Koncertna direkcija kao servis u službi kulture

Koncertna direkcija kao servis u službi kulture

Grad želi ponovno imati jaku koncertnu direkciju, stručan servis za usluge u kulturi, a želim da se to proširi na državnu razinu. Očekujem da se s punim povjerenjem projekti u kulturi koji dolaze na Grad povjere, barem u organizacijskom i tehničkom smislu, Koncertnoj direkciji, koja je uostalom zato i osnovana

S dirigentom Sašom Britvićem razgovarali smo u povodu njegova preuzimanja dužnosti ravnatelja Koncertne direkcije Zagreb.

Koje su ključne točke vašeg programa, kao novog ravnatelja Koncertne direkcije Zagreb?

— Pod programom se podrazumijevaju dvije stvari, organizacijski i umjetnički aspekt. Plan rada nije samo umjetnički, pa ni funkcija ravnatelja u ovakvoj ustanovi nije isključivo umjetnička, pa čak ni u većoj mjeri umjetnička. To je u načelu poslovno organizacijska funkcija, koja zahtijeva vrlo jasne sposobnosti i razvijene vještine. Na sličnim poslovima dugo sam radio pa mislim da i tim i svojim umjetničkim radom mogu mnogo pridonijeti oživljavanju nekih segmenata rada Koncertne direkcije koji su bili zanemareni. Upravo tu moju kvalifikaciju prepoznao je Grad. Mislim da je to i unijelo entuzijazam među zaposlenike ustanove i da Grad želi, a to sam zapazio i u razgovorima i pomoću nekih drugih pokazatelja, ponovno imati jaku koncertnu direkciju, stručan servis za usluge u kulturi. Želim da se to proširi na državnu razinu, a s Ministarstvom kulture također imamo odlične odnose. Očekujem da se s punim povjerenjem projekti u kulturi koji dolaze na Grad povjere, barem u organizacijskom i tehničkom smislu, Koncertnoj direkciji, koja je uostalom zato i osnovana.

Ono što je jako bitno jest da Koncertna direkcija uzvrati našim umjetnicima. Jasno je da izvođači moraju biti najzainteresiranija stranka. Mi smo tu zbog njih, mi smo posrednici između samih umjetnika i struktura državnog i gradskog tipa. Isto tako mislim da moramo imati odlučnu ne samo organizacijsku nego i selekcijsku odluku o izvozu i plasmanu naših mladih i kvalitetnih glazbenika u inozemstvo. Ako se Koncertna direkcija ne bude time bavila, ne znam koji bi se to forumi ili organizacije trebale time baviti osim Glazbene mladeži, čija nadležnost prestaje nakon školovanja. Stjecanjem glazbene punoljetnosti, kad mladi glazbenik završi studij, on izlazi iz sigurna okvira ustanove, i upravo mu je tada pomoć najpotrebnija. U tom osjetljivu prelasku iz tutorstva škole i mentora prema samostalnom radu i plasmanu mladim umjetnicima užasno je teško, jer je sam umjetnički poziv po sebi tako zahtjevan da je pritom misliti na niz detalja o kojima ovisi jedna karijera potpuno nemoguće, pogotovo u današnjim uvjetima strašne konkurencije na svjetskim pozornicama. Mislim da tu Koncertna direkcija ima, ali će još i proširiti svoju ulogu, važnost i prisutnost.

Što u konkretnom programu rada spremate ove godine?

