Nema nevinih

Nema nevinih

Smrtni grijesi solidna su predstava koja tematikom nadmašuje izvedbu

Teatar Novi život, kako bi ga trebalo zvati, institucija je respektabilne izdržljivosti, jer nakon više od pola stoljeća stalnoga rada preživljava na marginama, negdje između brige socijalnih službi, žara kazališnih zaljubljenika i vlastitog entuzijazma, koji naposljetku znači i mnogo više od profesionalizma. No, unatoč očekivanjima kako će im se napokon priznati umjetnički status, ako ni zbog čega drugog onda zbog bogate povijesti, to je kazalište upravo doživjelo i radikalno rezanje sredstava. No, preživjet će, sigurni smo.

Novi repertoarni naslov Novoga života ponovno je ambiciozan, čime nastavljaju program redovite izmjene zahtjevnijih i komercijalnijih komada. Ovaj put, što je i pohvala Biblioteci Mansioni, izbor je pao na komad Felixa Mitterera Smrtni grijesi iz Antologije novije austrijske drame domaćega germanista Seada Muhamedagića. Mittererovih sedam jednočinki dramaturginja Ana Prolić u suradnji je s redateljem razgradila te su scene pomiješane tako da ipak daju određeni kontinuitet, a ne kruti odraz postaja grešnog puta. No, i ovako Mittererov tekst ima drugu vrijednost: iako se svaka od jednočinki bavi jednim od grijeha, njihova jednostavnost gotovo uvijek namjerno promašuje cilj, tako da je, samo naizgled, jednostavno štivo nalik srednjovjekovnim moralitetima, a zapravo sličnije takozvanoj novoj europskoj drami, s nešto manje sperme ali više krvi. Bez svemirskog i posve ironičnog završetka, Smrtni grijesi stajali bi punopravno uz, recimo, von Mayenburgove Parazite.

U očekivanju drukčijega

Smrtni grijesi daju kazalištu Novi život priliku za pokazivanje ansambla: dvanaest glumaca nastupa u predstavi u nekoliko uloga, no najzapaženiji su, uz naravno Vojina Perića, koji je glumački, ali i faktički, zapravo profesionalni zamašnjak kazališta Novi život, Marija Pucak, Milenko Zeko i Dajana Biondić. Sveukupno, Novi život ovoga je puta bolje prošao u radu s Ninom Kleflin na Edipu, ali i ovdje se, zbog imitiranja uobičajenoga kazališnog igranja umjesto pronalaženja novih, prilagođenijih, a jednako funkcionalnih načinja prikazivanja, javljaju određeni problemi. Čini se da ono što najviše buni redatelje koji se prihvaćaju zahtjevne zadaće rada s ovim ansamblom, ostaje njihova želja, koju čini se dijele i članovi Novog života, kako njihovo kazalište mora što više nalikovati standardu. Kovač na početku predstave općenitim mrakom pokušava naznačiti neke probleme, no od njihova rješavanja ubrzo odustaje.

Ipak, čak i takvoj produkciji, izvedba Smrtnih grijeha, s obzirom na statičnost izvođača i njihovu prvenstvenu glasovnu ekspresivnost, kvalitetom premašuje i mnoge dramske produkcije ostalih kazališta, uključujući, kako se to nedavno moglo vidjeti, i nacionalnu kuću. Smrtni grijesi nisu probijanje izvedbenoga plafona, ali za publiku s iskustvom domaćega glumišta solidna su predstava koja tematikom nadmašuje izvedbu. Znamo li da je ipak riječ o Dramskom studiju Novi život, čijim članovima ne treba zamjeriti amaterizam iz jednostavnog razloga što po domaćim pravilima igre i ne mogu u pravom smislu biti profesionalci, riječ je o predstavi koja zaslužuje preporuku.

Igor Ružić