Kavez za misleće životinje

Kavez za misleće životinje

U jednostavnoj ali dramaturški potentnoj situaciji gdje jedan ima ključeve i pištolj, a drugi samo golu ljudskost, moguće je sve — od intimnih reminiscencija osuđenika na smrt do globalne metafore o atomskom ratu

Novokazališni hibrid Rebro kao zeleni zidovi, premijerno odigran u zagrebačkom klubu KSET, dramaturško je, akcijsko i kolektivno čitanje istoimene drame Ivane Sajko, nositeljice jedne od nagrada »Marin Držić« te u prikazima nove hrvatske drame uvijek spomenute no ne i uvrštene autorice. Kao i u drami Naranča u oblacima, uprizorenoj jednom kao ispitna produkcija i kasnije kao punopravna predstava ZKM-a, Ivana Sajko ne postavlja klasičnu dramsku strukturu, pa je stoga i bila pogodna za istraživanje kroz predstavljački work-in-progress koji Rebrom kao zelenim zidovima BAD Co. još izravnije unose u svoj rad. Elementi su bili vidjivi već i u Ispovijedima, Čovjeku stolcu i Diderotovom nećaku, no ovoga puta čitanje se dogodilo i na tekstualnoj i na izvedbenoj razini, kroz improvizacijsku nadgradnju i variranje broja izvođača.

Asketsko lice BAD Co.

Umjesto klasične režije teksta, BAD Co. se ovdje odlučila za scensku interpretaciju, na trenutke čak doslovnu, što je ironijski aspekt karakterističan za grupu. Novost je, međutim, jasnija dekonstrukcija originala, bolja organiziranost materijala te primjetna minimalizacija novokazališnih postupaka, pa čak i scenografsko-kostimografska suzdržanost. U tom novom, asketskom licu BAD Co. lako je vidjeti naznake američke skupine Goat Island, njihovih, čini se, novih uzora. Kako imati velike uzore nije ništa loše, Rebro kao zeleni zidovi vrhunac je dosadašnjeg puta ove zagrebačke neovisne kazališne organizacije.

Drama Ivane Sajko formalno je na tragu komornih isljedničkih komada s pripadajućom andragoškom podlogom i podsjeća istovremeno na U samoći pamučnih polja Bernard-Marie Koltesa i Far Away Caryl Churchill. U jednostavnoj ali dramaturški potentnoj situaciji gdje jedan ima ključeve i pištolj, a drugi samo golu ljudskost, moguće je sve — od intimnih reminiscencija osuđenika na smrt do globalne metafore o atomskom ratu. Iz takvog teksta u predstavi Rebro kao zeleni zidovi zaista se u izvedbi i izvlači gotovo sve, koristeći fizičko kazalište, autoironiju i autoreprezentaciju.

Iz ustiju u uši

Dio karakterističnog izraza BAD Co. ponovno je tu: Pravdan Devlahović pleše i tu i tamo govori a Tomislav Medak misli i radi. Novost je fizički angažman dramaturga Gorana Sergeja Pristaša te kazališnih i izvankazališnih pojačanja Olivera Frljića i Marka Sančanina. Najviše iznenađuje, upravo zbog neiskorištenosti koju se tako percipira tek na prvi pogled, izuzeće Nikoline Pristaš, inače jedne od izvođačkih osovina grupe, koja je ovdje u funkciji personifikacije Nadzora nad predstavljačkim kolektivom, ali i DJ, u suvremenim produkcijama nerijetko scenska metafora i Vođe i Odgovornog i Autora (u istoj funkciji pojavljivali su se već i Baletić i Šeparović, pa i Pristaš). Osnovne linije i teksta i njegove prezentacije nose Pristaš i Medak, istovremeno maskirajući vlastitu različitost, tek formalno naznačujući uvjetne likove originala i uspostavljajući autorefleksivni i autointerpretacijski dijaloški niz, što je zgodna invencija zbog vjerojatnog stava izvođača prema publici i kritici, ali i prema vlastitom čitanju, koje se na ovaj način svakom izvedbom pročišćava.

Zadržavanje identiteta izvođača i nepristajanje na kazališne konvencije u izvedbu Rebra... donijelo je i radio-dramsku verziju istog teksta, koji se naravno razlikuje od originala, ukoliko originalom smatramo ono otisnuto u zbirci drama Ivane Sajko Smaknuta lica. Ta radio-drama, snimljena u produkciji Dramskog programa Hrvatskog radija, progovara iz ustiju izvođača preko progutanih slušalica, što je prizor koji sam po sebi zavređuje teorijsko poglavlje o izvedbenim moćima, originalnosti i jednoznačnosti predstavljačkog čina.

Predratna nervoza

S druge stane, BAD Co. pretražujući tekst Ivane Sajko traže i odgovor na pitanje što ako baš u ovom trenutku pukne to što čekamo da pukne, referirajući se na aktualnu globalnu predratmu nervozu. Razloge višeznačnog pucanja ne traži se u globalnim stratifikacijama velikih ideja i malih naroda, nego u primordijalnom ali još uvijek primarnom i funkcionirajućem zametku društvene organizacije — obitelji. Svaka izvedba Rebra kao zelenih zidova tako, preko ispitivanja fizičke izdržljivosti izvođača, njihove spremnosti na fizičko i mentalno improviziranje, tamnicu iz teksta prenosi u tek naizgled otvoren izvođački prostor, ocrtan hodom izvođača sasvim nalik onom životinja u kavezu. Mislećih, ali ipak životinja.

Tematsku polifoniju ove predstave svako će oko i uho drukčije doživjeti ali ne smije se zanemariti činjenica da je, u zemlji s iskustvom rata koje se u dramskoj proizvodnji osjeća tek kao odjek, netko jednom pokušao potražiti i više od skloništa.

Igor Ružić