— Što se ove godine tiče, glede umjetničkog programa Koncertne direkcije, ja nisam odmah ni želio ni mogao utjecati na neke radikalne promjene. Najprije, sada još traje proces, koji neće tako brzo završiti, u kojem snimam stanje i pripremam ukupno rješenje, a ne palijativno. Ne bih želio gasiti simptome pa djelovati kao agonični bolesnik kojeg treba održavati na životu neko vrijeme vitaminskim injekcijama i drugim lijekovima. Mi moramo postaviti stvari sustavno tako da KDZ dobro funkcionira. Za takvo je rješenje potrebna priprema, a tu pripremu upravo ja sada radim. Ona je vrlo zamršena, jer, kao što znate, koncertna direkcija ima više ureda, ona nije homogena. Postoji poslovnica za Zagreb, Koncertno-kazališni ured, Animafest, Međunarodna smotra folklora, Janigrovo natjecanje, veliko i malo, EPTA, Stančić. To je mnoštvo sličnih, ali ipak raznorodnih djelatnosti, koje su zapravo vrlo kompliciran pogon. Da bi taj pogon funkcionirao, nužan je menedžmentski dio. Dio toga menedžmenta, koji ja predstavljam zajedno sa svojim voditeljima, mjesto je gdje se moraju donijeti neke strateške odluke o tome kako će KDZ funkcionirati barem za četiri godine moga budućeg mandata. Koncertnu direkciju treba formirati kao stroj koji dobro obavlja svoj posao, koji funkcionira kao urica, švicarski sat.

Koji su po vama najkritičniji dijelovi rada KDZ?

— Mislim da je to neposvećivanje dovoljne pozornosti komunikaciji top i middle menedžment, dakle definiranje strukture ciljeva organizacije, misije organizacije, pa prema tome određivanje konkretnog organizacijskog modela i onda, dakako, i operativni rad. Ja sam ovdje naišao na krasne ljude, i neki su u tom poslu i više od dvadeset godina i odlično ga rade, no ono što nedostaje adekvatno je funkcioniranje middle menedžmenta, dakle producentski dio, te top menedžerski, dio koji je jako važan. Upravljanje, mastermind, poveznica je svega, i na tome ćemo poraditi — na jasno definiranu smjeru razvoja i djelatnosti ureda, ne samo KDZ kao agencije nego i koncertnoga menedžmenta.

Kako gledate na položaj Koncertne direkcije u odnosu na druge potpuno različite ustanove, od same Dvorane Lisinski pa do Zagrebačke filharmonije, koje su također postale glavni organizatori koncertnih zbivanja?

— Koncertna direkcija ima povlasticu najjačega programa. Mislim da je naš Svijet glazbe po umjetnicima koji dolaze najvažniji prozor u svijet. Ne kažem da to nisu ciklusi Zagrebačke filharmonije, pa i Koncertne dvorane Lisinski, ali se ipak u Svijetu glazbe okupljaju najjači orkestri i najjači umjetnici. Uz oskudna sredstva kojima raspolažemo ipak imamo priliku predstaviti Zagrebu velika imena i naravno da ću se založiti da tako i dalje ostane. Osim toga, tu su ciklusi Piano fortissimo, Guitara viva, natjecanja koja sam već spomenuo, Festival animiranog filma i mnogo razvojnih djelatnosti. Ono što objedinjava sve te aktvnosti zadovoljavanje je bitne potrebe naših konzumenata kulturne publike, da imaju vrlo jasnu informaciju što se to najbolje događa u glazbi u Europi, pa i u svijetu. Upravo to im Koncertna direkcija Zagreb nastoji omogućiti. To nije lako, jer su sredstva za velike projekte tipe Orchestra national de France vrlo oskudna. No, pobrinut ću se da i sa sponzornsko-marketinške strane moderniziram poslovanje. Upravo je to segment kojem suvremene organizacije toga tipa posvećuju više od pedeset posto svog ukupnog prometa, što je brojka koja sama govori o važnosti takva segmenta tvrtke. Mi nismo dovoljno velika ustanova da bismo imali istraživanje i razvoj kao poseban segment, ali neke funkcije moramo imati. Svaka izdavačka, svaka novinska kuća danas ima marketinški odjel. Bez toga nezamislivo je poslovanje s javnošću, a mi smo javna ustanova u kulturi.

Što se priprema uskoro na području izdavačke djelatnosti nakon velike monografije o pedeset godina Koncertne direkcije?

