Kaos ne može uništiti kreativnost

Kaos ne može uništiti kreativnost

Kao teoretičar i povjesničar nikada se nisam odrekao građenja. To je divno isprepletanje, kada svoje misli možete oprostoriti, a onda pak iz prostora čitati teoriju, da biste gradili novi prostor. Nikada nisam radio kao arhitekt u birou

U domaćoj arhitektonskoj publicistici javljate se početkom šezdesetih. Ako se ne varam, prvi članak objavljen vam je 1963. u studentskom prilogu glasovitoga časopisa »Čovjek i prostor«. Jeste li svjesni da ste s karijerom započeli kada i The Rolling Stones?

— Od 1963. počeo sam studentskim prilogom u »Čovjeku i prostoru« s člankom i crtežima s puta po Makedoniji, ali prvi moj objavljeni tekst bio je Zamisli i ostvarenja arhitekture u »Studentskom listu« 1962, gdje sam i poslije, ranih šezdesetih, često objavljivao. »Studentski list« tih se godina naveliko čitao na fakultetu, čitali su ga i naši profesori, a prvi tekst o modernoj arhitekturi bio je nekrolog Dragi Ibleru 1964. u »Poletu«. Za Rolling Stonese smo tada znali, nisu nas osobito zaokupljali, živjeli smo s vremenom, a neskromno vjerovali i malo ispred vremena.

Možete li se prisjetiti svojih početaka?

— Svakako, u detalje — fakulteta, profesora Turine i žučljivih rasprava oko vlastitih projekata, profesora Šegvića, Albinija i drugih, teoretiziranja na fakultetu i drugdje, čitanja, početaka pisanja, što je uvijek bilo imanentno. Bili smo hrabri i slobodni, nismo se bojali, iako smo još imali autoritete, jer je još vladao akademski duh na fakultetu, ulazili smo u krug ljudi oko arhitekture i umjetnosti, bili smo na svim izložbama, kritizirali i razglabali.

Nekako u isto vrijeme u studentskom prilogu ČIP-a počela je objavljivati i jedna od najosebujnijih ličnosti hrvatske arhitektonske kritike, Antoaneta Pasinović. Zajedno pišete tekst Vizija arhitekture. Kako je došlo do te suradnje i uopće poznanstva s njom?

— S Antoanetom Pasinović studirao sam, učio, crtao programe, naravno, razgovarali smo neprestano, promišljali, planirali, teoretizirali, kritizirali. Sve je bila arhitektura, u svim porama kreativnoga života u slijedu povijesti, u nizu kreativnih djelatnosti, u književnosti i poeziji, glazbi i teatru, a sve likovno bilo je za nas sastavni dio arhitekture. Ubrzo, teško smo već razlikovali što je arhitektura i gdje su joj granice. Granice smo vidjeli samo u kafkijanskom apsurdu kojega smo se klonili, a to je bilo jedino moguće stvaranjem novih bića, rekao bi Heidegger — tada smo ga oduševljeno čitali. S Antoanetom sam gotovo nerazdvojivo drugovao. Cijenili smo se međusobno i u mnogome slušali, savjetovali se, jedno drugo uvijek pitali, a nismo bili iste naravi. Dovoljna je bila slična vizija ostvarivanja vlastitih ideja. Nekoliko smo tekstova pisali zajedno, doslovno. Danas to više ne bih mogao, razgovarali smo, ja bih pisao, a ona me ispravljala ili potvrđivala i obrnuto, teško je dati recept za takav rad. To se mora dogoditi spontano.

Zanimljivo je da upravo u to doba na području arhitekture i umjetnosti dolazi do znatnih pomaka i otklona od modernističke tradicije. Prisjetimo se, nekako tada Vodička izvodi Dom zdravlja u Labinu, nastaje Mutnjakovićev Urmobil, De Luca projektira hotelske komplekse, a Delalle razrađuje koncept urbarhitekture. U svijetu doba je Archigrama, nakon katastrofalnoga potresa Kenzo Tange projektira novo Skopje, a CIAM je već nekoliko godina prošlo svršeno vrijeme. Riječju, doba je Novih tendencija. Kako danas ocjenjujete to razdoblje?

— Sve te pomake, novu generaciju naših arhitekata pohlepno smo pratili, upijali i kritički ocjenjivali. U svemu sam još čitao tragove moderne, pa i kod većih otklona, barem sam se u tome trudio. A na kraju šezdesetih, posebno nakon Novih tendencija, shvatio sam da moderna postaje nova živa tradicija. Tu sam misao pratio i razrađivao do danas. Bilo je to ključno razdoblje.

