Na sceni se rješavaju sve moje nemoći

Na sceni se rješavaju sve moje nemoći

Volim imati taj osjećaj da sam slobodna, samo što je pitanje koliko ću dugo kao slobodnjak i žena moći i dalje tako preživljavati. Vrlo često ljudi imaju sreće i dođu na plaću da bi uopće mogli kao glumci opstati i ostati, a pogotovo žene

Sa samo dvadeset sedam godina, Daria Lorenci oznaka je kvalitete, jedno od onih imena koja na kazališnom plakatu nešto znače i publici i kritici. Iako se još pamti nekoliko ispitnih produkcija sa zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, ime joj se uglavnom povezuje sa zagrebačkim Teatrom EXIT, čiji je gotovo zaštitni znak. Zapravo, EXIT i Daria odstali su i rasli zajedno; ovo neovisno kazalište u punopravnog člana domaće kazališne zajednice a Daria kao njegov eksponent. Još od pojavljivanja u predstavi Istok, gdje je igrala u alternaciji s Ninom Violić, preko plesno-dramsko-mimskog eksperimenta Nataše Lušetić 50% do Noževa u kokošima za koje je dobila i Nagradu hrvatskog glumišta, kazališna je publika na pozornici EXIT-a gledala razvoj jednog izuzetnog talenta, kojem ni gruba riječ kritičara ni nerazumijevanje publike nisu mogli umanjiti želju za kazališnim radom. Uvijek u radu s kolegama, glumcima koji pokušavaju biti redatelji, i njoj je odgovarala pomalo izmaknuta ali poticajna atmosfera prave, donekle i romantične, kazališne grupe kakvu je okupio Matko Raguž. Upravo iz takve suradnje nastala je i monodrama Eva Braun, nakon koje Daria Lorenci više nije bila jedna od mladih glumica na početku karijere, nego izvođač sposoban i za najteže glumačke zadatke. Spomenuti i već slavni Noževi u kokošima donijeli su joj krunu karijere, ulogu koja potpuno odgovara njezinom senzibilitetu i glumačkom habitusu. Daria Lorenci ponovno je slobodnjak i kreće u pohod po hrvatskom kazalištu, o kojem ima svoje mišljenje, naravno ponešto različito od službene lakirovke. Iako o budućnosti razmišlja u ne baš najljepšem svjetlu, Daria Lorenci trenutno je vrlo zaposlena glumica. Ovaj razgovor za »Vijenac« dogodio se na pijesku male dvorane Tetara &TD, gdje u režiji Damira Zlatara Freya priprema Božansku glad prema romanu Slavenke Drakulić.

U jeku su pripreme za predstavu po romanu Božanska glad Slavenke Drakulić u Teatru &TD. Kako si se našla u toj predstavi o ljubavničkoj antropofagiji u režiji Damira Zlatara Freya?

— U prvoj podjeli trebala sam igrati manju žensku ulogu, a glavnu ulogu trebala je igrati Jelena Miholjević. No, bila je spriječena terminima, i tako sam ja postala glavni ženski lik. Partneri su mi Leon Lučev i studentica treće godine ADU Nataša Janjić. Darko Lukić napravio je dramatizaciju koja je nama uvelike skratila i olakšala out, ali nismo išli raditi izravno tu dramatizaciju, nego smo po njoj dalje išli u proces. Bili smo dugo za stolom, oko mjesec dana, imali smo i neke offove koje smo izdvojili i snimili. Mislim da smijem reći da će predstava biti koreodrama, uglavnom je neverbalna, osim jedne scene i tih offova. Frey je išao za tim da dramatizacija bude pretvorena u slike, mi ne govorimo te rečenice i ne opisujemo te scene, kao što je u romanu opisano iz prvoga lica. Najprirodnijim nam se činilo da se te slike uprizore, a ne da to prepričavamo. Dakle, nema teksta, i sve vuče na tu fizičku ljubav, njihovu fizičku povezanost, tako da to jest drama tijela, što je i pokazano. Kako ti likovi dolaze iz različitih područja, oni imaju zbilja konkretan problem jezika i ne mogu se baš sporazumjeti pa im govor tijela izlazi kao nužda, ali nije samo to razlog zašto ti likovi odlaze tako daleko u tu tjelesnu priču. Prošli smo nekoliko faza interpretacije u početnim razgovorima, razmišljali što bi to trebalo biti i što to jest, je li to ljubavna priča ili što je. U jednom je času Frey rekao, a mislim da su to Slavenkine riječi, da je to priča o tijelu, i za time smo išli. Čini mi se da tako i igramo, da je to nešto iza riječi, iza misli, dakle istodobno ide i za nekakvu rubnost života, smrti ili, kako je Slavenka rekla, stanja kada te vlastito meso ubije, svega toga tu ima u smislu emotivnoga naboja.