— Sprema se projekt koji je relativno malen po opsegu, ali golem po važnosti, a to je naša mala brošura, koju sam ja odmah inicirao. Osim monografije, koja je vrlo lijepa i profesionalno izrađena, ali i glomazna i nepraktična za obraćanje široj publici, nama treba koncizna i precizna informacija što zapravo Koncertna direkcija jest, i upravo je u tijeku priprema takve knjižice. Tako bismo već zaključenjem ove sezone našim komitentima, poslovnim suradnicima, a i zainteresiranijoj publici, dali informaciju što mi sve radimo. Meni je jako važno da se uz vrhunske projekte, kao što je Svijet glazbe, ali i Animafest i Međunarodna smotra folklora, u javnosti snažno veže upravo Koncertna direkcija.

Kako namjeravate riješiti financijski aspekt poslovanja, s obzirom da ste naslijedili dug od četiri milijuna kuna?

— Upravo smo u postupku donošenja financijskog plana. Naglašavam apsolutnu važnost planiranja u radu KDZ, dakle planiranje sredstava, kvalitete i svega što je važno za poslovne rezultate na dulji rok. Lako je primijeniti palijativnu metodu, reći da sad nemamo, pa moliti da nam posude nešto ili daju, no sve to nije konačno rješenje. Ja sam za ukupno rješenje i mislim da treba konačno srediti organizaciju iznutra i postaviti je tako da funkcionira kao dobro podmazani mehanizam. Pri tome dug sam po sebi nije problem, on je samo pokazatelj da nešto treba promijeniti. Dapače, dug ima i pozitivnu stranu jer je sad potreba da se nešto promijeni u samom mehanizmu rada, pa i u mehanizmu dotiranja, postala tolika da ju je jednostavno nemoguće dalje zanemarivati. Zbog toga je možda i došlo do moga dolaska.

Mnogo kolega pitalo me zašto to prihvaćam kao umjetnik, premda sam se uvijek bavio organizacijom. Pitali su me: što će sad to tebi, kud ideš tamo, dugovi te čekaju, problemi... Meni su problemi izazovi, personalni izazovi, ali i više od toga. Već kao izvođač, kao umjetnik, znam da postoji potreba u Hrvatskoj među mojim dragim kolegama umjetnicima da se pojavi agencija koja će se na neki način za njih brinuti. Strukovne udruge poput udruženja orkestralnih umjetnika koje opet sad vrlo dobro rade imaju drugu ulogu, ali organiziranje koncerata sustavno najbolje radi Koncertna direkcija. Ona je za to napravljena, za to strukturirana, raspolaže svim potrebnim resursima i ne vidim pravog organizacijskog razloga da to ne bi moglo odlično funkcionirati, sa svim onim što sam naveo: promjenama, pojačanim marketingom, jasno definiranom hijerarhijom unutar organizacije i podjelom poslova.

Prijeđimo sada s organizacijskog aspekta vašeg rada na umjetnički. Nedavno ste u HNK-u u Zagrebu dirigirali na premijeri Zajčeve opere Lizinka. I dok je vaš udio u premijeri dobio uglavnom pozitivne ocjene, režija je, ponajprije zbog intervencija s anakronim projekcijama i djetinjarijama poput mašnica i zeka, ali i neujednačene i nejasne koncepcije, ocijenjena uglavnom negativno, što se onda vrlo negativno odrazilo na ukupni dojam o predstavi. Dodatnu težinu svakako nosi i činjenica da je Ivan pl. Zajc i osnivač Zagrebačke opere. Kako vi gledate na to?

— Mislim da je pozvanija adresa za to pitanje redatelj. No, reći ću da se držim toga da ako svatko obavi svoj dio posla, onda svatko mora i odgovarati za svoj dio posla. Moram priznati da mene sama režija nije osobito živcirala i smetala, a svaki umjetnik ima pravo na svoju umjetničku poetiku i ekspresiju, u ovom slučaju Petar Vujačić. To je dio njegova pristupa i ja to poštujem, i kao što ni on nije ulazio u moja tempa, nisam ni ja u njegovu režiju. Mislim da je konačni rezultat u najmanju ruku zanimljiv. Drago mi je da je onaj dio posla za koji sam ja odgovarao dobio dobre kritike, ali bi mi bilo još draže da je i njegov dio posla bio dobro ocijenjen.