Ne označavaju li upravo upokojenje CIAM-a te smrti Le Corbusiera (1965) i Miesa van der Rohea (1969) istinski kraj klasičnog razdoblja moderne?

— Da, to su reperi, bitne točke koje su tek pružile prigodu da razdoblje klasične moderne upijemo do kraja i da ga tek tada osjetimo kao movens za budućnost. Događanja koja ste naveli potaknula su me spontano i polagano na nužnost građenja nove tradicije. Moji tekstovi iz tog vremena, vidim danas, nastojanje su i borba za definiranjem te nove tradicije.

No, vratimo se vašoj publicističkoj djelatnosti. U posljednjih četrdesetak godina objavili ste niz važnih članaka na temu moderne arhitekture, također ste bili i članom redakcija časopisa ČIP i »Arhitektura«, koje ste i uređivali, a preuzevši vodstvo nakladništva UHA-e izdavačka djelatnost te udruge doživjela je nevjerojatan procvat. Nažalost, nakon vašeg odlaska, svjedoci smo da je izdavalaštvo te udruge u potpunosti zamrlo, dok su časopisi ČIP i »Arhitektura« više manje eutanazirani. Kako danas gledate na to razdoblje Vašeg rada?

— U časopisima »Čovjek i prostor« i »Arhitektura« sudjelujem četrdesetak godina. Više sam godina bio član uredništva »Arhitekture«, a glavni urednik »Čovjeka i prostora« u dva navrata, ukupno šest godina. Zatim dopredsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata i voditelj izdavalaštva devedesetih godina. Nikada nisam urednikovanje shvaćao kao prestiž, tek kao obavljanje dužnosti, jer na meni je bio red, onda opet netko drugi, pa opet ja itd. A imao sam sjajne suradnike i prijatelje. Bitno je bilo kontinuirano djelovanje, a ne biti i glavni urednik.

Kako danas tumačite događaje oko svojega smjenjivanja s mjesta voditelja izdavalaštva?

— Moj mandat u ČIP-u u dva je navrata prema statutu završio, a vođenje je izdavalaštva također nakon dva mandata moralo biti po statutu završeno. Očekivao sam nastavak. No, drugi rade drukčije, možda im treba i pomoći da rade bolje, ako nismo zadovoljni. Nemojmo biti odveć strogi, ima nas vrlo malo!

Ne čini li vam se da se današnje vodstvo UHA-e odveć lako odreklo vaših usluga?

— Ne osjećam da se vodstvo UHA-e odreklo mojih usluga. Ja sâm nisam u posljednje vrijeme dovoljno prisutan, bio sam zaokupljen drugim poslovima oko arhitekture. Vjerujem i znam da u svojim časopisima uvijek mogu surađivati.

Vaše je najvažnije ostvarenje knjiga Hrvatska moderna arhitektura između dva rata. Dakako, riječ je o prvom i do danas jedinom sintetskom pregledu domaće moderne arhitekture. Kada se javila ideja da napišete tu knjigu?

— Vrlo rano, mislim već 1966. Čim sam shvatio ne samo vrijednosti koje su bile jasne nego i količinu izvedenih djela i projekata, morao sam pomisliti na sabiranje i klasifikaciju, da bih valorizirao, panično se bojeći da se što ne ispusti. A prikupljanje traje godinama. Ideja o knjizi bila je normalni pratitelj mojega rada i želja da se on kritički obradi. Veći tekst o zagrebačkoj modernoj objavio sam s kolegom Tomislavom Kožarićem na trećem programu radija 1969. i od tada slijedi još intenzivniji istraživački rad. Pisao sam tekstove, no ne samo o modernoj, moji su interesi za otkrivanjem bili vrlo široki. Modernu sam nastavljao na cijelu povijest, zanimala me povijesna arhitektura gotovo usporedno. Onda sam pripremio izložbu o zagrebačkoj modernoj u Muzeju grada Zagreba 1976, na čijem su otvaranju bili još živi protagonisti moderne, Denzler, Planić, Haberle, Bauer, Löwy, Albini i dr. To je bio događaj. Slijedi i prvi sintetički tekst o zagrebačkoj modernoj u Zborniku Muzeja grada Zagreba, zatim sam kao urednik sudjelovao u uređivanju broja časopisa »Arhitektura« posvećena hrvatskoj modernoj, gdje je moj dulji tekst, preteča buduće knjige, do koje se još čekalo, ali i radilo trinaest godina.

Danas, trinaest godina nakon njezina objavljivanja, mnogo mi se čini intrigantnijim njezin završetak i vaša teza o novoj tradiciji?

— Teza o novoj tradiciji došla je spontano, no bila je logičan rezultat moje preokupacije. Nisam htio biti samo kroničar, morao sam sintetizirati misli, shvatio sam da je hrvatska moderna naša autentična vrijednost, poput naše posebne i autohtone predromanike.