Kako podnosiš Freya, koji je navodno dosta težak u radu s glumcima?

— O Freyu postoji cijeli mit, pogotovo o njegovu radu s glumcima. Međutim, nama se desilo nešto potpuno suprotno i imali smo prekrasan, kreativni kazališni rad. Ponajprije, on o tijelu toliko zna jer ima koreografsko znanje, tako da imam osjećaj da me taj čovjek sve vrijeme drži i gotovo rentgenski vidi. To je fenomenalan osjećaj razumijevanja koji hrani njega i nas. Zadovoljna sam i partnerom, što je važno, jer medij, naše tijelo, ili tijela, nije bio ni u jednom trenutku problem. Njegova je lakoća i mene nosila.

Poznata si kao glumica Teatra Exit. Kako to da te Matko Raguž pustio u drugo kazalište?

— Od siječnja nisam više na paušalu u Exitu. Ali i bez obzira na to, pustio bi me, jer mi smo imali potpunu slobodu što se toga tiče. Problem je bio u tome što mene nitko nije nikad zvao, meni je ovo prvi put u životu da radim izvan Teatra Exit, izuzmemo li riječki TRAFIK, kojima sam uskakala u Hodača. No, da me netko i zvao, ne bih imala vremena. To se jednostavno tako dobro poklopilo, ali to u mom slučaju ne znači baš takvu drastičnu promjenu kako može izgledati, jer već sad imam u Exitu dva nova projekta o kojima se dogovaramo. Planira se još jedna koprodukcija Exita i osječke Barutane u režiji Saše Anočića, kao i koprodukcija s TRAFIK-om, što bi trebao biti autorski projekt Žaka Valente.

Osim toga, u Exitu mi se dogodio nekakav opus i čini mi se da se jedan krug jednostavno zatvorio. To što mi se nakon Akademije dogodio Exit bio je jednostavno Božji dar, tamo sam imala mogućnost mira, rada sa skupinom ljudi, projekti su se radili po šest mjeseci, to je jednostavno bilo nešto savršeno što si samo možeš poželjeti, a još sam za to bila plaćena i od toga sam živjela. Imala sam priliku kakvu rijetko tko ima, odmah po izlasku s Akademije nosila sam reperoar: dvije, tri dječje predstave, monodrama, pa Noževi, Istok, 50%, Komadi, Igre. Sve te predstave žanrovski su različite i ne znam gdje bih imala priliku napraviti u tom roku takav raspon uloga. No, vrijeme je da se tamo počnu događati neki drugi, još mlađi ljudi, i mislim da je otprilike to i neki Matkov plan, kao što je i nas uzeo na neke četiri godine.

S obzirom na tvoje plesno iskustvo, privlači li te pomak prema grupama kao što su TRAFIK ili Bad Co., ili ovome što radi ZPA u posljednjih nekoliko produkcija?

— Ja sam se plesom mnogo bavila, prije Akademije jedino sam glumačko iskustvo imala u Malom lutkarskom kazalištu Let, a sve ostalo bio je ples. Radoznala sam i nezaustavljiva i nikad ne bih mogla reći da me zanima samo jedna stvar, volim se pustiti na razne strane. Međutim, ne bih voljela da mi se u životu dogodi da radim samo plesne ili neverbalne ili koreodramske predstave.

