Mihalićevih 75

Da veliki pjesnik, i kada prihvati neku društvenu ili književnu funkciju oko koje se sjate novinari, ipak uvijek ostaje obilježen samo aurom pjesništva, dokazala je i neobično srdačna proslava 75. rođendana Slavka Mihalića, upriličena u četvrtak, 13. ožujka, u karlovačkoj Gradskoj knjižnici »Ivan Goran Kovačić«. Ante Stamać, Pajo Kanižaj, Borben Vladović, Dubravko Jelčić, samo su neki književnici koji su otputovali u pjesnikov rodni Karlovac, odajući tako počast njegovom polustoljetnom književnom putu. U prepunoj dvorani knjižnice, Slavka Mihalića pozdravio je predsjednik ogranka Matice hrvatske Karlovac Ivan Jurković, prisjećajući se ne samo Slavkova oca Stjepana, koji je cijeli Karlovac uveo u hrvatsku književnost, nego i pjesničkog i ljudskog puta slavljenika kojim se Karlovac uvijek ponosio.

Rođendan pjesnika proslavljen je pjesnički — komorno, jer već proslavljeni lirski opus ne bi ni podnio dodatne velike patose. Neda Omrčen osvrnula se na duh Mihalićeve poezije koja je uvijek labirint u kojem se stalno istražuje smisao i svrha pjesme, što i dolikuje pravom liriku.

Dramska umjetnica Ljubica Jović pročitala je odlomke iz eseja Antuna Šoljana, Ante Stamaća i Veselka Tenžere koji su posvećeni pjesniku Mihaliću, pjesniku kojega i najširi krug čitatelja treba neprestano držati na oku i provjeravati, kako je zapisao Šoljan. Mihalićeva je poezija daleko od modernističkih čahura, sentimentalne razlivenosti i ideološke didaktičnosti, njegova rečenica ne muca slova, on ne izmišlja jake metafore, ne služi se smicalicama. Uspoređujući Zrinjevac i more, maestral i pločnike, on je u stanju izraziti harmoniju slika, za razliku od nadrealističkih spajanja. Sve su to samo neki spomenuti i citirani opisi kojima je stavljen još jedan mali uskličnik na već proslavljeni Mihalićev svijet.

Potpredsjednik Matice hrvatske Stjepan Sučić prisjetio se Mihalićeve knjige Posljednja večera, koja je blistala među stotinama naslova Matice hrvatske u vrijeme proljećara, obnovio je atmosferu čitanja Mihalićevih stihova u crkvi svete Katarine, a naslov te knjige metaforčki je predstavio i kao duh hrvatske kulture koji, i kada vrebaju zlotvori, opstaje uvijek za istim stolom.

Lada Žigo