Metodološka jasnoća

Metodološka jasnoća

Helena Sablić-Tomić, Intimno i javno (suvremena hrvatska autobiografska proza), Naklada Ljevak, Zagreb, 2002.

Što bi značio izraz projekt autobiografske kulture, koji je u posljednje vrijeme sve više potaknuo i naše književne znanstvenike da književnopovijesno i teorijski obuhvate i definiraju autobiografsku prozu? Možda nijedan književni žanr nije toliko očigledno povezan sa zbiljom kao autobiografija koja je, već po najopćenitijoj definiciji, okrenuta osobnom, da bi se kroz tu vizuru stvorila i panorama svakodnevne, socijalne, političke, društvene ili kulturne zbilje. Od kada u književnosti počinje ta simbioza zbilje i autobiografije? Još šezdesetih godina, nakon rušenja totalitarnih sustava i vizije civilnog društva, demokratiziralo se i pisanje, oslobodio se prostor za osobne perspektive, povećala se i odgovornost pojedinca za oblikovanje i komentiranje društvene stvarnosti. U hrvatskoj književnosti zanimanje za autobiografiju osobito raste u devedesetima, zbog Domovinskog rata, zbog dramatične zbilje koja se sve više zavlači u književnost, a i u dušu pisca, koji stoga ima potrebu biti ne samo umjetnikom nego i svjedokom stvarnosti, odnosno koji želi zajedno s čitateljima, ovjeroviti u književnosti proživljenu zbilju i svoj autobiografski identitet.

Ova životna priča samo je malen dio književnopovijesnoga konteksta hrvatske autobiografske proze kojim osječka znanstvenica Helena Sablić-Tomić započinje svoju knjigu Intimno i javno, književnopovijesnu monografiju nedovoljno obrađena autobiografskog žanra. Time je dala važni prilog ne samo proučavanju dosad neusustavljene autobiografije nego je, prema mišljenjima mnogih hrvatskih znanstvenika, znatno obogatila i hrvatsku znanost o književnosti. Slabo sakupljenu građu o autobiografiji u nas su pokušali usustaviti Mirna Velčić, knjigom Otisak priče, Vinko Brešić, knjigom Autobiografija hrvatskih pisaca i Andrea Zlatar, studijom Autobiografija u Hrvatskoj, a osim tih knjiga te nekih zbornika autoričina su polazišta i knjige stranih teoretičara — Lejeunea, Neumanna, Genetta i drugih. Postavljajući u svojoj studioznoj analizi metodološke osnove za definiranje i razgranavanje autobiografije (njezinih modela i tipova), Helena Sablić-Tomić uspjela je obuhvatiti autobiografsku prozu, što zbog fleksibilnosti tog žanra, koji se zavlači i u roman, i u esej, i u dnevnik, i u putopis, nije bio znanstveno lagan posao.

Igra pridruživanja

S jasnim definiranjem poglavlja (Uvod, Autobiografska proza, Dnevnik, Memoari, Pisma i Zaključak), autorica nas vodi, strogo znanstvenom analizom, uz obilje književnih primjera, u svijet autobiografije, postavljajući nam jasno brojne klasifikacije, pa nas tako i izazivajući da pojedinim autobiografijama koje pročitamo samo nalijepimo brojne karakteristike (prava ili moguća autobiografija, asocijativna ili kronološka). Ta tipična znanstvena studija, koja autobiografiju predstavlja kao stablo s mnoštvom grana, doista može uvući budućega čitatelja u zanimljivu igru pridruživanja neke knjige raznim modelima i tipovima, a da ni sam pisac ne zna što je sve čitatelj razotkrio u njegovoj spontano napisanoj ispovijedi. Dnevnike, memoare i pisma, kao modele autobiografije, možda je najlakše odrediti već čitateljskim iskustvom. Dnevnik (koji se dijeli na privatne, socijalne, povijesne, filozofske) tako najčešće simulira istodobnost događanja i pisanja, ističući točnost i pouzdanost, memoari (također podijeljeni na personalne, povijesne, socijalne) prepoznavaju se kao analize i komentari zbilje iz perspektive osobe od javnog ugleda koja je svjedok ili tvorac te zbilje, a pisma (koja također imaju široku tipologiju) prepoznatljiva su po stupnju iskrenosti i istinitosti epistolarnog govora. Za slojevite analize možda je najizazovnije poglavlje o tipovima suvremene autobigrafske proze, koji se određuju prema različitim kriterijima i koje treba katkada i autorski prepoznati u mnogim romanesknim, fikcionalno oblikovanim knjigama.

S obzirom na sudjelovanje pripovjedača u radnji, autorica tako dijeli autobiografije na autobiografije u užem smislu (identičnost autora, lika i pripovjedača), na pseudoautobiografije (identičnost pripovjedača i lika) i moguće autobiografije (u kojima je teško katkada razgraničiti izmišljeno i stvarno). S obzirom na odnos subjekta prema kategoriji vremena, autobiografije se dijele na asocijativne i kronološke, a s obzirom na tipove diskursa, prepoznavat ćemo polidiskurzivnu, literariziranu, parodiranu biografiju ili putopis. Sjećanja Višnje Stahuljak rasvijetlit će se kao primjer autobiografije u užem smislu, Diksilend Pavla Pavličića shvatit ćemo nakon ove studije kao pseudobiografiju, Dunav istoga autora ili Berlinski rukopis Irene Vrkljan bit će najreprezentativniji primjeri biografije, Rani dani Gorana Tribusona dobit će u knjizi oznaku asocijativne autobiografije, a Hologrami straha Slavenke Drakulić navest će se, u obilju raznoraznih primjera, kao kronološki omeđena autobiografija.

Helena Sablić-Tomić uspjela je obuhvatiti hibridni žanr autobiografije, opširnim, znanstveno razvučenim, ali ipak metodološki jasnim postupcima. U širem kontekstu kulturne, društvene i književne zbilje tu je smještena i povijest hrvatske autobiografije, koja je, prema autoričinu izboru, u posljednje vrijeme kulminirala knjigama Autobiografski zapisi Stanka Lasića, Noć za pakost Vesne Parun, Žena u crnom rublju Natalije Vorobjove, Album Miroslava Kirina, Kameni pas, Ede Popovića, Nasljednik indijskog cara Ivana Kušana i Vezan uz snop života Jadranke Brnčić.

E, pa tko ima strpljenja, neka rastavlja i sastavlja tipove i modele. I ako se tema nekom čini dosadna, metodologija je doista jasna!

Lada Žigo