njujoršku scenu u kazalište Ensemble Studio Theater, gdje igra u novom komadu Jacquelin Reingold String Fever, koji se može uvrstiti u serijal kazališnih komada u posljednjih nekoliko godina što kompiliraju znanstvena dostignuća, najčešće s polja fizike i matematike, u svakodnevni život i njegovu emotivnu složenost. Ovaj put riječ je o temi dobro poznatoj iz kazališta, filma i televizije u posljednja dva desetljeća, ženi na pragu krize srednjih godina koja ostaje sama nakon niza emotivnih lomova i koja osluškuje svoj biološki sat. Kritika i publika pune su hvale za predstavu u režiji Mary B. Robinson, posebno za glumačka umijeća u njoj. U predstavi nastupa još jedna zvijezda iz serije Seks i grad, Evan Handler) i drugi glumci koji dobro kotiraju na američkim pozornicama. Pravo je oduševljenje izazvala sama Cynthia Nixon, čijem su kazališnom glumačkom umijeću povodom predstave String Fever ispjevani pravi hvalospjevi.

Periklo na ruševinama rata

Tokio Shakespeareov Periklo u režiji Jukija Ninagawe ide ravno u kazališnu povijest — jednoglasna je kazališna kritika, kojoj je nedostajalo riječi kako bi iskazala fascinaciju scenskom vizijom Shakespeareove kasne romanse. Produkcija je nastala u Tokiju, s japanskom glumačkom podjelom, ali i u tome prste ima Trevor Nunn, umjetnički ravnatelj londonskoga National Theatrea, koji je zapravo naručio produkciju. Scenska vizija koja je zadivila japansku kritiku i publiku gostuje od kraja mjeseca u londonskoj nacionalnoj kući da bi se ponovno vratila u Japan, odakle će, sudeći prema reakcijama, otputovati na niz svjetskih uglednih festivala. Ninagawa je u svjetskim okvirima zapažen 1987. s režijom Macbetha, a u međuvremenu je režirao ukupno dvanaest Shakespeareovih drama s ambicijom da na scenu postavi svih 37. Ninagawa se u predstavi koristi i elementima tradicionalnoga japanskog teatra i glazbe, a ovo jedinstveno vizualno i emotivno iskustvo postavljeno je na pozornicu ratnih ruševina, tako da se skladno uklapa u suvremenu sliku svijeta i bolno je promišlja. U svakom slučaju, ako za Ninagawu dosad niste čuli, zapamtite ovu produkciju: u sljedećih nekoliko godina mnogo ćete slušati o njoj.

Jasen Boko