Le Corbusier u Firminyju

Le Corbusier u Firminyju

I danas, gotovo četiri desetljeća nakon smrti, Corbusierova arhitektonska ostvarenja djeluju i nadalje uvjerljivo u svom dostojanstvenom asketizmu i dosljednoj funkcionalnosti, iako s vidljivim znakovima vremešnosti

Nitko nije tako presudno utjecao na arhitekturu dvadesetoga stoljeća kao Le Corbusier. Smioni vizonar, plodni pisac i genijalni oblikovatelj podjednako je važan po svojim teoretskim spisima koliko i po izgrađenim ostvarenjima. U iznimno bogatu opusu stvorio je zaokruženi i jedinstveni sustav etike i estetike, dosljedno proveden na svim razinama stvaralaštva — od urbanizma do detalja. Uvijek inovativan i izazovan, izmislio je desetine novih riječi i znakova što postaše arhetipovima modernističkoga vokabulara. Provokativnim je zamislima proizvodio intenzivne polemike i kontradiktorne interpretacije. Ni o jednom drugom arhitektu nije toliko opsežno raspravljano, nijedan nije istovremeno tako žestoko napadan i branjen, osporavan i slavljen, kao švicarski arhitekt. O njemu je napisana cijela biblioteka knjiga, ali je i dalje ostao velikom enigmom.

Dovršenje crkve

I danas, gotovo četiri desetljeća nakon smrti, Corbusierova arhitektonska ostvarenja djeluju i nadalje uvjerljivo u svom dostojanstvenom asketizmu i dosljednoj funkcionalnosti, iako s vidljivim znakovima vremešnosti. No, prema vijestima koje doznah za posjeta Francuskoj, čini se da posljednji formgiver, kako ga lucidno prozva Reyner Banham, još nije rekao svoju posljednju. Naime gradsko je vijeće Saint-Etiennea odlučilo nastaviti gradnju crkve Svetog Petra u Firminyju, jednog od posljednjih projekata velikog majstora čija je realizacija, nakon promjene lokalnih vlasti, obustavljena 1970. u fazi djelomično izvedene grube betonske konstrukcije. Nakon što su već obnovljeni (Centar kulture i mladih) ili se upravo obnavljaju (stambeni blok) ostali objekti Corbusierove kulturno-sportske agore u Firminyju, dovršetak gradnje crkve posljednja je etapa u revitalizaciji arhitektova najvećeg kompleksa zgrada izvan Chandigarha, koji zatim planiraju uvrstiti na listu svjetske kulturne baštine.

Firminy je u prošlosti zbog deprimirajućeg izgleda rudarskog središta dobio epitet Firminy Noir. Tijekom Drugoga svjetskog rata teška su bombardiranja obavila čišćenje urbanog krajolika od bremenita nasljeđa industrijskoga grada devetnestog stoljeća, dakle ono što je Le Corbusier predlagao kao preliminarni zahvat u svojim radikalnim urbanističkim projektima. Kada je 1953. postao gradonačelnikom, Eugene Claudius-Petit, veliki Corbusierov štovatelj koji se kao ministar obnove izborio za realizaciju Marsejskoga bloka, osmislio je na postavkama CIAM-a i Atenske povelje koncepciju alternativnog Firminy-Vert. Ni sam veliki arhitekt ne bi bolje odredio viziju naselja modernog doba, koje će »udariti temelje renesanse ljudske jedinke, porodice, duštva i izazvati autentičnu revoluciju u promjenama svakodnevnog života«. Iako nije bio angažiran na izradi gradskog urbanističkog plana, već za nekolicinu pojedinačnih objekata (najprije stadiona i kulturnog centra, a zatim još stambenog bloka i crkve), Le Corbusier je od početka pristupio projektu kao urbanističkom zadatku, jednom od svojih posljednjih pokušaja oprostorenja koncepta idealnoga grada Ville Radieuse. U impostaciji objekata na slobodnom prostoru uokolo napuštenoga kopa, u njihovoj međusobnoj napetosti, kao i odnosu prema prirodi, ansambl podsjeća na starogrčku agoru s kulturnim centrom kao stoom i stambenim blokom dislociranim na brdu poput hrama na akropoli. Taj posljednji, po dimenzijama najveći od svih Corbusierovih kuća zajedničkog stanovanja, iako s određenim konstruktivnim i programskim inovacijama u odnosu na izvornik, ipak je samo varijacija paradigmatskoga Marsejskog bloka, dok je Centar kulture i mladih svojom neobičnom formom dvaju skošenih zidova sa zavješenim upuštenim krovom između njih postao predloškom za mnoga modernistička zdanja poput Saarinenove zračne luke Dulles. Nagnuta forma proizišla je iz originalne funkcije natkrivanja tribine stadiona, a kada je na zahtjev klijenata kuća dislocirana, arhitekt je našao novu namjenu koju je maestralno uklopio apostrofirajući potencijale V-presjeka. U izričaju je Corbusier dosljedan u uporabi brutalističke estetike neobrađenoga betona, karakteristične za njegovu posljednju kreativnu fazu. Inovativno rješenje krova s nosećim prenapregnutim kabelima na koje su položene tanke prefabricirane betonske ploče inspirirano je inženjerskim koncepcijama zavješenih mostova, a dojam snage i elementarnosti pojačavaju plitki reljefi mitološke ikonografije i skulpturalni krovni izljevi na zabatnim fasadama.

Hiperbolični oblik

Crkva u Firminyju treći je Corbusierov tip sakralne građevine, nakon kapele u Ronchampu i samostanske crkve u sklopu La Tourettea, planom (osobito galerijom za vjernike) i imaginacijom manje liturgijski od prethodna dva, ali zato maestralan u formalnom smislu. Građevina je pozicionirana na najistaknutijem položaju, uz križanje na ulazu u ansambl, od kojega se uspinje vanjska rampa do svetišta elevirana na postamentu s pratećim sadržajima. Kako pokazuje model izložen u Centru kulture, jedinstveni volumen zdanja izlazi iz kvadratne osnove i postupno izrasta u zaobljenu formu sugerirajući »mističnu transmutaciju kocke, piramide, valjka i stošca« što će se u interijeru apostrofirati kontroliranim svjetlom iz krovnih svjetlosnih topova. Le Corbusieru su kao nadahnuće za hiperbolični oblik poslužili rashladni nuklearni tornjevi koje je vidio u Indiji i primijenio na krovu parlamenta u Chandigarhu, ali je isto tako moguće prepoznati i evokaciju stožastih brežuljaka šljake, tipičnih za krajolik francuskih rudarskih regija.

Presudnu ulogu u projektu crkve odigrao je Claudius-Petit, na čiji je nagovor Le Corbusier prihvatio posao. Gradonačelnik je bio idealni naručitelj o kojem sanja svaki arhitekt i toga je Corbu bio duboko svjestan, o čemu svjedoče njegove bilješke, u kojima je crkvu nazivao Klaudijevom, eglise Claudius. I nakon arhitektove smrti gradonačelnik je zdušno gurao projekt sve dok nije odstupio s funkcije, nakon čega je gradnja obustavljena. Sada, kada se priprema njezin nastavak, jamac da će materijalizacija modela i arhiviranih nacrta uistinu pogoditi intencije autora jest Jose Oubrerie, bliski suradnik velikoga majstora upravo na projektu crkve, koji će voditi radove izgradnje. Stoga mnogi, štovatelji i oni drugi, znatiželjno očekuju dovršetak posljednjega Corbuova ostvarenja.

Vinko Penezić