Ni ravnatelj Opere nije htio intervenirati, iako je upravo maestro Juranić najviše učinio za vraćanje tog djela na suvremeni operni repertoar. Znači li to da redatelj i dirigent neke opere u HNK stvarno imaju potpunu umjetničku slobodu?

— Da, i to je dobra reklama za HNK. Jer čak i vani, što nije pitanje cenzure, nego pitanje menedžmenta, uprave kazališta ograničavaju umjetničku slobodu. Ja sam za to da se umjetnički rad ne ograničava, ali, naravno, po izlasku proizvoda u javnost on je podložan, kao i sve drugo, stručnoj kritici i sudu publike.

Kakva će biti sudbina nekih povijesnih djela hrvatske opere koje većina mlađih ljubitelja opere nikad nije čula niti vidjela, kao što su Ljubav i zloba ili Porin? Sad se priprema Bersin Oganj, na kojem rade dirigent Zoran Juranić i redatelj Božidar Violić, no mislite li da dvije spomenute predstave imaju šanse ugledati pozornicu?

— Sigurno. Moram prije svega reći da je s dolaskom novog intendanta rad u kazalištu postao naporniji, ali nemam osjećaj da je to nešto loše. Program je zanimljiv, maestro Tarbuk neke stvari pokušava staviti na svoje mjesto, i jasno da svaka promjena, što sam uvidio i dolaskom na ovo mjesto ovdje, izaziva uvijek otpor. Naravno da je linija manjeg otpora uvijek ta da se zadrži stanje kakvo se zatekne, no mislim da je generalni smjer u kojem kazalište ide ispravan.

Što se baštine tiče, zapaža se u hrvatskoj kulturi općenito, a u glazbi najbolje poznajem stanje, nedostatak sustava. Neki festivali, poput Varaždinskih baroknih večeri, imaju nešto bolju tradiciju, ali u ukupnosti neka su povijesna razdoblja, kao barok ili ilirizam, mnogo bogatija i zahtijevala bi čitave timove stručnjaka koji bi se bavili analizom pojedinih kompozitora, a da ne govorimo o čitavim razdobljima, npr. rani barok na obali itd. Za sada su oni predmetom vrlo kvalitetnih studija naših muzikologa, od Plamenca preko Stipčevića, Bezića, Županovića itd., no kao da nam nedostaje snage da se to sustavno predstavi i izvodi.

Rijeka ima Zajčeve dane, što bi Zagreb trebao organizirati?

— Trebalo bi napraviti desetogodišnji plan razrade materije određenoga povijesnog razdoblja ili skladatelja i onda sustavno djelovati, po godinama, uz veliki tim, onako kako se veliki projekti rade. Nažalost, naša sredstva uvijek se dodjeljuju godišnje, i mi ćemo tek u svibnju znati koliko je za pojedine projekte odvojeno od Ministarstva kulture. Teško je raditi u takvim uvjetima gdje još nije do kraja donesena konkretna kulturna strategija. Raditi usko specijalizirane, a iznimno bitne projekte, kakav bi bio projekt Lukačić, moguće je samo dugoročno. Takvi projekti zahtijevaju mnogo znanja, specijalističkih sposobnosti, tim koji niti je jeftin niti ga je lako okupiti te mnogo novca i dugoročno planiranje, koje mi nemamo.

Posljedica je to da se iz godine u godinu odobravaju i ne odobravaju sredstva za određene projekte, pa čak ako neki istraživač i želi raditi i ima svoj interni plan, on nije siguran da će ga sljedeće godine moći nastaviti, a u takvoj je atmosferi vrlo teško sustavno pristupati određenom poslu.

Koje biste vi opere najviše voljeli vidjeti na zagrebačkoj i drugim scenama? Koja su po vama važna djela kojih nema na repertoaru?