Čini mi se da ste tu tezu mnogo preciznije razradili u posljednjoj knjizi Zagreb grad moderne arhitekture, gdje modernu tumačite kao trajan i još nezavršen proces. Na koji se način taj proces odrazio na današnji arhitektonski trenutak?

— Naravno, nova je knjiga svojevrstan nastavak, zapravo potvrda mojih vlastitih teza. Prije trinaest sam godina ocijenio jedno razdoblje, u kontekstu, dakako, a u novoj sam knjizi ustvrdio da je to razdoblje klasične moderne obilježilo cijelo prošlo stoljeće i da živi i danas. Za žaljenje je da se posljednje desetljeće prečesto zaboravljalo na tu istinu. Ipak, duh zagrebačke škole nije posve iščezao, on bi tek mogao biti poticaj budućemu, a to ovisi i o fakultetu.

Nedavno je arhitekt Krešimir Rogina izrekao zanimljivu misao, da bez tradicije nema ni pravoga napretka. Ne mislite li da su neki hrvatski arhitekti posljednjih desetljeća zaboravili svoje modernističke korijene?

— Jesu, mnogi, zato se i ne potpisuju na svoje projekte, zato žele ostati anonimni. Njima tradicija ništa ne znači, oni i ne znaju što je to. No, ima ih i koji znaju, a to i pokazuju svojim djelima.

S tim u vezi, polazeći od stanja duha domaće arhitekture tijekom posljednjih desetljeća, nužno se nameće pitanje, nije li se hrvatska arhitektura ipak odrekla svoga ključnoga poslanja, a i svijesti o sebi, da je duhovna graditeljica budućnosti? Morate se složiti da su primjeri brojni, od bespravne i nekvalitetne izgradnje, kaosa u samoj struci, ne postojanja generalnih urbanističkih planova, do nepoštivanja legislative, i to od sama vrha vlasti.

— Arhitektura je oduvijek bila i bit će jedna od ključnih duhovnih graditeljica budućnosti. Kada to ne bude tako, tada ni arhitekture neće biti. Kaos u struci stvar je životne prakse i lošeg razdoblja za arhitekturu, no kaos u kreativnom i duhovnom nastojanju prava je i zabrinjavajuća tragedija za struku. Važno je pamtiti, sačuvati ideju o arhitektonskom stvaranju; takvih je i gorih razdoblja bilo, pa smo i u njima čitali stanovite vrijednosti, primjerice u razdoblju netom nakon Drugoga svjetskog rata. Socijalistička uniformiranost masovne diktirane i programirane gradnje, a ipak u njoj nalazimo sjajnoga Haberlea, Ulricha, Löwyja, Planića, Albinija, Denzlera, Geršića, Turinu, Milića i mnoge druge. Kaos može ometati, ali ne i uništiti kreativnost.

Ne čini li vam se da gradska vlast u Zagrebu doživljava problem GUP-a isključivo kao sredstvo za ostvarivanje osobnih političkih, ali i materijalnih interesa, što nerijetko prelazi u sferu mita i korupcije?

— Vi ste rekli, a i meni se slično čini, ali to neka drugi dokazuju. Mi arhitekti vidimo.

Ne govori li upravo o tome posljednje poglavlje vaše nove knjige, Nemoć devedesetih godina — propuštene prilike na kraju stoljeća?

— Da, u tom poglavlju gotovo da žalim zbog svoje prisutnosti u toj nemoći. Naravno, govorim uopćeno i gledajući cjelinu arhitektonske produkcije, ali vidim i izdvajam određene rijetke vrijednosti, a ima ih.

Koje su to propuštene prilike?

— Tu mislim isključivo na kreativne impulse, te na organizaciju reda u građenju kojega nije bilo, pa i kreativni impulsi ostaju osakaćeni. Mislim na poplavu profiterstva, koje postaje legalno. Graditeljstvo postaje puka zarada uz zaboravljene osnovne kodekse struke.

Ne ogledaju li se one i u sakralnoj arhitekturi?

— U sakralnoj arhitekturi to je možda i najvidljivije zbog njezina posebnog sadržaja. Upravo su tu preplavili anonimusi, samo tko im je dao taj odgovoran posao?

No, koje biste dobre stvari izdvojili u hrvatskoj arhitekturi potkraj 20. i početkom 21. stoljeća?

