Još jedan promašaj

Još jedan promašaj

Ključni je problem filma autorska neodlučnost i dezorijentiranost

Davor Žmegač debitirao je početkom devedesetih ambicioznim Zlatnim godinama, u kojima je spajajući dva turbulentna razdoblja, 1971. i 1991, pokušao prikazati koban utjecaj političkih zbivanja na intimne sudbine. Bezlična kolor-sadašnjica, obilježena jalovim melodramskim pokušajima i stereotipnim društvenopolitičkim uvidima, poništila je pozitivne učinke ugođajne, dirljivom nostalgijom prožete crno-bijele prošlosti pa se film ponajprije pamti kao predstavljanje prvoga Gibonnijeva hita i obećanje nikad ostvarene glumačke afirmacije Saše Turjak. Nekoliko godina poslije Žmegač je pokušao koketirati s Wendersom te se okušao u filmu ceste obiteljske motivike, s protagonistom (Goran Navojec) koji je bio drvena varijanta Siniše Cmrka i dodatkom akcijsko-političkog zapleta o ocu i sinu — srpskim odmetnicima. Putovanje tamnom polutkom ispao je neuvjerljivim i beskrvnim filmom, koji je najveću pozornost javnosti privukao tračom o nepristajanju glavne glumice Edite Majić na obnaživanje.

Nova prilika

Prošlo je još nekoliko godina i Davor Žmegač ponovno je dobio priliku. Rezultat je Prezimiti u Riu, uradak koji se s prošlogodišnje Pule, festivala koji danas zaista više nitko ne doživljava ozbiljno, vratio okićen četirima Zlatnim arenama: za najbolju glavnu žensku ulogu (Leona Paraminski), glazbu, scenografiju i kostimografiju. Toliko Arena ipak je sugeriralo da je riječ o jednom od boljih tamo viđenih naslova, a kritičar ne može izbjeći poznato neugodno pitanje — ako je to jedan od boljih hrvatskih prošlogodišnjih filmova, kako su tek izgledali oni lošiji? Odgovor smo djelomično već dobili i o njemu pisali prije nekoliko brojeva u »Vijencu« — jedan od službeno i stvarno lošijih filmova diletantsko je Potonulo groblje Mladena Jurana, a prosudba Sedlarova Sjećanja na Georgiju morat će pričekati dolazak tog filma na redovni repertoar.

Preuzimajući fabularnu potku iz Caprina filma Dama za jedan dan (1933), odnosno njegova remakea Šešir pun čuda (1961), koji je također potpisao slavni filmaš, Žmegač je sklopio priču o bivšem hrvatskom vojniku, sad propalom, psihički pomaknutom beskućniku, koji se pred kćerkom pristiglom iz Njemačke pravi da je situiran, uspješan građanin. Ključni problem filma je autorska neodlučnost i dezorijentiranost. Prljava fotografija i prevladavajuća naturalistička ambijentacija, jednako kao i socijalno-kriminalistička okosnica priče u čijem su središtu pripadnici bijelog smeća i (pseudo)mafije sugeriraju tzv. crni film oslonjen na estetiku ružnoće i brutalnosti, no umjesto silovita naturalizma, na tragu primjerice Živojina Pavlovića, dobivamo mlaku kamilicu sa sastojcima koji s osnovnom poetičkom orijentacijom filma nemaju nikakve veze.

Ponajbolje to ilustrira scena beskućničke provale u otmjen stan koju Žmegač režira kao da je riječ o napetom trileru (što potencira promašena glazbena tema na tragu Otpisanih), a pritom ubacuje i humorne natruhe samoću lika slučajno naišle stanarke, da bi ubrzo posegnuo i za osnovnoškolskom simbolikom u kadrovima goluba koji nemoćno lupa o staklo, uzalud se pokušavajući domoći slobode. Očita je i autorska neodlučnost u tematskim prioritetima (Žmegaču je odnos oca i kćeri podjednako važan kao i oca i njegovih pajdaša, ali nema daha obje relacije izvući sa zadovoljavajućim rezultatima pa na kraju oboje ispadne kilavo), te nespretnost u realizaciji tzv. ultrarealističkog stila (slabo povezivanje kamere iz ruke i reza, loš rad s bližim planovima, osobito u prizorima fizičke akcije).

Beskućnici i klošari

S obzirom da nije riječ o uobičajenom tijeku stvari, bilo bi zanimljivo saznati i kako su dojučerašnji hrvatski vojnici, koji su prije rata, sugerira se, imali više-manje normalnu građansku egzistenciju, preko noći postali beskućnici i klošari, a malo je neobična i uljuđenost tih notornih klošara, uključujući i povremene proplamsaje poetičnosti, koja se doima kao derivat holivudskog uljepšavanja zbilje. Kad se svemu pridodaju uglavnom slabašni i glumački nerijetko drveno izrečeni dijalozi te porazna pasivnost glavnoga ženskog lika, tobože emancipirane djevojke s kojom dominantni muški akteri s lakoćom izlaze na kraj u (gotovo) svim prilikama, postaje jasno koliko je Prezimiti u Riu slabašan, u svakom pogledu nevažan uradak. Dobra scenografska rješenja i uspjela epizoda Ranka Zidarića kao mafioza od male su pomoći; Davor Žmegač još jedna je promašena priča hrvatskoga filma.

Damir Radić