— Barokne opere. Imam veliki interes u baroknoj glazbi. Pri tome napuštamo našu baštinu, jer u njoj postoji vrlo malo primjera nečega što bi se moglo nazvati bliskim operi i baroku. Ipak, za to već postoje planovi i nužno je sustavno i temeljito bavljenje i barokom. Ako zastupamo sva druga povijesna razdoblja, ne vidim razloga zašto jedno od najljepših ne bi bilo zastupljeno.

Hrvatski barokni ansambl već četvrtu godinu obavlja ne samo važnu umjetničku nego i edukativnu zadaću. On na neki način odgaja svoje suradnike, obuhvaća sve veći broj orkestralnih umjetnika, a isto tako odgaja publiku, animira se za taj trend, koji više i nije samo trend, nego suvremeniji način izvođenja, povijesno obaviješten način izvođenja barokne glazbe.

A osim baroknih opera?

— Rado bih vidio neke velike francuske opere. Nisam stručnjak samo za francusku operu, ali nju posebno volim. Volio bih vidjeti Hoffmanove priče, ali i Humperdickovu Ivicu i Maricu. To je predivan tekst, osobito lijep za božićno vrijeme. Osim Mačka u čizmama i Ščelkunčika HNK i nema nekih predstava za djecu. Oganj je jako zanimljivo i povijesno važno ostvarenje. Ima još mnogo toga što bih volio vidjeti, npr. Don Giovannija, Petera Grimesa i Parsifala, ali to je moj glazbeni ukus.

U Hrvatskoj se već više od deset godina nitko nije usudio postaviti Wagnera...

— Nije, ali znam da su postojali planovi pa se od njih odustajalo. Wagner nije osobito jeftin, a zahtijeva i profil pjevača kakvih mi nemamo u izobilju. Ne kažem da za Mozarta imamo pjevača u izobilju, ali Wagner je ekstreman primjer, posebno u akustičkim uvjetima kakvi su u nas. U operi u Bayreuthu, gdje sam čest gost kao slušatelj, pjevač se uvijek može izvrsno čuti. Njegova je dikcija uvijek vrlo dobra, jer je nacrt kazališta predložio sam Wagner i napravio vrlo dobro kazalište za svoju glazbu. Ni u jednom se trenutku ne može govoriti o tome da orkestar, čak i pri glasnoći fortissimo ili forte fortissimo, pokriva pjevača. Ne kažem da time Wagnerove uloge postaju manje zahtjevne, one vokalno ostaju vrlo zahtjevne, no tu više nije onaj element forsiranja tona koji je često nužan u svim drugim akustičkim uvjetima osim u Bayreuthu. Sigurno je da bi tamo neka pjevačka karijera trajala desetak godina dulje nego u nekom drugom kazalištu, barem što se pjevanja Wagnera tiče.

Kao docent na Muzičkoj akademiji, što smatrate najvažnijim za uspješno obrazovanje mladih pjevača?

— Ono što je jako potrebno, a tu vidim i funkciju Koncertne direkcije, jest da mladi pjevači dobiju od početka ne samo dobro vokalno obrazovanje nego i prigodu za usku suradnju s dirigentima, kao što je nekad bilo. Sachs, Baranović i Papandopulo dirigenti su koji su radili s pojedinim pjevačima za koje su procijenili da su vrijedni velika posla. Studirale su se čitave role, psihološka i dramatska interpretacija lika, stil pjevanja, a sve to prelazi okvire čiste vokalne pedagogije i zadire upravo u ono što će oni moći ponuditi na vanjskim pozornicama. Tek ovdje počinje uloga Koncertne direkcije, kad već imamo finalni proizvod, da onda najbolje što imamo svijetu i ponudimo.

U »Vijencu« su nedavno recenzirana dva operna priručnika, Povijest opere i Penguinov Vodič kroz opere, čiji se prijevod pokazao katastrofalnim. Kojim se vi priručnicima koristite i što mislite da bi se na tom planu trebalo učiniti?