Vidiš li sebe jednoga dana kao primadonu HNK?

— Ne znam, nije da se ne vidim u HNK, voljela bih tamo raditi. Voljela bih raditi takvu vrstu, recimo, klasičnoga teatra i proći taj način rada. Mislim da bi to bilo dosta zanimljivo. S obzirom na moju povijest i stvari koje sam prošla i s ovim iskustvom u tijelu, u glavi i u duši, tu bi se mogle dogoditi neke zanimljive interpretacije. Vjerujem zapravo da će mi se to u životu i dogoditi. Ipak, ne bih bila u nekoj instituciji cijeloga života na plaći, što naravno ne znači da ponekad ne bih voljela biti na plaći. Ipak, volim imati taj osjećaj da sam slobodna, samo što je pitanje koliko ću dugo kao slobodnjak i žena moći i dalje tako preživljavati. Vrlo često ljudi imaju sreće i dođu na plaću da bi uopće mogli kao glumci opstati i ostati, a pogotovo žene. Dakle, ako je to preživljavanje, naravno da ću ići na plaću i biti sretna, ali bih više voljela da se stvari promijene i da se krene s ugovorima na dvije ili četiri godine, ili na sustav paušala, koji je savršen, jer ti istodobno daje i slobodu i sigurnost, u razumnim granicama.

Kako objašnjavaš činjenicu da te nitko nikad nije zvao?

— Voljela bih da se ovo ne shvati kao drsko i umišljeno, ali mislim da mi se u Exitu dogodilo sve ono što sam željela glumiti, tamo sam imala dovoljno prostora da mogu sve što želim. S obzirom na moje godine, nikad ne bih mogla sve to odigrati negdje drugdje. Drago mi je da sam dobila toliko prostora, drago mi je da u pet predstava sat vremena punim gasom pičim na sceni. Osim toga, taj oblik kazališta kakav njeguje Exit bio mi je san, ja sam stvarno tamo htjela raditi. Kada imaš šest mjeseci komornoga rada sve dok ne dobiješ nešto što želiš dobiti, to je idealna atmosfera za odrastanje, za izgradnju sebe, i kao glumice.

Sloviš za jednu od glumica koja bi pukla da joj ne daju da glumi?

— Najveći mi je strah da mi se dogodi da nemam tog prostora, a &TD i Exit su idealne situacije za pacijente te vrste, za ljude kojima treba rad. U ta dva kazališta može ti se i u ovim godinama dogoditi da možeš normalno raditi. Nije slučajno da su upravo u Teatru &TD i Olga Pakalović i Natalija Đ orđević i Nataša Dangubić, pa otprije i Ecija Ojdanić i Nina Violić, uglavnom mlade glumice željne rada. Naravno, ovo je priča iz moga kuta, postoje i drugi načini i drugi, ništa bolji ili lošiji, putovi. Ova moja nije, dakako, jedina istina. Moja je religija kazalište i tu se dešava sve što ja želim u sebi intimno i u svijetu oko sebe promijeniti. Tu na sceni rješavaju se sve moje nemoći. Mislim da ovdje imam svoje susrete s Bogom i svoje molitve i svoje odašiljanje energije u svemir koja onda na nekom potpuno drugom planu rješava neke stvari. Duboko u to vjerujem i tako se bavim kazalištem. Vjerujem u taj ritual.

Iz svega što kažeš, panorama hrvatskoga kazališta, barem njegove budućnosti, i ne doimlje se tako loše?

