Odlična organizacija i ujednačen program

Odlična organizacija i ujednačen program

Ovogodišnja predstavljena produkcija poprilično je ujednačena, doduše bez nekih većih kvalitativnih odskakanja, no vrlo solidna (posebice na području dokumentarnog i animiranoga filma, donekle i igranog, nešto slabije na polju eksperimentalnog — u kojem je ipak predstavljeno jedno izvrsno ostvarenje, In Whitest Solitude Rade Šešić, te glazbenog spota i namjenskog filma — čisto zbog mršave ponude)

Preseljenje ovogodišnjih, dvanaestih po redu Dana hrvatskog filma — festivala srednjometražnog i kratkometražnog filma u prostore Studentskog centra pokazalo se i više nego pogođenim, u prvom redu zbog primjerenosti lokacije za održavanje takve manifestacije. Naime, na raspolaganju su bile čak tri dvorane (MM centar, Teatar &TD, te Kino SC, odnosno njegovo predvorje), što je pak omogućilo bogat prateći program i pretprogram; odnosno izvrsnu organizaciju Dana. Pritom je za svaku pohvalu uvođenje novinarskih projekcija u jutarnjim satima, kada su prikazivane sve projekcije najavljene za službeni dio programa istoga dana, koji se pak održavao u popodnevnim i večernjim satima u &TD-u; kao i uvođenje videobara, u kojem je bilo moguće pogledati sve propuštene filmove. Zbivanja su, uz to, bilo vrlo pregledna i prostorno definirana, popraćena objašnjenjima — katalozima, biltenima, mogućnošću gotovo cjelodnevnih informacija koje je davalo dostupno osoblje.

Sam popratni program nudio je mnogošto. Uključivao je tradicionalni Salon odbijenih, izbor iz recentne produkcije dokumentarnoga filma Slovenske televizije, nagrađene filmove s dosadašnjih revija jednominutnog filma u Požegi, izbor filmova s krakovskoga festivala kratkog filma ili izbor ljubavnoga filma osamdesetih u Hrvatskoj, kao i izložbu stare kinematografske opreme. Pretprogram pak (28. veljače–10. ožujka) uključivao je hommage Vladimiru Vukoviću, ciklus filmova posvećen Zagrebu, izbore poput klasika videoarta, klasika eksperimentalnog filma, odnosno novih tendencija u njemačkom dokumentarnom filmu...

Što se službenoga dijela programa tiče, od ukupno 213 službeno prijavljenih naslova, odabrano ih je 115, i to u konkurenciji igranoga, dokumentarnog, eksperimentalnog, animiranog te namjenskog filma i glazbenog spota, i to od strane selektora Slavena Zečevića (igrani film), Zorana Tadića (dokumentarni film), Vladislava Kneževića (eksperimentalni film), Stiva Šinika (animirani film) te Dražena Ilinčića (namjenski film i glazbeni spotovi).

U bijeloj samoći

Relativno slabo posvećivanje pozornosti toj nacionalnoj manifestaciji (i od strane javnosti i od strane informativnih televizijskih i radijskih emisija; ne sjećam se da su u udarnim emisijama poput Kronike dana ili Meridijana 16 spomenuli njihovo otvaranje) te nedovoljna posjećenost rezultat su glasa o nižoj vrijednosti domaćega filma, ukorijenjenu u puku, što je posvemašnja besmislica. Jer, u cjelini gledano, ovogodišnja predstavljena produkcija poprilično je ujednačena, doduše bez nekih većih kvalitativnih odskakanja, no vrlo solidna (posebice na području dokumentarnog i animiranoga filma, donekle i igranog, nešto slabije na polju eksperimentalnog — u kojem je ipak predstavljeno jedno izvrsno ostvarenje, In Whitest Solitude Rade Šešić, te glazbenog spota i namjenskog filma — čisto zbog mršave ponude).