— Kako vladam sa sedam jezika, ne koristim se nikakvim prijevodima. Nomenklatura, posebno glazbenih izraza i termina, vrlo je složeno pitanje, vrlo veliki skup raznorodnih problema, i nije rješiv tako jednostavno, posebno u hrvatskoj praksi, gdje neke stvari još nisu dokraja iskristalizirane što se jezika tiče, a kamoli strukovnog nazivlja! Mislim da bi tu u svakom slučaju trebalo uvesti reda, a ponajprije treba uvesti reda u školstvo, udžbenike, dakle da se to nazivlje od početka nečijeg učenja glazbe pravilno primjenjuje. Na tom području imamo kvalitetnih stručnjaka, poput npr. Nikše Glige ili Ennija Stipčevića.

Kako gledate na prijedlog da se Muzička akademija smjesti u zgradu Ferimporta?

— Čini se da je to sada jedina realna mogućnost, a darovanu konju ne gleda se u zube. Naravno da Ferimport nije idealan prostor za Muzičku akademiju, ali raspolažući s dovoljno informacija, mislim da tu ponudu treba objeručke prihvatiti. Bilo je prigovora da Ferimport nije savršeno pogodan za akademiju. Pa naravno da nije savršeno pogodan, ali što je savršeno primjereno osim gradnje nove zgrade, a to ne možemo dobiti. Ako to ne možemo dobiti, a mi već imamo jedan koncertni prostor koji će se još malo urediti u Frankopanskoj u Leksikografskom zavodu, Ferimport će sasvim zadovoljiti za potrebe administracije, knjižnice, vježbaonice itd. Nitko nije rekao da ćemo mi u Ferimportu napraviti koncertnu dvoranu jer ona tamo jednostavno ne stane. No, ipak je to lokacijski izvanredna zgrada i uz adekvatnu adaptaciju može biti prvorazredni prostor. Ja ne bih previše kritički gledao na to, jer onda se naravno neće ništa dobro dogoditi.

Jedino što ne bih volio jest da se to uzme kao apsolutno i konačno rješenje, pa da se tako u idućih pedeset godina izbjegne pitanje gradnje Akademije. To nije trajno rješenje, ali je dobro rješenje.

Znam da se radi plan za konkretnu adaptaciju i da je svaki od odsjeka na akademiji, dakle pjevanje, dirigiranje, violina itd., iskazao svoje potrebe i nadam se da će se tomu maksimalno izaći ususret.

Kako gledate na položaj glazbe na HTV-u, osobito hrvatske glazbene produkcije? Redakcija je ozbiljne glazbe ukinuta, a osim odličnih emisija Dražena Siriščevića Triler i Opera Box koncerti ozbiljne glazbe su rijetkost ili se emitiraju u kasnim satima, u tzv. šišmiš terminima.

— Takvi su postupci u skladu s općim trendom u odnosu medija prema hrvatskoj kulturi, a to je marginalizacija kulture. Jedan od važnih dnevnih listova ostao je bez Kulturnog obzora, a to je prošlo praktično, kako bi se reklo, ispod žita, bez obzira na pokušaj izazivanja skandala, koji bi bio sasvim u redu. Ja bih napravio pravi skandal da sam bio jedna od moćnih strana. To je strašno. Sličan je pokušaj marginalizacije i na televiziji, pa i u školstvu. Jedan sat glazbenog odgoja tjedno sramotno je malo, a da ne govorimo o ukidanju glazbene škole u Varaždinu. Sad se stvari malo popravljaju sa postotkom zastupljenosti kulture u proračunu, ali svejedno je kultura zadnja o kojoj se vodi briga unutar države. Dakako, dijelom to može imati opravdanje u važnosti samoga gospodarstva. No, upravo je kultura nešto preko čega bismo lakše mogli u Europu, i to se sada počinje prepoznavati. Nadam se da će taj proces prepoznavanja biti brz i da će onda i Koncertna direkcija biti nezanemariv faktor u tome, kao servis koji to može omogućiti, dakako uz usvajanje dobre državne i gradske strategije.

