Matica hrvatska

U sklopu akcije Hrvatska — bolje zdravlje, stvaranje uvjeta 4. ožujka održana je 6. radionica na kojoj je o temi Zdravlje i duhovnost govorio prof. dr. sci. Tonči Matulić s Bogoslovnoga fakulteta.

Odmah na početku izlaganja Matulić je istaknuo kako živimo u vremenu kada se zdravlje i duhovnost nalaze na suprotnim stranama, udaljeni jedno od drugoga što ima povijesne korijene. Medicina, osobito ona 19. stoljeća, stavila se na stranu prirodnih znanosti, te je u skladu s tim zdravlje, odnosno bolest, a onda i čovjek u kojega se oni manifestiraju, promatran kao objekt. Medicina se sve više objektivizirala. Čovjek je sveden na stvar, zaboravljen je njegov subjektivitet, a takva situacija zahtijeva posvemašnji obrat, mišljenja je Matulić.

Pojam zdravlja u današnjemu društvu veoma je rasprostranjen i prekriva cijelu jednu društvenu razinu. U drugoj polovici 20. stoljeća zdravlje se javlja kao stil života, a medicina se tehnologizira, što još više potencira zaboravljanje subjekta. Takva situacija zahtijeva uključivanje i nemedicinskih faktora u pojam zdravlja, odnosno razmišljanje o zdravlju i mimo medicinskih faktora, što uključuje i duhovnost. No, duhovnost danas nije na cijeni, ona ima gotovo pejorativno značenje. Korijeni tomu sežu u 17. stoljeće, kada dolazi do odvajanja morala i duhovnosti, kada je moral ispražnjen od duhovnosti sveden na dužnost. To se odražava i na medicinu te se prema pacijentu počinje odnositi prema medicinskoj etici kao prema objektu, po moralu oslobođenu duhovnosti. No, moral se ne bi smio shvaćati kao puka dužnost, kao nešto što se može napisati. Danas imamo apsurdnu situaciju da ekonomija uvjetuje politiku, a politika etiku. Duhovnost bi trebala biti sastavni dio svakoga čovjeka, zaključio je na kraju Matulić, a duhovnost i moral jedno, medicina bi trebala obnoviti subjekt jer svaka je osoba višeslojna zbilja i u njoj ima mjesta i za objektivnost i za subjektivnost, i za moral i za duhovnost.

Troškovi nezaposlenosti

U sklopu akcije Hrvatska — bolje zdravlje, stvaranje uvjeta 11. ožujka održana je 7. radionica na kojoj je o temi Društveni troškovi nezaposlenosti govorio Vedran Šošić iz Hrvatske narodne banke, inače gospodarski tajnik Matice hrvatske

Nezaposlenost je problem koji nosi troškove društvu, istaknuo je na početku izlaganja Šošić, a mogu se razlikovati ekonomski i društveni troškovi. Ekonomski troškovi svode se na izgubljeni dohodak, odnosno vrijednost roba i usluga koje nikad neće biti proizvedene zbog nezaposlenosti, a snose ih pojedinci, poduzeća i država. Društveni troškovi nezaposlenosti mogli bi se najbolje opisati definicijom koju je još 1936. godine dao Vrhovni sud SAD, koja kaže da nezaposlenost uništava moral, razara postojeće obitelji i odgađa nastajanje novih, smanjuje fizičko blagostanje, smanjuje stopu nataliteta, pogoduje porastu kriminala, samoubojstava, beskućništva. Kao najčešće uzroke troškova kod nezaposlenosti Šošić je naveo slabiju prehranu stanovništva, višu razinu stresa, kao i slabiji pristup zdravstvenoj zaštiti.

Istraživanja su potvrdila da se porastom nezaposlenosti povećava i stopa mortaliteta, a kao njegovi najčešći uzročnici navode se ciroze, kardiovaskularne i bubrežne bolesti. Potvrđeno je i da se povećanjem nezaposlenosti povećava i broj onih narušenoga duševnog zdravlja.

Ankete su također pokazale kako su nezaposleni manje zadovoljni svojim tjelesnim i psihičkim stanjem, češće su bolesni i češće posjećuju liječnika. Nezaposlenost povećava i stopu kriminaliteta, kao i broj ekonomskih zločina. Kao skupinu troškova koji bi se mogli svrstati u tzv. ostale troškove, Šošić navodi gubitak ljudskoga kapitala, propušteno obučavanje, što uzrokuje smanjivanje produktivnosti kada se jednoga dana ti ljudi zaposle. Javljaju se i obiteljski problemi, kao i veći pritisak na zaposlene, a tu je i rast troškova za mirovinski sustav, zdravstvo i pravosuđe. Iz toga je vidljivo da troškove nezaposlenosti, ekonomske ili društvene, snose nezaposleni, ali i svi porezni obveznici.

Ovim izlaganjem Šošić je ukazao na povezanost ekonomije i zdravlja svakoga čovjeka.

U Kinu i drugdje

Knjiga Sic transit — u Kini i drugdje Stijepe Mijovića Kočana predstavljena je 12. ožujka u Matici hrvatskoj, a o njoj su uz autora govorili Lidija Duić i Dubravko Horvatić, dok je odabrane tekstove čitala Lukrecija Brešković. Knjiga je to putopisa, odnosno izbora putopisa nastalih tijekom godina, koji su bili objavljivani u časopisu »Kolo« Matice hrvatske.

Lidija Duić putopis opisuje kao najdemokratičniji književni oblik, koji objedinjuje brojne žanrove te čini svojevrstan žanrovski hibrid, koji karakterizira labava kompozicija. Kako nastaje iz vlastita rakursa promatrača, odnosno pisca obilježen je stilskim eklekticizmom. U svom putopisu Stijepo Mijović Kočan obuhvatio je žanrovske raspone od novinarskog do novele, a sve ih je povezao osobom putnika, odnosno sebe kao pisca. Ovim svojim putopisom on ne samo da opisuje, on i komunicira. Sva njegova putovanja o kojima govori u svojoj knjizi motivirana su književnošću ili domoljubljem, a u njegovim tekstovima protkana su poetskim nitima zaključila je na kraju Duić.

Dubravko Horvatić istaknuo je kako je Kočanov putopis uvrstio još i u svoju Antologiju hrvatskih putopisa. U njima on uvijek govori o hrvatskom identitetu u tuđini, uspoređuje Hrvatsku s okolinom u kojoj se nalazi. Kočanov putopis sadrži niz portreta krajolika i ljudi, niz polemika, i kao takav prinos je putopisnoj hrvatskoj prozi.

Na kraju je sam autor istaknuo kako više od polovice knjige zauzima putopis o Kini, a kao razlog naveo je činjenicu da mu je ta daleka zemlja intimno, uz Hrvatsku, najbliža, jer je u njoj našao mnogo ljudi koji su mu bliski, a to proizlazi iz činjenice da su ga uvijek zanimali obični ljudi, od kojih je uvijek najviše naučio.

Antonija Vranić