Pet srednjometražnih i dvanaest kratkometražnih filmova statistika su kategorije dokumentarca. Pritom su svi srednjometražni barem čvrsti, solidni radovi. Dojmljiv i uredan Patchwork — presjek reakcija srpske obitelji na život njihove djece u Hrvatskoj mlade Tanje Miličić— pokupio je neke od najvrednijih nagrada — redateljica nagradu za najboljeg debitanta, a film Oktavijan za najbolji srednjometražni dokumentarac, a podijelio je i nagradu za najbolju režiju u dokumentarcu. Ostali su Borovi i jele — svjedočanstva pet (klasno i ideološki različitih) žena o životu u socijalizmu, ugledne multimedijalne umjetnice Sanje Iveković; Dead Man Walking — kompilacijski autobiografski esej uvijek nadahnuta Tomislava Gotovca; sveobuhvatan presjek rada Grupe šestorice autora Gordane Brzović; te Čuvar zvuka — jednostavan film o restauratoru starih radija i gramofona Krunoslava Tomaševića.

Kroz pjesme, uz bunare

Među dokumentarcima kratkoga metra istaknuo se Bunarman Branka Ištvančića; dobitnik Oktavijana za najbolji kratkometražni dokumentarni film te najbolju režiju u dokumentarcu (zajedno s Tanjom Miličić), koji u žarište postavlja naporan i izumirući zanat izrade bunara u svim njegovim fazama — od kopanja do oblaganja ciglama. Usredotočen na pjedinca, bez zamorna i suvišno prenatrpana scenarija, jest i smireni, crno-bijeli Čuvar tegljača o čuvaru brodova na Dunavu kod Osijeka Silvija Miroščenka. Jer upravo je izvještačen scenarij, umjetna redateljska intervencija katkad narušavala inače potencijalno iznadprosječne uratke — u prvom se redu to odnosi na drugi predstavljen Ištvančićev film — Tetu Lizu, a djelomično i na odnositelja ovogodišnjeg Grand Prixa — Anine pjesme darovite i mnogo nagrađivane Vlatke Vorkapić; gdje ukupni lepršavi i topao dojam pomalo narušavaju djelomično preizrežirane, namještene i neprirodne scene, što u nekim slučajevima za cjelokupnu dobrobit filma i ne mora nužno biti loše, kao što se i vidi iz priloženoga.

Kvalitetom su se istaknuli i Posljednji zaljev Panonskoga mora Ljiljane Šišmanović— emotivan i duhovit žal za mladošću (koji je nažalost ostao bez ijedne nagrade); potom za montažu (Mladen Juranić) i glazbu (Luka Kunčević) nagrađeni Ne prilazi — film o razminiravanju Mladena Dizdara; kao i Odrastanje generacije V Nebojše Sljepčevića, Hrvoja Mabića, Nikole Ivande i Ljube J. Lasića o mladim Vukovarcima u Zagrebu, čija je producentska kuća Fade In dobitnica nagrade za najboljeg ovogodišnjeg producenta (predstavljena i filmovima Gay Pride — Zagreb 2002 i Sutra navečer).

Osim 37 dokumentaraca, te 10 animiranih filmova, ostatak je zauzeo igrani (12 kratkometražnih i 1 srednjometražni), eksperimentalni (13) te namjenski (26) film, odnosno glazbeni spotovi (16).

Osmijeh mjeseca

Zadovoljavajuća produkcija igranih filmova odnosila se ponajprije na odlične i pobjedom ovjenčane (za kratkometražni igrani film) Mušule u vinu Danila Šerbedžije, autorov magistarski rad, sniman u real-timeu, a vrh produkcije predstavljale su i onirično-nadrealna Luna (nagrada za najbolju kameru Hrvoju Franjiću, te nagrada Kodak za najbolji snimateljski rad na filmskoj vrpci) mlade redateljice Tanje Golić(nagrađene nagradom Hrvatskog društva filmskih redatelja za redatelja mlađeg od trideset godina nagradom Jelena Rajković); kao i Panda i Pandora — debi Vladimira C. Severa (koji priprema i prvi cjelovečernji igrani film, prema vlastitu scenariju — na natječaju na Berlinaleu proglašenim jednim od dvanaest najboljih u Europi); odnosno srednjometražni — osvježavajući inteligentan dobitnik Oktavijana za najbolji srednjometražni igrani film — Generalov carski osmijeh Stjepana Hotija, ujedno nositelj nagrade najboljega scenarija Zlatka Krilića.