Koliko ste zadovoljni hrvatskim glazbenim časopisima »Cantus« i »Wam«?

— Svaki od njih ima određeno interesno područje, koje nije jako široko. »Wam« se više bavi recenzijama diskografskih izdanja i audioezoterijom, što pozdravljam, jer u nas nema slična časopisa. »Cantus« se najviše okreće onom zbog čega je i osnovan, a to je suvremena produkcija i reprodukcija glazbe, te je vrlo luksuzno i kvalitetno izdanje.

Razgovarao Zlatko Vidačković

Životopis

Saša Britvić rođen je 1965. u Zagrebu. Završio je Nižu i Srednju glazbenu školu Vatroslav Lisinski učeći klavir, a potom dirigiranje na Muzičkoj akademiji u klasi profesora Igora Gjadrova. Usavršava se u Moskovskoj filharmoniji kao stipendist Koncertne direkcije Zagreb te u pariškoj operi kod maestra Piera Dervauxa, njezina dugogodišnjeg ravnatelja.

Godine 1987. preuzima umjetničko vodstvo Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić. Na međunarodnom natjecanju dirigenata u Saumuru osvojio je prvu nagradu, čime je postao laureatom Zaklade Yehudi Menuhin. Od 1994. vodi orkestar Muzičke akademije u Zagrebu, na kojoj djeluje isprva u svojstvu predavača, a od 1996. docenta. Dobitnik je Rektorove nagrade (1987) i Nagrade Hrvatskog glazbenog zavoda, a odlikovan je i redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.

Jedan je od osnivača Hrvatskoga komornog orkestra, a 1999. u suradnji s Mariom Penzarom osniva Hrvatski barokni ansambl. Brojni su ansambli kojima je Saša Britvić do danas ravnao: Zagrebačka filharmonija, Zbor i Orkestar HNK Zagreb, Simfoničari HRT, Zbor HRT-a, Simfonijski puhački orkestar HV, Hrvatski komorni orkestar, Orkestar Riječke opere, Slovenska filharmonija, Sarajevska filharmonija, Državni simfonijski orkestar St. Petersburg, Zbor M. I. Glinka, Orchestra sinfonica dell’Emilia Romagna, Orchestra sinfonica di provincia di Bari, Orkestar mladih Europe, Orkestar Zaklade Yehudi Menuhin, Orkestar Alpe-Adria i dr.

U svojstvu dirigenta Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić surađivao je s brojnim svjetski poznatim dirigentima kao što su Z. Mehta, L. Maazel, D. Kitaenko, G. Kuhn, P. Herreweghe, M. Horvat, V. Šutej i dr. Nastupa često u Francuskoj, Engleskoj, Austriji, Italiji, Sloveniji i Hrvatskoj. Istodobno surađuje s mnogim velikanima operne scene poput J. Carrerasa, G. Bumbryja, P. Capuccilija, E. Obrastzove, L. Ronija, D. Vejzović, G. Giacominija i dr.

Među važnijim Britvićevim dirigentskim ostvarenjima neke su izvedbe s orkestrom i zborom HNK u Zagrebu (C. Saint-Saens, Samson i Dalila, G. Bizet Carmen, B. Britten Nasilje nad Lukrecijom, B. Bartok, Dvorac Modrobradog, Ivan pl. Zajc, Lizinka i dr.), a od ostalih valja spomenuti rad na zahtjevnim vokalno-instrumentalnim partiturama kakve su Lisztov oratorij Christus, Stravinskijeva Misa, Händelova Druga krunidbena himna, Nembrijevi Psalmi (prva suvremena izvedba), Dvorakova Stabat Mater, Carmina Burana C. Orffa, Poulencova Stabat Mater (prva hrvatska izvedba), Verdijev Requiem, Papandopulova Hrvatska misa, Brucknerov Te Deum, i dr.

Ravnatelj je Međunarodnog centra Hrvatske glazbene mladeži i član Upravnog odbora Zaklade Lovro i Lilly Matačić te stalni suradnik Opere HNK u Zagrebu.