Medvešekova istraživanja

Medvešekova istraživanja

Rene Medvešek predstavu je gradio šarmantnom, gotovo dječjom, jednostavnošću poetike njegova redateljskog rukopisa. Uvijek jednostavan — nikad banalan, iskren i izravan — nikad naivan, često duboko moralno zapitan, nikad pretenciozan

Riječ je o prvom scenskom uprizorenju nekoliko ranih Nalješkovićevih pastorala koje je Medvešek uz suradnju Mire Muhoberac objedinio u jedinstvenu dramaturšku cjelinu. Namjera je bila suvremenoj publici pokušati otkriti renesansnoga čovjeka, odnosno duh koji se krije iza njegove kulture. Pitanje na koje je predstava trebala odgovoriti jest može li i kako današnja publika komunicirati s pastoralom onako kao što je komunicirala u Nalješkovićevo vrijeme, dakle tridesetih godina 16. stoljeća. Drugim riječima, mogu li pastorale danas predstavljati vrata u svijet duha, igru stvarnosti u prenesenom smislu. Najvjerojatnije je Rene Medvešek takvu namjeru naglasio i isticanjem arhaizma u samom naslovu predstave U lugu onomuj, koji može upućivati na propitkivanje onostranosti.

Težak put

Vrlo dobro postavljen cilj, ali i težak put do njega, osobito kada se zna da se krenulo od vrlo neodređena tekstovnog predloška, čija je jedina odrednica bila da je Nalješkovićev, koji se slagao i preslagivao, zapravo stvarao, sve vrijeme zajedno s predstavom (upotrijebljene su pastorale Komedija prva, Komedija druga, Komedija treća i Komedija četvrta, Poslanice 15, 16, i 20, Pjesni ljuvene 38 i 77 te Pjesan od maskerate 3). No usprkos tome većina putova koje režija gradi do spomenutih ciljeva dovodi publiku daleko, gotovo do sama odgovora na ključna pitanja. Posebno su uspjele igre odnosno odnosi muze — vile, pjesnici — pastiri, sloboda kao svrha i tako dalje.

Duhu pastoralnoga svijeta na sceni pridonijela je i kostimografkinja Martina Karla Franić te vrlo dobri glumci Branimir Vidić, Frane Perišin i Ivica Barišić kao Radat, Sudac i Ljubmir, zatim pjesnici prvi, drugi i treći Mirka Šatalića, Iva Mrčele i Nika Kovača te muze i vile Mirej Stanić, Izmire Brautović, Jasne Jukić i Glorije Šoletić. Rene Medvešek predstavu je gradio šarmantnom, gotovo dječjom, jednostavnošću poetike njegova redateljskog rukopisa. Uvijek jednostavan — nikad banalan, iskren i izravan — nikad naivan, često duboko moralno zapitan, nikad pretenciozan.

Predstava još sazrijeva

Dio spomenutih obilježja Medvešekovih režija vjerojatno dolazi od načina na koji radi svoje predstave. To naime nije redateljski monolog, to je razgovor autora teksta, glumca i redatelja, radionica ili boje reći istraživaonica. I baš u toj metodi rada možda leže i razlozi nekih nedostataka najnovije izvedbe Nalješkovića u Kazalištu Marina Držića. Takav rad zahtijeva potpunu predanost ansambla i dosta vremena, kojega kao da je u radu na ovoj predstavi nedostajalo. To se može vidjeti po ponekom nepotrebnom ponavljanju i suvišnoj riječi te još više po povremenim zastojima u zaigranosti predstave. No bez obzira na to Nalješković je ovaj put zaživio na sceni Kazališta Marina Držića, a predstava je pokazala da je za to što su ovi tekstovi čekali gotovo petsto godina svoje uprizorenje najmanje kriv sam autor.

Jovica Popović