Neki novi rock-klinci

Neki novi rock-klinci

The Libertines, Up The Bracket, Rouch Trade/Menart

U Engleskoj se trenutno zahuktava nova rock-scena, čiji su predvodnici mahom vrlo mladi bendovi što su upravo izdali svoje debitantske albume, najvažniji predstavnici toga novog rockerskog vala su klinci (prosjek godina im je devetnaest) iz Liverpoola okupljeni u grupi Coral i njihovi žanrovski i generacijski srodnici iz Londona, The Libertines. Vrlo je teško u Hrvatskoj doći do njihovih albuma, jer su se u redovitoj prodaji našle samo po dvije ili tri kopije, no sasvim je sigurno da je pred tim mladcima sjajna budućnost, a njihove buduće radove sigurno će pratiti kritičarski panegirici i u nas. Samo dok veći dio publike i kritike shvati o kako je sjajnim bendovima riječ.

The Libertinesima britanski mediji tepaju da su britanski Strokes, ali dodirna točka mladih Engleza sa sjajnim američkim rockerima samo je jedna u nizu možda i manje bitnih usporedbi kojima se želi opisati njihov zvuk. Njihov debitanstki album Up The Bracket odlikuje se, između ostaloga, fascinantnim kolažiranjem rockerskog zvuka u potezu od harmonična višeglasnog pjevanja tipična za rane Beatlese i Beach Boyse, preko frenetične ritam-sekcije bliske garažnom britanskom rocku sredine šezdesetih godina, pa sve do pankerski brzih i glasnih gitara prema recepturi Clasha i Ramonesa. Bliskost pankerskoj sviračkoj praksi vidljiv je iz njihovih koncertnih nastupa, koji redovito završavaju incidentima, češće među samim članovima benda nego što je to slučaj s publikom. Uostalom, njihov prvenac krasi i producentski rukopis legendarnoga Micka Jonesa, negdašnjega gitarista Clasha.

Libertines su ipak više od pukog utjelovljenja buntovništva. Fingirani zvuk raštimanih gitara i dva vokala koji se neprestance nadopunjuju postižu glazbenu svježinu koja je zabavna, duhovita, vesela, čak i onda kad je tematika vrlo ozbiljna. Na razini tekstova, The Libertines su također vrlo zanimljivi. Kada pjevaju o ljubavnim jadima, primjerice u pjesmama Boys In The Bend, Radio America ili Baging, krasna ironija frca iz svakoga stiha. A kada se uhvate ukoštac s ozbiljnim temama poput heroinske ovisnosti, u pjesmi Horrorshow, The Libertines ne zvuče nipošto manje atraktivno. Album Up The Brecket energična je i lako pamtljiva cjelina koja osvaja već na prvo slušanje. Među dvanaest pjesama, koliko ih album sadrži, teško je izdvojiti one najbolje, nije ni pretjerano reći da bi svaka od njih mogla biti i singl.

Dok britanski mediji slave energične i iznimno darovite mladiće uzvikom God Save The ’Tins, a po čitavoj se Europi za njihove koncerte traži karta više, The Libertines su u nas i dalje uglavnom nepoznanica. No, pitanje je samo trenutka kada će dinamični londonski četverac osvojiti i Hrvatsku.

Praznik za uši

Hal, Ocean, Dancing Bear

Prosječni hrvatski konzument popularne glazbe zasigurno neće pasti u trans oduševljenja kad zapazi prvi naš CD s autorskom glazbom za solo akustičnu gitaru. No, Ocean, koji potpisuje riječki gitarist Damir Halilović Hal, uistinu je izvanserijsko djelo koje odlično spaja vrhunska umjetnička dostignuća na gitari i pristupačnost takvih zahtjevnih glazbenih formi širokom slušateljstvu. O vrijednosti Halove glazbe i njezine odlične recepcije u svijetu najbolje govori činjenica da je album kao producent potpisao Franco Morone, jedan od najcjenjenijih svjetskih fingerstyle-gitarista. Dok je tonskim snimanjem ravnao Davide Rovieri, inače poznat po suradnjama sa zvijezdama kao što su Zucchero i Lucio Dalla. Takva plodonosna suradnja rezultirala je s petnaest odličnih komada instrumentalne glazbe, u kojima se osjeća da je osnovna skladateljeva težnja bila da melodija vodi prste po žicama, a ne obrnuto, kako to često zna biti.

Oceanom suvereno vlada samo jedan instrument, akustična gitara, a samo na nekim pjesmama prisutne su mjestimično vokalize Meri Tišelj.

Sve navedeno može zvučati odveć monotono, no, Halove su skladbe pravi praznik za uši jer on u svakom trenutku savršeno vlada atmosferom, virtuozno prebire po žicama neprestance plijeneći slušateljevu pozornost, a u konačnici vješto izbjegava nametljivost karakterističnu za suhe instrumentalne tehničare. Dva osnovna smjera po kojima se Hal kreće u kompozicijama klasični su new age-elementi začinjeni tradicionalnim mediteranskim utjecajima, te američka gitaristička tradicija, koja je u trenucima podvrguta malo drukčijem, ali svakao zanimljivu čitanju.

Možda je najimpresivnija skladba Brela. Nadahnuta je krajolikom dalmatinskoga gradića Brela i kompozicijom T. Tarrege Recuerdos de la Alhambra, skladanom za klasičnu gitaru. Sva raskoš Halove tehnike i stila posebice dolaze do izražaja u dijelovima kompozicije u kojima gitarom imitira zvuk mandoline. Kompozicija High Noon Express pripada među skladbe koje nude drukčije čitanje američke gitarističke tradicije. Djelomično nadahnuta skladbom Johna Faheya The Last Steam Engine Train, Halova kompozicija traži jak oslonac u blues-tradiciji, osvježenoj suvremenim tehnikama sviranja.

Uz sviračku raskoš, koja prevladava albumom, Halu svakako treba čestitati na težnji da nekomercijalnu glazbenu kategoriju približi širem sloju publike. On se nije libio u tu svrhu dovesti u pitanje svoj umjetnički habitus. U svakom slučaju riječ je o nesvakidašnjem abumu, koji vrijedi višestruko preslušavati, jer se u Halovim savršenim gitarističkim stilizacijama svaki put može naći nešto novo.

Goran Jovetić