— Gledala sam Jelku kod Ivanovih i čini mi se da je ZKM rijetko kazalište gdje takvi projekti mogu uspjeti. To je pravi ansambl koji ima sluha za zajedništvo, za igru, i kamo mogu doći različiti ljudi različitih rukopisa, i moći će isfurati svoju viziju upravo zbog toga što tamo postoji takav ansambl, a to je rijetkost. To obično ansambli nemaju, a ZKM to ima i mislim da je zato to kazalište zaista vrijedno u Zagrebu. Opet, naravno, svako kazalište i svaki ansambl ima svoju priču, svoju karmu, i u njemu vladaju posebne zakonitosti. Dakle, s jedne strane možemo reći da imamo super kazalište, dok s druge opet kažemo kako se ništa ne događa i kako je sve katastrofa, ali mislim da ima pozitivnih stvari.

Međutim, ja volim, stvarno volim glumce i mislim da su oni uvijek najmanje krivi za ono što se trenutno događa u nekoj kući jer glumci vole glumiti i mislim da tu činjenicu trebaju iskoristiti ljudi koji te kuće vode, jer se ta sila može okrenuti u pozitivnu i kreativnu, ali i u destruktivnu, ako se s njima loše postupa, ako se igraju igre, ako se kalkulira i mulja. Mislim da bi se izbjegle sve neugodnosti kad bi zaista krenulo to s ugovorima i kad bi tako ljudi bili trgnuti, ali na pozitivan način trgnuti iz učmalosti i sigurnosti.

Misliš li da mladi glumci nemaju dovoljno prilike u drugim kućama — evo primjera Romea i Julije u HNK, koji drži uglavnom mlada, ili čak najmlađa od novih generacija?

— Sad si me povukao za jezik, jer si izabrao potpuno pogrešan primjer. Mislim da nitko Juliju ne može napraviti u tjedan dana i mislim da je sramotno za kazalište da se tako nešto dopusti. Jedna je glumica dva mjeseca nešto radila i pritom se ozlijedila, za što bi bilo gdje u svijetu dobila golemu odštetu. Mislim da se nju moralo pričekati i da su ansambl i redatelj morali stati iza nje. Ne razumijem to da se premijera morala održati baš tada. Za tjedan dana ne može se napraviti uloga. Ako je tako, onda bilo tko može doći, naučiti tekst i biti sjajan, no to nije dobro ni za koga. Mislim da je strašno što se to uopće moglo dogoditi. Što bi bilo da se nije našla zamjena? Tada bi se premijera odgodila zbog više sile, kao što je to upravo i bila viša sila. To se nije smjelo dogoditi i za to su svi krivi. To je kazališno, ljudski i etički neprihvatljivo. Što to znači, da su glumci kartonske kutije koje se u bilo kojem trenutku mogu zamijeniti? Zašto se onda predstave rade po dva mjeseca, zašto postoje probe?

Nakon nekoliko manjih uloga, prvu veću filmsku ulogu imala si kod Zvonimira Jurića u filmu Noćas je noć. Čini se da ti na filmu ne ide tako dobro kao u kazalištu?

— Noćje nešto što sam željela i sretna sam što sam to dobila. Žao mi je da nema toga više, naravno da bih jako voljela snimati filmove i biti poznata i bogata mlada glumica, ali istodobno ne mogu reći da žalim za bilo kojom od uloga u filmovima koji su u posljednje vrijeme snimljeni. S druge strane, dogodi ti se uvijek ono što ti se treba dogoditi, i sve ima svoj put. Mislim da je ovo što mi se otvara idealan filmski put, vidim to kao upravo ono što se meni i trebalo degoditi i dobro je da je tako. S Jurićem ponovno radim, snimamo dio omnibusa o nogometu koji radi s Matićem i Nuićem. Dobila sam i manju ulogu kod Vlatke Vorkapić i nadam se da je to sad krenulo. Znala sam biti jako nesretna kad sam mislila da me nitko neće, ali mislim da na kraju uvijek dobiješ ono što trebaš dobiti. Kad prestaneš razmišljati u kodu ambicije, stvari dobivaju smisao. Osim toga, nadam se da će se ti naši filmski putovi otvoriti i da će toga biti sve više i više, i to različitoga, pa će se onda moći iskristalizirati i različiti filmski putovi svakog od nas, da će se pojaviti i neki identiteti svakoga od nas.

Razgovarao Igor Ružić