Ostatak kratkog igranog metra odnosio se na osrednje (atmosferičan Pismo, vampir i čaj; meditativni Insomniac, nostalgičan Leptir), odnosno zamorne filmove (Limun i naranča, Ugovor, Koncept).

Eksperimentalni filmovi prikazani su (kao i animirani) u samo jednom bloku — dijelom bivajući posve apstraktne forme (Onkraj, Digital Inside, Nightvision, Zozara, Tanscendentalija); dijelom igrane strukture (Pilot 01, Circle, B. Baltazar, Skate Wars, episode 1 — Rise of Skaters, Stol za osam slika, Kuća, In Whitest Solitude) — pri čemu se kvalitetom izdvajaju samo dva posljednja (osobito izvrstan In Whitest Solitude, dobitnik nagrade za najbolji film u svojoj kategoriji).

(Pritom je B. Baltazar mogao proći kao igrani film, baškao što je INRI (uključen u igrane) na granici s eksperimentalnim. Jednako je tako namjenska Prezrena rijeka bliža dokumentarcu, a Betlehem v naše hiže, iako među dokumentarcima, poprilično zadire u igranu uprizorenu formu; dok bi se među glazbenim spotovima našlo pravo obilje onih koji bi mogli ući pod konkurenciju animiranoga filma.)

Popcorn estetika

Domaći glazbeni spotovi i namjenski film, s obzirom na višegodišnju prikopčanost na svjetsku scenu, čije trendove vrlo uspješno ne samo slijedi nego im ravnopravno i osviješteno staje uz bok, u ovom izboru i nije dao najbolje od sebe. Zamjetan trend animacije (Psihomodopop, Ljubav, ljubav; Pips, Chips & Videoclips, Ultraoptimizam; Darko Rundek, Ruke; Zabranjeno pušenje Lijepa Alma) u spotovima počesto smjenjuju etnomotivi (Gustafi, Tebe san ja; Šo!Mazgoon, Sprovod) ili high-tech imidž kompjutorskih igrica (Colonia, Oduzimašmi dah, Svjetla velegrada); dok sofisticiranu emtivijevsku estetiku pokazuje prepoznatljivi rukopis Mauricija Ferlina (Gibonni, Libar; Pips, Chips & Videoclips, Porculan; Gustafi, Tebe san ja — ujedno dobitnik nagrade za najbolji glazbeni spot ove godine).

Među namjenskim se pak filmom jednako tako ističe ime višestruko nagrađivana Krasa Gančeva u reklamama za HT Cronet, Jamnicu i Janu te Ožujsko pivo, a odlični su i Zoran Pezo u svojoj HT kolekciji, odnosno Bruno Ankoviću onoj za Karlovačko pivo. Ipak, nagradu je, posve zasluženo, odnio Tomislav Rukavina za špicu Motovunskoga filmskog festivala 2001.

U sklopu namjenskoga filma prikazani su i petnaestominutni dobitnik nagrade za najbolji turistički film na Međunarodnom festivalu turističkoga filma u Splitu 2002 — Croatian Dream Hvar Mateja Meštrovića, sa snovitom fotografijom Ive Pervana, lirskim tekstom Veljka Barbierija te interpretacijom Zlatka Crnkovića; te polusatna Prezrena rijeka Radovana Ivančevića i Bogdana Žižića, koja je progovorila o mogućnostima osmišljavanja praznoga prostora uz rijeku Savu.

Katarina Marić