Kutija

Uzalud se kazalište toliko mnogo puta trsilo da iz te kutije iziđe, ili u nove, drukčije, klasno pravednije kutije — tvorničke hale, cirkuske šatre, napuštena skladišta — ili natrag na čistinu, na ulice i festivalske parkove i otoke, kako bi se vratilo Dionizovu misteriju

Svijet se strelovito sužuje, a s njime i prostor njegove pozornice. Ili će pak biti obratno, s pozornicom kao simptomom ljudskoga postupnog odustanka i povlačenja od jednoć zastrašujuće nedohvatnih razmjera svijeta? Počela je na čistini, s danjim svjetlom i kamenim stubama ugrađenim u obronke, zatim se, nakon hoda drvenim kolima i izbačaja iz svetišta crkve, obujmila drvenim opasačem umanjenoga globusa, još u grmljavini oluje i pomrčini sunca tražeći znakove odčitljive šifre, te napokon smjestila u baroknu kutiju, reproducirajući ne trojstvo pakla, zemlje i neba, nego društvene, staleške razdjelnice na gore i dolje, bliže i dalje mjestu pozorničkoga prikaza.

Svemirski beskraj postao je oku dostupan, jer je teleskop, prema Hanni Arendt presudni tehnološki izum novovjekovlja, to obećanje da će tajna biti otkrivena, zauvijek izokrenuo epistemološku hijerarhiju: svijet se, i samo postojanje Boga, počeo izvoditi iz čovjeka, a čovjek se, zadivljen napravom što ju je stvorio, okrenuo proizvodnji stvari i kartezijanskoj introspekciji, zakračunavši se u vlastitu sobu, za kojom će koje stoljeće poslije vapiti Virginija Woolf. Jer i soba se sve to više smanjivala, od sobe Racineovih smućenih moćnika, preko sobe nehajna društvenog salona do obiteljskog kutka izložena voajerskoj znatiželji, naposljetku i do uskoga kruga svjetlosnog snopa bačenog na autobiografično opsesivne solo-performere, pod kojim se može i mirno, sam sa sobom, doslovce umirati pred publikom, poput Franca B na Eurokazu 1997.

I uzalud se kazalište toliko mnogo puta trsilo da iz te kutije iziđe, ili u nove, drukčije, klasno pravednije kutije — tvorničke hale, cirkuske šatre, napuštena skladišta — ili natrag na čistinu, na ulice i festivalske parkove i otoke, kako bi se vratilo Dionizovu misteriju. Uzalud, jer na nj je vrebala nova ljudska naprava, elektronička kutija televizije koja je progutala globalno selo i koja sad — kako Gavellin Popcorn hoće — baroknoj kutiji, umjesto Prirode, isporučuje negdašnje ritualno, no danas medijski priučeno nasilje, a Hamleta pretvara u live-show slučaj ukrašen reklamama, Baudrillarovu simulaciju koju kazalište teško može privesti natrag nepovratno izgubljenoj, prije u-global-l(i)jenoj negoli izglobljenoj Zbilji.

Sve su pak okrunile virtualije naše privatne, male, sada, dapače, ne samo prijenosne nego i džepne, kompjutorske kutije. Televizijska se barem posprdno znala nazivati novim kućnim ognjištem-okupljalištem, ali za boravak pred računalom konačno nam ne treba nitko, čak ni pouzdanje da se na adresi naše e-mail poruke doista nalazi neko živo, opipljivo lice. Pamtim kad je 1996. Dragan Živadinov, iskazujući pritajenu želju svakog pravog redatelja, parodično ili ne, u tome vidio sretnu mogućnost da se njegov kazališni projekt konačno oslobodi kolebljive glumčeve tvari, te je virtualne slike svojih glumaca zamrznuo na mreži, da lebdeći čekaju realizaciju projekta 2025. godine, onda kad njihovi izvornici budu ionako — neuporabivi.

Osamnaestog je veljače Zagrebu u posjet stigao Jon Mckenzie, američki teoretičar izvedbe, da uz pomoć power-pointa održi predavanje o tijesnoj sljubljenosti antičke tehne i neslućenih umjetničkih, premda i jednako toliko neslućenih nadzornih, organizacijskih i vojnih, izvedbenih potencijala tehnologije. Mišljenja je da izvedbena učinkovitost (asocijativna protega engleske riječi performance) što je podupire brzinski razvoj tehnologije, predstavlja, na tragu Foucaulta, novu epistemu, a na tragu Benjamina, eventualno i novu poiesis s kojom se moramo znati i kritički i stvaralački suočiti. Prestrašeni, sad kad ta ista tehnologija sprema strašni rat nad našim glavama, čak i uz pomoć našega zračnog prostora, možda ćete zaključiti da se s time ne možete nositi, i pohitati da se sklonite, ili sakrijete, ili nestanete, privremeno, u nekoj čarobnoj kutiji, onoj na pola povijesnoga puta između dionizijske čistine i apolonijske učinkovitosti što je stari svijet, kad ga uništi, spremna nadomjestiti virtualnim.

Kultura srca

Ne brinite, čeka na vas u ZKM-ovoj Tilinoj kutiji, tamo gdje se nakon niza osobnih i ratnih katastrofa sakrila jedna njemačka glumica, Tilla Durieux, i čašćena diva i krojačica lutaka, da se u miru prisjeti svojih zagrebačkih dana 1945, kada je njezina kuća bila odmorištem za umorne jahače ratne apokalipse i kada je uspjela postići da se u njezinoj tajnoj, mađioničarskoj kutiji jedan od njih ne samo sakrije, nego i, ne biste vjerovali, nestane. Ili je to samo sanjala o svojem dramskom komadu Zagreb 1945. i njegovoj postavi iz vizure Dubravke Carić-Crnojević? Izvan neshvatljivo uzane, a opet nemjerljivo prostrane zapremine te magične kutije, u kojoj se sklonio, sakrio, nestao odbjegli Hrvat, njemački vojnik, svijet je — eto, za Drugog svjetskog rata — već počeo poprimati svojstva nadzorne, organizacijske i vojne izvedbene učinkovitosti, a opet i neopipljive, virtualne halucinogenetike: zato se scenografija — bridovi Tiline kutije — i mogla tako meko gibati, zato je mogla iznenadno posuvraćivati svoje zidove u pročelja i začelja kuće, tavane i podrume, hodnike, kuhinje i salone, upravo kao da smo u kakvu kompjutorski rekreiranom bezdanu, te nam se na tren čini da će nas zidovi prikliještiti, na tren da se igdje možemo sigurno osloniti, na tren da su likovi u dnu, na tren posve tik do naših zavaranih osjetila.

Je li kazališna kutija time magijski nadigrala tehnološke nadomjestke što je kanda povijesno pregaziše, otprilike onako kako je fotografija, prema poruzi Flaubertova Rječnika usvojenih ideja, pregazila slikarstvo? Nemam (usvojenoga) pojma, ali možda inako ovoj raspravi više priliči imati (kulturu) srca.