— Možda novi življi interes za arhitekturu, rad na arhitektonskoj publicistici, nekoliko novih knjiga o arhitekturi, interes mlađih za istraživanja, možda ipak polagano buđenje svijesti da imamo bogatu tradiciju, da je moramo čuvati, a to znači i sami stvarati novu tradiciju. Teško je unaprijed govoriti, mora se vjerovati. Događa se nešto, arhitektura nije samo gotova kuća, ona je i svijest o budućoj kući u kojoj ćemo živjeti.

Nedavno je grad Zagreb došao u posjed kontroverzne zgrade Željpoha arhitekta Stanka Fabrisa. Koje je vaše stajalište prema odluci gradskih vlasti da se zgrada prenamijeni u Muzičku akademiju?

— O samoj odluci ne mogu ništa reći. Reagirao sam kao arhitekt, praktično. Kako će složeni sadržaji Muzičke akademije u tehnološki zastarjelu zgradu naglašene poslovne namjene, bez većih i fleksibilnijih mogućnosti adaptacije?

Nije li ipak taj prostor podesniji za prenamjenu u muzejsko-galerijski prostor?

— Taj je prostor, ako se tehnološki obnovi, podesan ipak za poslovnu namjenu, sve bi drugo bilo nategnuto, uz velike preinake, a fizičke su mogućnosti zgrade vrlo ograničene. No, galerijski prostor prije negoli Muzička akademija.

Što vi predlažete?

— Obnoviti i dotjerati zgradu, dati joj adekvatnu funkciju.

Mnogo je različitih mišljenja izrečeno o vrijednosti te Fabrisove realizacije. Nije li tu realno gledano ipak riječ o lošoj arhitektonskoj realizaciji?

— Kad već i to pitate, pisao sam i o tome prije dvadesetak godina i nedavno u časopisu za marketing »Zvono«. Zgrada Željpoha/Ferimporta u prvom je redu loša suvremena arhitektura, a pitanje njezina uklapanja u vrijedan povijesni trg tek je sekundarnog značenja.

Kada govorimo o Tomislavu Premerlu, uglavnom govorimo o vama kao teoretičaru i povjesničaru arhitekture, a manje i kao o uspješnom arhitektu. Nedavno smo se u »Vijencu« imali prilike upoznati s vašom crkvom Sv. Pavla Apostola u Retkovcu, a javnosti je manje poznato da ste neko vrijeme bili i arhitekt konzervator. Kako vi sebe sami doživljavate? Kao teoretičara, povjesničara, arhitekta ili nastojite naći sredinu?

— Kao teoretičar i povjesničar nikada se nisam odrekao građenja. To je divno isprepletanje, kada svoje misli možete oprostoriti, a onda pak iz prostora čitati teoriju, da biste gradili novi prostor. Nikada nisam radio kao arhitekt u birou. Bio sam konzervator, predavao na tehničkoj školi, danas sam leksikograf, a predajem i sakralnu umjetnost na Filozofskom fakultetu i Teološkom studiju Družbe Isusove. Gradio sam još 1966. crkvu na Gornjem Prekrižju kod Krašića, uz staru ranobaroknu crkvu uz dozvolu konzervatora, novu crkvu Sv. Pavla i župni centar u Retkovcu u Zagrebu, upravo su pred gradnjom crkva Sv. Benedikta u Mičecu pokraj Zagreba i kapela u Čulincu u Zagrebu te jedna kapela u stubičkom kraju. Oblikovao sam i unutrašnjosti Sv. Petra u Supetarskoj Dragi na Rabu iz 11. stoljeća, Sv. Kvirina u Krku iz 12. stoljeća, franjevačke crkve u Makarskoj i Tučepima, rekonstruirao drvenu kapelu u Levim Štefankima iz 17/18. stoljeća, unutrašnjosti crkava u Poljicama na Krku, samostan i crkvu u Portu na Krku... Poslije diplome radio sam kao konzervator, i to sam ostao do danas. Možda je i moje bavljenje modernom dio tog posla, istih misli, istog interesa. Arhitektura je jedna i jedina. A da li sam teoretičar, povjesničar ili graditelj, ne znam, znam tek da sam arhitekt.

I za kraj, koji su vam planovi tijekom budućnosti? Najavljena je još jedna vaša knjiga. O čemu je riječ?

— I ta je knjiga već otisnuta, čekam predstavljanje. To je knjiga eseja i mojih crteža koje sam radio putujući Makedonijom prije četrdeset godina. Ta me knjiga posebno raduje, jer vidim danas da ljepota i istina ostaju iste i zauvijek traju. Moj put po Makedoniji umnogome me izgradio kao arhitekta. Ostali planovi? Graditelji moderne, šezdesetak autora sa svim podacima iz moje arhive, pa knjiga o problemu sakralne umjetnosti, možda neskromno, ali to mi je želja.

Razgovarao Krešimir Galović